“U sve se miješa“ je reklamni slogan za neki margarin. Sjajno bi pristajao opisu vršenja funkcija nekih ambasadora akreditiranih u BiH. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. propisala je svim diplomatama „da poštuju zakone i propise država kod koje se akreditiraju. Oni su dužni da se ne miješaju u unutrašnje stvari te države“. Obavezujuća norma.
Kako u ovom okviru protumačiti priznanje lidera SDP Nermina Nikšića da: „Stranci koji su dolazili u BiH su nas pitali možemo li mi nekoga kupiti“? Povrh miješanja ovo je navođenje na izvršenje krivičnog djela. A svakodnevno nam trune o korupciji !?
Jedna druga izjava teško kompromitira Nikšića i njegove međunarodne mentore (čitaj ambasadore): “U periodu pred nama pokušat ćemo osigurati potpise naših zastupnika koji bi demonstrirali većinu u Predstavničkom domu Parlamenta FBIH što bi prezentovali OHR-u i međunarodnim partnerima i da sjednemo i donesemo odluku”, kazao je Nikšić. Jadni Neka pliva u vazelinu. Javna je tajna da su američki i britanski ambasador podržavali projekat opozicije nazvan „osmorka“, koja je stalno u rasutom stanju, a koju su predstavljali kao novi vjetar. Ko je dao pravo ambasadorima da se grubo miješaju u najosjetljivije unutrašnje poslove države koja ih je primila? Niti u jednoj demokratskoj, suverenoj državi ne bi smjeli ni pomisliti da rade i ponašaju se kao u Bosni i Hercegovini, jer bi odmah bili proglašeni nepoželjnim (persona non grata) i prisiljeni napustiti državu u najkraćem roku.
Kod nas se ponašaju drsko, jer ih naše vlasti nikada nisu upozorile da krše sva diplomatska pravila i imunitet koji posjeduju. Ako neko hoće da prije izbora favorizira određene stranke, a zatim da postavi vlast pritom zaobilazeći volju naroda iskazanu na demokratskim izborima zar to nisu prevratničke namjere?! Lideri Osmorke su javno govorili da su na sastancima zvali ambasadore i puštali njihove instrukcije preko speakerphone. Zašto ovi likovi ne puste da javnost čuje ove razgovore? To bi nesumnjivo bio veliki doprinos borbi protiv nepriličnog utjecaja. Koga i šta štite?!
Peđa Kojović, državni zastupnik, poslije grizodušja što je skupa sa pihtijastim kolegama predvođenim Denisom Zvizdićem, izabrao da glasa za Marinka Čavaru, osobu sa američke crne liste, pokušao se „oprati“ pred zgranutom javnošću izjavom da su konsultirali američku ambasadu i dobili zeleno svjetlo da izglasaju Čavaru. Ambasada je to demantirala, ali je Peđa svima, a i sebi, zabio nož u leđa. Predlaganje Marinka Čavare u rukovodstvo najvišeg zakonodavnog organa BiH bilo je Čovićevo namjerno i bahato guranje „prsta u oko“ američkoj politici koja je crnolistirala Čavaru. Nema posljedica. Zar je Čović toliko jak da mu Amerika ne može ništa?! Murphy mu je čak otišao na noge u Mostar da bi razgovarali o „formiranju vlasti na svim nivoima“!?
Za diplomate je formiranje vlasti pragma, a za naše političare jagma. Iz ovoga primjera bi bošnjački „bedemi“ mogli mnogo naučiti. „Politička Busovača“ još uvijek vedri i oblači na poziciji predsjednika Federacije BiH, a istodobno obnaša funkciju zamjenika predsjedavajućeg Zastupničkog doma PS BiH. Stereo-tip, u obje fotelje.
Specijalni predstavnik EU i HDZ Sattler sastao se neki dan sa Čavarom i tako potvrdio da američke sankcije ni Evropskoj uniji ne znače ništa. Željka Cvijanović, ljepša trećina Predsjedništva BiH, je sankcionirana od strane Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, ali ni to ne smeta Evropskoj uniji. Prave se Englezi. Dodikova desna ruka Željka dobila je poziv za molitveni doručak u SAD, gdje se susrela sa visokim funkcionerima državne administracije. To samo svjedoči da se američka vanjska politika vodi na nekoliko pravaca istovremeno. Naša nesreća je što je Escobar sada skretničar.
Federalnog premijera Fadila Novalića Amerika je crnolistirala, jer je napisao obećavajuće pismo penzionerima. Njegov kolega premijer RS Višković je podijelio pomoć penzionerima uoči izbora, pa nikom ništa. Sve je jasnije da su sankcije osmišljene kao instrumenti američke vanjske politike postale selektivne i neučinkovite, pa i kompromitirane. Poražavajuće je da su prerasle u instrumente za dnevnopolitička i medijska razračunavanja u domaćoj areni.
