Sudski dokazi o agresiji Hrvatske vojske na BiH

Evo još nekoliko dokaza iz presude Prlić i ostali, gdje je dokazana agresija Hrvatske vojske na BiH. O ovakvim činjenica se u Hrvatskoj ne govori i, izgleda, ne smije govoriti. To je tabu tema. Ako ko i natukne ponešto od ovoga u Saboru RH, biva doveden pred javni linč. Pogledajmo dijelove presude:

  1. Opšti zaključak o postojanju stanja okupacije
  2. S obzirom na sve dokaze, Vijeće je u mogućnosti da van razumne sumnje zaključi da je grad Prozor bio pod okupacijom HVO-a od 24. do 30. oktobra 1992., kao i da je selo Parcani bilo okupirano barem u danima nakon napada 17. aprila 1993. Općenitije govoreći, Vijeće smatra da je opština Prozor bila pod okupacijom HVO-a od avgusta do decembra 1993. Osim toga, Vijeće smatra da su sela Duša, Hrasnica, Ždrimci i Uzričje u opštini Gornji Vakuf bila pod okupacijom HVO-a poslije 18. januara 1993.; da su sela Sovići i Doljani u opštini Jablanica bila pod okupacijom HVO-a poslije 17. aprila 1993.; da je zapadni Mostar bio pod okupacijom HVO-a od maja 1993. do februara 1994.; da je opština Ljubuški bila pod okupacijom HVO-a u avgustu 1993.; da je opština Stolac bila pod okupacijom HVO-a u julu i avgustu 1993.; da je opština Čapljina bila pod okupacijom HVO-a od jula do septembra 1993., te da su grad Vareš i selo Stupni Do u opštini Vareš bili pod okupacijom HVO-a poslije 23. oktobra 1993. opština Čapljina bila pod okupacijom HVO-a od jula do septembra 1993., te da su grad Vareš i selo Stupni Do u opštini Vareš bili pod okupacijom HVO-a poslije 23. oktobra 1993.

Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće, iako je ispravno navelo mjerodavno pravo, pogriješilo u njegovoj primjeni i u zaključku da zločini koji su počinjeni tamo gdje nije bilo aktivnih borbi nisu bili počinjeni u situaciji međunarodnog oružanog sukoba.

  1. Žalbeno vijeće se uvjerilo da je zaključak Pretresnog vijeća da su HVO i ABiH učestvovali u neprijateljstvima koja su predstavljala međunarodni oružani sukob na konkretnim dijelovima teritorije BiH i tokom konkretnih perioda na koje se odnosi Optužnica, 719., bio dovoljan za to da Vijeće režim “teških povreda” Ženevskih konvencija primijeni na sve zločine koji su počinjeni bilo gdje na čitavoj teritoriji BiH i u bilo koje vrijeme sve do okončanja oružanog sukoba, a bili su u bliskoj vezi s tim sukobom. Prema tome, član 2 Statuta je primjenjiv bez obzira na to da li su takvi zločini počinjeni u zonama aktivnih borbi. S obzirom na gore navedene principe, stroga razlika koju je Pretresno vijeće napravilo između zločina počinjenih na mjestima na kojima su se vodile aktivne borbe i u vrijeme dok su se one vodile, i zločina počinjenih na mjestima na kojima u vrijeme njihovog počinjenja nije bilo aktivnih borbi, ali koja su bila pod okupacijom HVO-a (i tokom te okupacije)720., bila je nužna samo u odnosu na zločine koji su prema navodima počinjeni protiv osoba ili imovine u kontekstu okupirane teritorije, kao što će biti riječi u nastavku,
  2. (233) Žalbeno vijeće stoga poništava, kao u pravnom smislu pogrešne, zaključke Pretresnog vijeća da međunarodni oružani sukob nije postojao na mjestima obuhvaćenim Optužnicom gdje nije bilo aktivnih borbi, to jest, u zapadnom Mostaru, opštinama Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Stolac, Ljubuški i Čapljina, gradu Varešu i selu Stupni Do.
  3. Kad je riječ o argumentu Praljkove odbrane da oružani sukob nije bio međunarodnog karaktera jer je Hrvatska od početka podržavala nezavisnost RBiH, te sarađivala sa njenim oružanim snagama u odbrani te države, Vijeće želi podsjetiti da se, u međunarodnom humanitarnom pravu, utvrđivanje međunarodnog karaktera nekog oružanog sukoba isključivo temelji na činjenicama. Potpuno su irelevantne pobude učesnika u sukobu ili zakonitost njihovog učešća. U tom smislu, nebitno je da li je, na primjer, Hrvatska sudjelovala u sukobu u BiH protiv svoje volje, da li su vojnici HV-a dejstvovali u BiH kao dobrovoljci ili da li je HV pružao podršku ABiH u sukobu sa srpskim snagama BiH. Onog časa kada je Hrvatska bilo direktno intervenisala u sukobu stajući na stranu HVO-a protiv ABiH, bilo stekla opštu kontrolu nad HVO-om, sukob je postao međunarodni.

