Kažu da srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić iz sata u sat prati svoj i rejting svoje stranke i prema tome reagira u medijima. Imao je ovih dana dramatično obraćanje u vezi sa francusko-njemačkim dokumentom za rješenje problema statusa Kosova. I dok je pretjerivao opisujući svoju osobnu žrtvu, računajući na empatiju javnosti prema slabijem i ugroženom, na čemu se u regiji često temelji politička retorika, objavio je kako je, osim u Žagubici, otkriveno još jedno nalazište zlata u Srbiji, navodno jedno od najvećih na svijetu.
Što gore, to bolje
Tako je uspostavio ravnotežu i ostavio zračak optimizma javnosti, koja je, sad već decenijama, medijskom hipnozom uvjeravana kako je “Kosovo srce Srbije” i “južna srpska pokrajina”, danas dovedena do trenutka kada treba javno izgovoriti ono što se odavno zna – to je zabluda.
U nas je potpuno drugačija situacija. Ovdje vlada deviza “što gore, to bolje”. Čak ni hvalospjevi Fadila Novalića i Bisere Turković o sopstvenom minulom radu, kao nastavak predizborne kampanje drugim sredstvima, ne mogu odvratiti misli proječnog Bosanca i Hercegovca od turobne svakodnevice opterećene hibridnim ratom oko fotelja za naredne četiri godine.
Rasplamsale strasti i uzavrele emocije ne pomažu nikome da pažljivo analizira upućene poruke, koje su potpuno lišene političke korektnosti.
Niko da se zapita kako je moguće da u jednoj rečenici budu “izdajnici države” i “probosanske stranke”. Jer ako je neko za Bosnu, kako može istovremeno biti i izdajnik države? Uz to se navodi kako nema alternative “široki blok probosanskih stranaka”, koji bi valjda uključio i “izdajnike” i “patriote”.
Posebno je pretjerano i neargumentirano poređenje u lecima na kojima se ta navodna izdaja simbolično izjednačava sa ratnom izdajom Fikreta Abdića Babe. Da postoji ijedan dokaz djelovanja protiv ustavnog poretka ili formiranja paravojske kod ovog legalnog i legitimnog političkog saveza subjekata koji su sudjelovali na izborima, treba odmah pokrenuti sve zakonske procedure protiv njih.
I nema pardona za izuzetke, ni objašnjenja kako je moguće da je državu izdao legendarni ratni heroj Kemal Ademović, o kojem su pjesme pjevane. Možda je samo razočarao one kojima je partija važnija od države.
Izdaja je ono što ne piše
Jedini argument o navodnoj izdaji je ono što ne piše u sporazumu o uspostavljanju vlasti na državnom nivou. Ono što se još nije dogodilo je dokaz o izdaji, koja izgleda traje već čitav mjesec, a dok ovo pišem još vlada stara vlast. A ono što je ona donijela i sačuvala može se promijeniti samo konsenzusom i propisanim procedurama.
Ako je najavljeno da se teža pitanja, oko kojih je očigledno da nema saglasnosti, neće stavljati “na stol”, to znači da se neće ni mijenjati, niti će se pokušati promijeniti. Ali najvažnije je galamom u javnosti pokazati kako “mi ne damo da se radi protiv države”.
Neko je valjda u fildžanu vidio kako će se završiti pregovori o izmjeni izbornog zakona i djelimičnoj ustavnoj reformi. Samo navođenje ove teme u spomenutom sporazumu tumači se kao veliki grijeh i predaja države HDZ-u.
Treba li podsjećati da su se svi “probosanski lideri” uključujući i “patriotski tandem” Izetbegović-Komšić u Briselu na sastanku sa predsjednikom Evropskog savjeta Charlesom Michelom obavezali da će u roku od šest mjeseci nakon implementacije izbornih rezultata pristupiti pregovorima o tom pitanju? Treba li spomenuti da je jedina strategija “probosanskih stranaka” u pokušajima prije izbora bila opstrukcija pregovora kako bi se Komšiću omogućio još jedan mandat? Da li je izdaja u tome što još nema odgovora na pitanje kako ćemo poslije tog mandata, jer se Željko ne može više kandidirati?
Potkapacitirani egomanijaci
Nema previše otpora formiranju novog Vijeća ministara BiH, osim kritika za nekompetentnost predloženih ministara, kao da su oni prije bili sve sami genijalci. Uostalom, nakon Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića nema ni nagovještaja da će Bosna i Hercegovina imati političara formata državnika. Svi se mogu opisati kao potkapacitirani egomanijaci.
Nije im tako važna državna vlast – tamo svakako ima samo problema, a nema para. Zato je Federacija BiH u blokadi i, po svemu sudeći, tako će i ostati.
Izgleda da je za “pobjedničku” SDA najvažnije da ima najviše glasova, a da nikad nisu analizirali zašto “nemaju koalicioni kapacitet” da bi svoju prednost realizirali. Uvijek su drugi krivi.