Ono što posebno iritira sve misleće ljude i građane Bosne i Hercegovine, je već ustaljena praksa visokih namjesnika i diplomata da ih „ponese fraza“ i počnu govoriti u ime građana Bosne i Hercegovine. Ko su oni i ko ih je izabrao da se bahato i neukusno obraćaju građanima ove zemlje u njihovo ime? Zašto mediji na to pristaju i prenose nedolično ponašanje? Čovićevim rječnikom kazano odakle crpe pravo na legitimno predstavljanje?
Ono što ih sljeduje jeste da se na nivou ambasadora Vijeća za implementaciju mira sastaju i zauzimaju stavove isključivo u okviru mandata. Uradili su to kad je neka neuračunljiva osoba navodno prijetila visokom predstavniku Schmidtu. Međutim, Schmidtov izljev bijesa u Goraždu nezapamćeni je diplomatski skandal od kojega se začudo, nije ogradilo Vijeće za implementaciju mira. Kada Schmidtu prijete onda se digne “kuka i motika” da ga brani, a kad on prijeti onda ga je samo prenijelo.
Iako je njegova uloga definirana Dejtonskim sporazumom on prečesto umišlja da je „vox populi“.
“Nametnuo sam mjere koje će unaprijediti funkcionalnost institucija u Federaciji BiH. One će omogućiti svim građanima da se njihov glas čuje i osigurati im da ih zaista i predstavljaju oni koje su izabrali”, napisao je Schmidt u pismu izborne noći.
Svi su se uvjerili da je njegov “paket funkcionalnosti” bilo betoniranje pozicije HDZ koji je postao nezaobilazan faktor za formiranje vlasti. Kakvi građani, kakvi bakrači? Drugom prilikom (ne)racionalni Nijemac je čestitao Konakoviću imenovanje na dužnost ministra vanjskih poslova, te pozdravio brzo formiranje novog saziva Vijeća ministara. Kazao je da je vrijeme da se u BiH dese pozitivne promjene, jer to građani očekuju?!!
Predstavnik EU Sattler koji je odgovoran za ruglo rekonstrukcije objekta „vječne vatre“ u centru Sarajeva kazao je bez stida: „Korupcija koči BiH. Građani zaslužuju bolje.“ Možda građani zaslužuju bolje likove od Sattlera i od Schmidta? Ko zna? Niko ih nije pitao.
O skupštinskim dešavanjima oglasio se na Twitteru ovako: “Umjesto suštinske demokratske rasprave, maksimalistički prijedlozi koji nisu u skladu sa standardima EU, beskorisni i nedemokratski bojkot i amandmani koji osiguraju izborni integritet odloženi zbog izostanaka poslanika. Građani su opet ti koji gube”.
Građani na izborima mogu promijeniti svoje predstavnike, ali Schmidta i Sattlera ne mogu, jer su im oni nametnuti. Obojica se ponašaju kao HDZ-ova HTZ. Schmidta je nekoć “ponijela fraza” pa se uporedio sa “K und K” carom Franjom Josipom koji je jednom rekao: “Bio sam dobar vladar ako su svi moji narodi podjednako nezadovoljni.” Čak ni ministar vanjskih poslova Dino Konaković nije se ovoliko umislio. Obojica znaju da je HDZ veoma zadovoljan, samo loše glume da ne znaju ko je nezadovoljan.
Američki predstavnik Escobar je poručio građanima BiH: “Spremni smo raditi kroz dijalog, ali ako bude neophodno, spremni smo učiniti sve što je potrebno da osiguramo uspjeh ove zemlje”. To nam poručuje čovjek koji smatra da je građanska BiH moguća tek nakon članstva u EU?!
A američki ambasador Murphy: “Nisam zadovoljan. Doista, niko ne bi trebao biti zadovoljan kada su najkorumpiraniji slobodni i kada su oni na vlasti nedodirljivi nauštrb običnih građana.” Ukazao je i na to da korumpirani čelnici često ignoriraju pitanja koja su bh. građanima najvažnija – kvalitetna radna mjesta, kvalitetne škole, pouzdana zdravstvena zaštita i vladavina prava.
Ambasador UK Reilly je skupa s Murphyiem, podržao odluku visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne kaubojske izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH usred izborne noći, radi čega je završio na saslušanju u britanskom Parlamentu. Poslije izbora su neke njegove objave na društvenim mrežama protumačene kao otvoreno priznanje da se miješa u formiranje vlasti u BiH. Šta mislite kako bi se proveo bilo čiji ambasador da se slično ponaša u Americi ili UK?