Vijeće stoga konstatuje da se u vremenu od septembra do oktobra 1993. broj Muslimana u opštini Ljubuški sa 2.381 smanjio na 826, u opštini Čapljina sa 14.085 na 3.852, a u opštini Stolac sa 8.093 na nulu.

U periodu od 14. avgusta 1992. do najmanje kraja aprila 1994., Jadranko Prlić je, kao predsjednik HVO-a, a zatim predsjednik Vlade HR HB, na tim funkcijama imao velika de jure i de facto ovlaštenja, koja su se odnosila na koordinaciju i rukovođenje radom HVO-a/Vlade HR HB. Osim toga, on je donosio odluke u vezi s vojnim djejstvima, koje je provodio putem vojnog lanca komandovanja posredstvom predstojnika Odjela obrane. 2451 Vijeće podsjeća da je on konkretno doprinio ostvarivanju UZP-a u opštinama Gornji Vakuf, Prozor i Jablanica ultimatumom iz januara i aprila 1993.; u opštinama Mostar, Stolac, Čapljina i Prozor tokom ljeta 1993. objavljivanjem zajedničkog proglasa s Brunom Stojićem 30. juna 1993.; u istočnom Mostaru, time što je podržavao kontinuiranu kampanju granatiranja i drugog vatrenog djelovanja od strane HVO-a.

Pretresno vijeće je izvršilo analizu dokaza i konstatovalo da je HVO, nad kojim je vojska Hrvatske, HV, imala opštu kontrolu, držao pod okupacijom: (1) opštinu Prozor, od avgusta do decembra 1993.;706 (2) sela Duša, Hrasnica, Ždrimci i Uzričje u opštini Gornji Vakuf, poslije 18. januara 1993.; (3) sela Sovići i Doljani u opštini Jablanica, poslije 17. aprila 1993.; (4) zapadni Mostar, od maja 1993. do februara 1994.; (5) opštinu Ljubuški, u avgustu 1993.; (6) opštinu Stolac, u julu i avgustu 1993.; (7) opštinu Čapljina, od jula do septembra 1993.; te (8) grad Vareš i selo Stupni Do u opštini Vareš, poslije 23. oktobra 1993. godine.

Ovo su dijelovi presude o agresiji Hvratske vojske na BiH. Ključna činjenice iz ovoga pripada opštini Stolac. Tamo od 8093 Bošnjaka nije ostao niti jedan. Muškarci su bačeni u logore gdje su mučeni i ubijani, a žene i djeca protjerani prema Mostaru.

Za sudije u Vijeću bilo je tragično što je dobar dio vojnika Bošnjaka u HVO-u Stoca odveden iz rovova u logore patnje i smrti. A odvodili su ih njihovi dojučerašnji saborci. Drugi dio je zarobljen u njihovim domovima, pred obiteljima i odvučen u logore, poput Koštane bolnice.