Svijet je zahvatio opasan talas negativne energije koji se poput oluje prenosi od betonskih solitera Zapada do najudaljenijih zabiti Istoka. Paradoksi su postali svakodnevnica. Sumnja je moderna zaraza čovječanstva i na nju nije imuno nijedno ljudsko biće.
Živimo u dobu bumeranga koji podjednako udara i bacača i žrtvu. Iz sumnje se stvorio antagonizam i nepovjerenje kao najopasniji predzanak suštine ovog stoljeća. Čovjek je postao usamljen, stresan, otuđen, plašljiv, nepovjeljiv, sumnjičav u sve što ga mentalno ponovo vraća u 19. stoljeće za koje psiholozi vole reći da je stoljeće bolesti zvane histerija.
Ljudsko ponašanje je skup odgovora na vanjske uticaje. Odgovori su u ovisnosti od mentalnog sklopa dotične osobe. Mentalni sklop je skup ranih uticaja odgoja prve socijalne grupe ( roditelja), i otpornosti ili sklonosti nametnute „dresure“ od druge socijalne grupe kao što su prijatelji, učitelji, treneri i drugi. Između odgoja i dresure se odvija uvijek borba na život i smrt. Ulaženje u život sa čvrsto postavljenim vrijednostima je prednost u odnosu prema ovlašnosti drugih. Čim se pojavi dilema u pogledu tih vrijednosti, kreće se na put koji nas neumitno vodi do sumnji u ispravnost odgoja.
Kraj puta se završava konačnim prihvatanjem uloge koja nam je namijenjena u društvu kojem pripadamo. Ova sveprisutna transformacija ljudskog roda, kako na Zapadu tako i na Istoku, uvodi nas u doba gdje je prva socijalna grupa samo prolazna stanica a ne čvrst temelj psihe svakog od nas. Iz tog razloga se stvara nezadovoljstvo našom trenutnom pozicijom u društvu, pa je nezadovoljan i onaj što nema i onaj što ima, nema tolerancije, nema autoriteta, zavidnost beskrajna, radikalizam je dio svakodnevnice, uvijek je neko drugi kriv za osobni neuspjeh, očekuje se ljubav dok se ista ne daje, interesi se uvukli čak i između djece i roditelja… Ukratko, čovjek se polako uvlači u konstantu nevolju, manifestovanu krajnjim emotivnim nabojima kao što su bliskost smijeha i plača, čime se pokazuje sva ekstremnost čovjekovog psihološkog stanja.
Odgovor ljudskog roda na njegove svakodnevne traume je iskazan u današnjim ratovima, ekonomskim krizama, migraciji stanovništva, procentom bračnih rastava, maloljetničkom delikvencijom, uživanju alkohola i droge, perverznim sklonostima, uživanjem u Internetu, konstantnim lažima bez hrabrosti da se suoči sa istinom, sa povlačenjem u sebe i teškim psihološkim krizama koje ostavljaju dubok trag, kako na individuu tako i na kompletno društvo.
Profesionalci
Na Zapadu postoji već dugo vremena fraza „profesionalci“, koja označava skupinu ljudi od karijere. Profesionalci su odlučni i profesionalni do perfekcije. Ništa ih ne sprečava u ostvarivanju zacrtanih ciljeva. Za njih ne postoji prijašnja etika, familijarne vrijednosti, socijalne norme i granice između morala i nemorala. Zapad je pun profesionalaca. Oni se žene i udaju kasno jer im familija smeta u pravljenju karijera. Imaju djecu koja bi im u normalnim uslovima trebala biti unučad. Rade svakodnevno više od 10 sati. Voze skupa auta, imaju dvorce, jahte, rančeve, ljubavnike/ce i sve drugo što im pravi image vrhunskih profesionalaca. Profesionalci su u prosjeku slabo opšteobrazovani ali su stručni u svom domenu.
Većina njih nikad nije pročitala knjigu poezije ili bila u stanju da prepozna Bethowenovu 9. simfoniju ali su nenadmašni u pronaženju najpovoljnijih poslovnih ugovora. Oni idu profesionalno čak i u bogomolje. Jedan od njihovih vjerskih službenika je nedavno izdao knjigu u kojoj tvrdi da je Bog u biznisu samo sa siromašnim i slabima, dok je On završio svoj posao sa jakima i uspješnim i njima više ne treba.
Dakle, profesionalci ukratko imaju sve u materijalnom smislu a opet nisu sretni. Zašto? Prvo, većina njih je izgubila bilo kakvu spoznaju da je ljudsko biće ipak od krvi i mesa i da kao takvo ima osjećanja, emocije i nije programirano da bude mašina. Drugo, kod profesionalca je sve u poslovnom i interesnom ugovoru, čak i bračni partner, djeca i ostarjeli roditelji.
