Ne biraju se sredstva da se natjera „bošnjačka“ ili „unitaristička“ strana da razgovara na nametnute teme bez prisustva nepoželjnih stranaca. Neke su mazalice uporne da uzmu muštuluk jer „niko Bošnjacima nije javio da BiH ne postoji“. Kako se približavaju izbori, do jučer podrazumijevajuće „nacionalne reprezentacije“ postaju sve nervoznije i sve agresivnije.
Pošto nije uspio koncept pregovora u kojima su posredovali klonovi iz Trumpovog šinjela, desničarski birokrati skloni pojednostavljivanju odnosa i čitanja Dejtonskog sporazuma, sve se češće pokušava isključiti međunarodni faktor, a istovremeno kritizirati „bošnjačka“ strana da ne želi razgovarati.
„Za sve su kriva četiri neimenovana stranca“, reći će član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i nekrunisani vladar svega u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, misleći na visokog predstavnika i tri suca u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Poznat je manevar kojim su Rusija i Kina, predlažući Vijeću sigurnosti rezoluciju, nastojale da ograniče mandat visokog predstavnika do polovine iduće godine, iako su u Vijeću za implementaciju mira glasale za plan 5+2, kao uvjet za zatvaranje Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Ako su željeli zatvoriti Ured i otkloniti utjecaj međunarodnog faktora u Bosni i Hercegovini, protivnici viskog predstavnika su morali na dnevne redove staviti uvjete za ukidanje njegovog ureda i donositi odluke. Na ovaj način Rusija i Kina pokušale su izbjeći približavanje Bosne i Hercegovine NATO-u i istivremeno smanjiti utjecaj Evrope i SAD posredstvom Vijeća za implementaciju mira, čijim su se odlukama posljednjih godina suprotstavljali izdavanjem mišljenja.
Stranci u Ustavnom sudu su imenovani u skladu sa Dejtonskim sporazumom gdje doslovno piše: „Preostala tri suca bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija sa Predsjedništvom.“ Ovdje se nastoji nametnuti konsenzus kao univerzalno sredstvo blokade donošenja svih vrsta odluka. To će biti lekcija koju će Evropska unija naučiti u Bosni i Hercegovini – organi i tijela u Evropskoj uniji sve više uviđaju da u odbrambenoj i vanjskoj politici ne mogu donositi efikasne odluke zbog principa konsenzusa, čime se većina dovodi u poziciju da jedan autoritarni režim blokira odluke zajednice. Dakle, ne mogu konsultacije značiti blokadu odluke predsjednika Evropskog suda za ljudska prava. Ovo je još jedan dokaz da dok postoji dejtonski Ustav, mora postojati i njegov autenični tumač. Ne može, naime, niko pa ni Milorad Dodik imati ekskluzivno pravo da „čita izvorni Dejton i radi po njemu“. Na stranu propagandna tvrdnja, hiljadu puta Gebelsovski ponovljena, da su Srbi u Ustavnom sudu preglasavani, kad predsjednik Ustavnog suda Mato Tadić, pozivajući se na zvaničnu statistiku tvrdi da je više od 90 posto odluka doneseno uz opću suglasnost domaćih sudija.
Uz posljednje imenovanje naglašena je i šovinistička tvrdnja da je imenovani sudac musliman i Albanac, što bi automatski trebalo značiti da je protiv Srba, bez obzira na to da čovjek nije musliman i da je ugledni sudac Evropskog suda za ljudka prava i međunarodni pravni ekspert. Ovo također ukazuje na propagandni rat protiv Ustavnog suda BiH i bilo kakve mogućnosti da postoji međunarodni neutralni faktor kao posmatrač i arbitar u pravnim sporovima.
Poželjni međunarodni faktor formuliran je u nekoliko puta ponovljenoj inicijativi da u razgovorima o Bosni i Hercegovini posreduju predsjednici Srbije, Hrvatske i Turske. Nakon što je neko vrijeme ignorirana, a kasnije i eksplicitno odbijena, predsjednik Hrvatske radikalizirao je nediplomatsku retoriku frustriran odbijanjem šanse da osigura drugi mandat kreiranjem virtuelnog trećeg entiteta pod nekadašnjom maksimom Hrvatskog proljeća iz usta Dražena Budiše „Kažemo ravnopravnost, mislimo nezavisnost“. A možda mu je neki „patološki lažov“ to i obećao?!
Kad bi se udaljila „četiri neimenovana stranca“, o čemu bi se razgovaralo u tim „pregovorima o budućnosti Bosne i Hercegovine“, kako je to inicirala NSRS? Postoje teme o kojima se ne može razgovarati, a a one blokiraju institucije Bosne i Hercegovine. Onaj ko ozbiljno želi razgovarati o budućnosti Bosne i Hercegovine ne dovodi u pitanje presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda Ujedinjenih naroda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Onaj ko ozbiljno želi razgovarati o budućnosti, na dnevni red stavlja 5+2 uslova za zatvaranje Ureda visokog predstavnika i 14 uvjeta za otvaranje pristupnih pregovora, što znači da ne prenosi ovlasti na entitet, jer postoje dogovoreni mehanizmi koordinacije za pristupanje EU, u kojima svoje mjesto imaju i entiteti i kantoni. Onaj ko ozbiljno želi razgovarati o budućnosti Bosne i Hercegovine prihvati prijedlog za sastanak sa predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda, ako ne zbog novog zaduživanja, onda zbog uvjeta za povoljnije otplaćivanje postojećih obaveza. I tu je indikativna jednoglasnost u donošenju odluke o odbijanju razgovora sa kreditorima, posebno kad je u pitanju premijer Federacije Fadil Novalić, koji duguje objašnjenje javnosti.
S druge strane, ne treba gajiti iluzije da će međunarodna zajednica riješiti probleme Bosne i Hercegovine bez ozbiljnog angažmana domaćeg faktora. Jasno je da i pored dobronamjernih izjava i obećanja pojedinih zemalja, ne postoji jedinstven stav i pristup rješavanju krize u Bosni i Hercegovini i regiji. Imamo iskustvo različitih interesa međunarodnih faktora i obavezu suradnje, ali moramo biti aktivniji.
Ali bez stranaca svjedoka, poput Roja Gatmana, situacija u zemlji pretvorila bi se u scene nasilja u porodici – stranci se ne miješaju dok pred spavanje nasilnik djeci čita izvorni Dejtonski sporazum, preskačući cijele anekse, a niko im nije javio da žrtva više ne postoji.