S druge strane, dojučerašnja opozicija, koja je kao najmanji zajednički sadržilac navela borbu protiv korupcije dojučerašnjih vlasti, ispala je smiješna, jer je Dom naroda izgubila upravo političkom korupcijom. Naročito dojučerašnji visoki stranački funkcioneri, koji su trn u oku jer kao insajderi znaju modus operandi, znaju kako se stvari “završavaju”, dozvolili su da se baš tako “završe”. I to ne jednom, već četiri puta. “Ja, i…”
Upravo ti “lideri” opozicije koja bi htjela biti vlast zabavljeni su podjelom fotelja i pokazuju kako nisu sposobni ni razumjeti da preuzimanje odgovornosti ne znači preuzimanje ministarstva. Nisu se zapitali kako to da su u posljeratnoj povijesti šefovi stranaka, uz nekoliko izuzetaka, procese vodili uglavnom iz Predsjedništva i Parlamenta ili kao premijeri, rijetko, kao SDP-ov Zlatko Lagumdžija iz ministarstva. Na kraju će se ispostaviti da zaista nisu dorasli razumjeti funkcioniranje vlasti.
I mi jake lobiste za svoje obračune imamo
Istovremeno, za kratko vrijeme ostali smo bez zapadnih prijatelja. Za sve naše nevolje, za izmjene izbornog zakonodavstva i “uvođenje aparthejda” kriva je mrska “međunarodna zajednica”. Bez izuzetka.
Neobjašnjivim čudom su svi, od Amerike i Britanije, preko Njemačke i Austrije, izdali evropske vijednosti. I nije to zbog korupcije, već zbog religije.
Povratak starom narativu svjetske urote protiv nas, koji uvijek nepogrešivo prolazi kod političkih analitičara uz zidarsku pivu pred zadužnom prodavnicom, ali nikoga ne navodi da pomisli kako to da je diplomatija uspjela da od oktobra pokvari odnose baš sa svim značajnim zapadnim demokratijama. A da se istovremeno nisu promijenile vlasti u tim zemljama. I nije se do prije tri dana dogodio nijedan teroristički napad i nijedan islamofobični incident u Evropi. Otkud taj kopernikanski zaokret?
Dodik nemilice troši na lobističke kuće u Americi. Cijela diplomatija Republike Hrvatske, članice Evropske unije, uprla je iz sve snage da izlobira “legitimno predstavljanje”.
I taman kad smo proglasili pobjedu jer je iz Rezolucije Kongersa Evropske narodne stranke (EPP) izbačeno “legitimno predstavljanje”, radost nije dugo trajala. Mi svoje pobjede smatramo konačnim, a Hrvatska nastavlja lobirati. Što bi nedavno rekao Nermin Nikšić: “I da imam, ne znam kupit’ ruke.”
Ali insajder Fadil Novalić će u intervjuu otkriti da neko ipak zna i ima moćne prijatelje. Navodno je neko iz neke stranke iz “Osmorke” ili posprdno “orke”, a broj po potrebi upisati, bio tako aktivan, uvjerljiv i “imao ljude” u američkom Ministarstvu finansija da isposluje stavljanje njegovog imena na “crnu listu”.
E upravo takve mi trebamo, odmah neka preuzmu vlast jer mogu osigurati da američka ministarstva rade za našu stvar. Ako nam išta treba, trebaju nam prijatelji na pravim mjestima. Za obračune među “probosanskim strankama”.
Nije sve tako crno
Ako se u međuvremenu ne dogodi nova kupovina “papaka”, koja bi donijela novu većinu u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, ovaj bi veći entitet mogao ući u period dvostruke blokade.
S jedne strane klub Bošnjaka neće dozvoliti da na izborima poraženi Nikšić bude mandatar Federalne vlade, dok s druge strane klub Hrvata ima sporazum sa Osmorkom i jasan stav da je SDA iznevjerila njihovo povjerenje u dosadašnjem partnerstvu. O tome koliko su jasni da sa Demokratskom frontom ne žele imati ništa ne treba ni govoriti.
Pošto je neko s namjerom i Ustavni sud Bosne i Hercegovine ostavio u nepotpunom sastavu, pa nikako ne može dostići potrebnih pet glasova, ako Schmidt ne pristupi novom eksperimentu sa privremenim rješenjima, neće biti ništa od olako obećane brzine u formiranju vlasti.
Ali i mi imamo zlato – u najgorem slučaju.
No, nije sve tako crno. U najgorem slučaju po HDZ u još uvijek aktuelnoj Vladi Federacije BiH ipak imaju najviše ministara. U najgorem slučaju po SDA ipak imaju premijera. U najgorem slučaju po Osmorku ipak imaju ministra unutrašnjih poslova.
Jedina stranka koja je zaista izgubila na posljednjim izborima i tako, reći će mnogi, platila ceh koaliranja sa SDA je Savez za bolju budućnost. No, i oni u najgorem slučaju još uvijek imaju četiri ministra u aktuelnoj Vladi (Nermin Džindić, Vesko Drljača, Edita Đapo i Zlatan Vujanović). Jednog manje od HDZ-a i jednog više od SDA, ako ne računamo premijera.
U najgorem slučaju čeka nas “bolja budućnost”.