Dalje, kod profesionalaca ne postoje limiti i zadovoljenje, oni su uvijek u potrazi za višim. Ta vrsta odnosa prema sopstvenom životu i društvu je stvorila profesionalce duboko nesretne, stresne i otuđene. Život samo malog procenta profesionalaca se završi bez nasilne smrti, uzrokovanim nekim od poroka modernog čovječanstva.
Ova nevesela skupina Zapada je stvorila veoma zarazan image lagodnog i sretnog života koji gutaju mnogi iz zemalja Trećeg svijeta u silnoj želji da se dočepaju Zapadne Evrope, Sjeverne Amerike ili Australije. Dolaskom na Zapad se samo kratko vrijeme osjeti olakšanje, dok ne počne stalni period unutrašnjeg nezadovoljstva koje čak ne može olakšati ni materijalna sigurnost.
Emotivci
Nasuprot profesionalaca na Zapadu žive i „emotivci“. Oni su najčešće novi imigranti u prvoj i drugoj generaciji, potomci američkih crnih robova i ono što je ostalo od američkih Indijanaca. Emotivci su u ekonomskom smislu lake mušterije profesionalcima. Profesionalci ne vole emotivce ali im trebaju da podmetnu leđa da bi se ovi penjali lakše do vrha piramide. Emotivci na Zapadu su uvijek u borbi da zadrže svoje duhovno bogatstvo pred neumitnim materijalističkim pristupom nemilosrdnog kapitalističkog društva. Američki veliki gradovi na Istočnoj i Zapadnoj obali su napučeni profesionalcima dok su gradići u unutrašnjosti sačuvali nešto od duhovnih i tradicionalnih vrijednosti koje su pogodan ambijent gdje bi se emotivci dobro osjećali. Emotivac se otuđuje od svega, zatvara u sebe i postaje nepovjerljiv i duboko nesretan. U takvom stanju emotivaca u Americi su se javili poznati muzički pravci kao što su soul i blues koji su na najbolji način oslikali bol u duši emotivaca.
Najveći emotivac među profesionalcima i profesionalac među emotivcima je bio Muhamed Ali. Postao je legenda za života, kako u svojoj nendmašnoj bokserskoj vještini tako i sa svojim britkim jezikom i inteligentnom mišlju. Nazvali su ga Brbljivac iz Louiswilla. Muhamed je očit primjer kako emotivci, ipak, gube bitku pred naletom profesionalaca. Napadnut teškom bolešću je podsjećao na ratnika koji nema šanse da dobije bitku i služi samo profesionalcima da ga dovlače onako onemoćalog na svečanosti i tako još više zarade na sjeni od nekadašnjeg velikog i legendarnog Alija.
Profesionalac i emotivac na ulicama New Yorka
Odnos između profesionalaca i emotivca, između svijeta koji živi još od duha i onog materijalističkog je najbolje oslikan u jednoj priči koja se desila u New Yorku, glavnom gradu svijeta.
Izašli na pauzu dva prijatelja koji su radili skupa u jednoj stokatnoj poslovnoj zgradi na Menhattnu. Jedan od njih je bio tipični Amerikanac, dok je drugi bio potomak američkog Indijanca. Kada su stupili na pločnik koji je vrio od ljudi, auta, sirena i uobičajne buke New Yorka, Indijanac je podigao glavu u vis osluškujući nešto. Prijatelj ga je upitao šta sluša? Indijanac je rekao: Čuo sam mladunče goluba kako pijuče, mora da je pao iz gnjezda negdje u blizini. Amerikanac mu u čudu odgovori: „Ma daj, ko može čuti tako nešto u ovakvoj buci“.
Indijanac se ne osvrnu na opasku svog prijatelja nego krenu prema obližnjoj zgradi, skloni jednu kartonsku kutiju napučenu smećem i pronađe mladunče goluba, koje je u strahu žalosno pijukalo. Amerikanac u ovom prizoru zanijemi još uvijek ne vjerujući da se tako nešto može dogoditi. Indijanac je osjetio njegovu zbunjenost i odgovori:
„Vidiš svako od nas ima poseban osjećaj i sluh koji mnogo puta samo on može da doživi i da čuje. Evo ja ću ti pokazati jednim primjerom kako sam u pravu“. Izvadi dva gvozdena dolara iz džepa i baci ih na pločnik. U tom momentu se okrenuše svi koji su prolazili i pogledaše prema mjestu gdje su pale kovanice. Indijanac se sagne, uzme novac i reče Amerikancu: „Vidiš u njihovoj glavi je uvijek zveket novca, oni prepoznaju taj zvuk i čuju ga na daljinu, jer su opsjednuti tim i svi drugi zvukovi su za njih sporedni i ne čuju ih ni pored svog uha.“
