Bageri je mogu za pet minuta sravniti sa zemljom. Tako će, ako već nisu, sravniti u Mostaru i rodnu kuću Predraga Matvejevića, velikoj i znamenitog intelektualca, sveučilišnog profesora i književnika međunarodnog utjecaja. Saznao sam to, zahvaljujući časnom Draganu Markovini, i njegovom tekstu objelodanjenom prije par dana na portalu Telegram.
Uvijek se tako dešava: kad bude stani-pani, šutumo, ni a ni be! Rijetki se jave – ODMAH, poput Dragana Markovine, da nas ostale probude, podsjete da smo ljudi, da glasno – a ne u sebi, progovorimo i kažemo što mislimo. Samo korumpiran intelektualac neće ništa reći. Potkupljeni i ne može ništa reći, jer će odmah biti ucijenjen. Ako ničim, a ono stranačkom stegom! I u tom nema razlika kad je riječ o onima koji ucjenjuju, i vežu živa usta u mrtvi čvor i onima koji misle kao i drugi, ali izgovoriti ne smiju.
Zamislite šta je, u odbranu naše slobode, samo na primjeru Mostara na sav glas, po cijelom svijetuj, izgovarao Predrag Matvejević! Kako sam bio ponosan čitajući njegove hrabre i istinoljubive tekstove o rušiteljima koji ruše grada našeg djetinjstva, o zlotvorima kako ubijaju na pravdi Boga ljude našega grada, naše najbliže, kako se ničega ne stide ti ljudi, nego ističu svoje zastave s kukastim križem i ulicama nadijevaju imena Luburića i bratije!
Zašto je Matvejeviću svijet povjerovao, više nego ijednom živom svjedoku? Jer je bio autentičan, i kad je razgovarao s Krležom, i kad je pisao pisma svjetskim silnicima da budu milostivi prema ljudima zatočenim zbog svoje savjesti (među njima i rahm. Aliju Izetbegovića), a veličanstven kad je svijetu darovao unikatna djela Mediteranski brevijar ili Kruh!
Susretao sam Predraga Matvejevića i divio se njegovoj hrabrosti. Prisjetio bih se, nerijetko, i Rumijevih stihova: Šta da činim, o muslimani? / Samog sebe više ne prepoznajem! / Nisam ni židov, nit kršćanin, / niti obožavatelj vatre, ni musliman…
Takav čovjek, dok je bio među nama, bio je nepogrješivo pravedan prema drugima. Porijeklo njegove gandijevske osjetljivosti i misaone orijentacije nepobitno je duboke humanistuičke etičnosti: biti uvijek na strani ojađenih, poniženih i nepravedno optuženih. Ukratko: njegova misao nije bila bez ljudskog srca!
Nije se ustručavao biti recenzentom osuđenog i prokazanog Alije Izetbegovića Islam između Istoka i Zapada, zapisavši između ostalog da „knjiga odaje strasno i uzbudljivo razmišljanje o islamu i njegovome mjestu između Istoka i Zapada, geografskih pojmova uzetih u stvarnom i figurativnom značenju, sa svim suprotnostima koje su oni sadržavali u doba hladnog rata“. O tom je Izetbegovićevu djelu govorio da je „umjerena knjiga lišena bilo kakva integralizma ili fundamentalizma“.
Tužni su gradovi koji dopuštaju razaranje kuća u kojima su rođeni i odgajani velikani duha, u kojima su stjecali prve spoznaje o svijetu kojem će, i sami, na kraju baleada, pridodati najbolje što su imali – svoju misao o svijetu i o nama, ko smo, šta smo i kakvi smo… Zato nipošto ne rušimo, gradimo!
Ibrahim Kajan
