Ivan Stambolić je bio demokratska alternativa zločinačkom režimu, ali ga je Slobodan Milošević izbacio iz politike stvarajući u Srbiji šovinističku ratnu euforiju.
Kad je sve ratove izgubio, Balkanski kasapin, kako ga je nazvao Chuck Sudetic, dao je da se Stambolić brutalno likvidira 25. augusta 2000. godine.
Tek tri godine nakon ubistva, jedan od ubica je progovorio i ostaci Ivana Stambolića pronađeni su zakopani na Fruškoj gori. Tokom rekreacije je otet, odvezen u šumu. Govorilo se da je teško ranjen i, čak, tako ranjen živ zakopan. U već iskopanoj jami je bio ubačen kreč u kojem se tijelo trebalo ubrzano raspadnuti. Bila je to politička presuda i mafijaško ubistvo.
I danas se uporno u srpskim medijima piše loše o Ivanu Stamboliću. Rijetki progovore dobro o njegovoj borbi za bolju Srbiju. Cijena koju je platio je bila stravična. Govorilo se da je u namještenoj saobraćajnoj nesreći ubijena njegova kćerka Bojana. Ona je smrtno stradala 1988. godine, nakon godinu dana otpora njenog oca Miloševićevom fašizmu.
Sarajlije se sjećaju njegove posjete izmučenom i masakriranom gradu u aprilu 1995. godine. Nikad mu Milošević nije oprostio tu posjetu srušenom, gladnom a ponosnom Sarajevu.
Novinari Radija Slobodna Evropa napravili su tada intervju sa Stambolićem. Najzanimljiviji su dijelovi koji upravo govore o Stambolićevim doživljajima u opkoljenom glavnom gradu BiH.
U Sarajevo je sa grupom Beograđana doputovao u vrijeme opsade grada. Bilo je proljeće 1995. godine.
Kad se susreo sa novinarima u zgradi Parlamenta Federacije na obali, suočio se sa kosturima nakon duge gladi. Tada se vidjelo da je očajan, izgubljen i, gotovo, pred plačom. Glas mu je neprestano drhtao.
Novinari su ga pitali zašto je krenuo na taj riskantan put?
“Zbog ljudi u Sarajevu i solidarnosti sa tim ljudima”, rekao je Stambolić. “Ali i zbog ovih ovdje, koji su bili protiv ubijanja, razaranja i uništavanja jednog grada i ljudi u njemu.
I zbog onih koji su time komandovali i upravljali. Kao što sam tada u Sarajevu rekao, da jednim takvim činom pokažem da rodoljublje, ako nije čovjekoljublje, onda je lažno.”
“Svaki susret je u Sarajevu, u tih nekoliko dana, bio uzbudljiv. Stalno stisnuto grlo i gotovo na ivici suza. Mnoge pamtim. Razgovori i dani koje sam proveo sa Izetom Sarajlićem su mi ostali u veoma dubokom i živom sjećanju. Ali, ispričao bih jedan, kada je već o susretima riječ. Išao sam parkom između Vlade i Predsjedništva. Neka kišica je promicala, neka je žena pristojno obučena i uređena, sredovječna, išla sa kišobranom u ruci i skrenula je u tom parku u kome smo bili nas dvoje, nikoga okolo nije bilo, pravo ka meni. Bilo je malo neobično. Prišla je, pokušala je da našto izgovori, nije uspjela, zagrlila me i počela da plače. Onda je to trajalo, meni se učinilo dugo, ali je to bilo nekoliko trenutaka. I meni se grlo steglo. Bili smo u tom zagrljaju, žena se odvojila, otišla i riječ nije progovorila. Otišao sam u Predsjedništvo i trebalo mi je dosta vremena da se smirim. Ta žena me je očigledno prepoznala, televizija nas je tih dana mnogo pokazivala. Mnogo takvih susreta je tamo bilo. I sa starim prijateljima i sa novim koje smo sticali, koji su nam pričali šta su sve doživljavali od granata. Bio je to put koji se ne zaboravlja. I bilo bi mi mnogo žao, bio bih mnogo siromašniji, da to nisam učinio”, sjećao se Stambolić.
Zbog granatiranja je grupa morala kroz tunel:
“To je jedno putešestvije, jedna Odiseja, koja je za svoju priču. Prvo kroz taj tunel. Doveli su nas pred taj tunel nekako u sumrak, ulicama koje su zaštićene. Ušli smo u njega, voda do koljena. Neko koferče nosim. Interesantno je da je on devetsto i nešto metara dug, a na pola smo se svi preznojili. Kada smo izašli, tamo nas je čekala vojska.
Prepoznali su nas, lijepo su nas dočekali. Tu smo dugo ostali. Znojavi smo bili, a bilo je veoma hladno. Sušili smo se nekako na toj hladnoći, nigdje se nije imalo ući. Mislio sam da sigurno dobijam zapaljenje pluća. Tješilo me je da ćemo nekako stići u Split, a valjda tamo ima bolnica. Ti vojnici, svi od reda, su nas pitali što nam je ovo trebalo, zašto ovo, što ovo, šta počinismo sebi. Ti razgovori sa njima su bili doživljaj, kako su oni vidjeli taj rat.”
Tada već uplašeni krvavi i zločinački Miloševićev režim je došao po Ivana Stambolića.
Otmičari i ubice Ivana Stambolića, njih desetak, dobili su oko 200 godina zatvora. Ratni huškači Miloševićevog režima su još na vlasti u Srbiji.
