Srbija vrvi od svjedočenja o silovanju i podvođenju djevojčica tamošnjim političkim moćnicima. Vodi se pravi rat u kojem vlast pokušava sakriti dokaze i ušutkati žrtve. Svijet užasnuto posmatra to što se događa u Srbiji. Onda nam u Bosni poture priču da je Mujo bazerdžan (trgovac) iz sevdalinke silovatelj? Zaboravili ste na oko pedeset hiljada silovanih Bošnjakinja, pa neki imaju volje i obraza raspravljati o izjavi srbijanske književnice Biljane Srbljanović o jednoj običnoj sevdalinki?
Da podsjetimo ! Od prvih dana postojanja Tribunala u Hagu istraživani su navodi o sistematskom zatočenju i silovanju bošnjačkih žena, muškaraca i djece. Više od trećine svih lica osuđenih pred Tribunalom u Hagu proglašeno je krivim za zločine seksualnog nasilja.
Međunarodni vojni sud u Nirnbergu nije izričito krivično gonio počinioce za seksualno nasilje, a Sud u Tokiju je ignorisao porobljavanje “žena za utjehu” od strane japanske vojske. U ključnoj Ženevskoj konvenciji iz 1949. godine stoji: “Žene će biti posebno zaštićene … naročito protiv silovanja, prinude na prostituciju i protiv svakog napada na njihovo dostojanstvo”.
Tribunal u Hagu je prvi međunarodni krivični sud koji je izrekao osuđujuće presude za „silovanje kao vid mučenja i za seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti.”
Vojska Republike Srpske je provodila politiku genocidnog silovanja. Tribunal u Hagu objavio je da “sistematsko silovanje” i “seksualno ropstvo” u vrijeme rata predstavljaju zločin protiv čovječnosti, od čega je teži jedino ratni zločin genocida. Iako Tribunal nije tretirao masovna silovanja kao genocid, po organiziranosti i sistematskoj prirodi masovnih silovanja bošnjačkih žena jasno je da su ti akti bili dio veće kampanje genocida.
Silovanja su se odvijala u stotinama konclogora. Jedan strani novinar opisao je logor Omarska kao “mjesto orgija, ubijanja, sakaćenja, premlaćivanja i silovanja”.
Šestog oktobra 1992. Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je ekspertnu komisiju na čelu s Mahmoudom Cherifom Bassiounijem. Prema nalazima ove komisije, bilo je očito da su srpske snage silovanje koristile sistematski. Napadači su govorili svojim žrtvama da će nositi dijete njihove nacionalnosti. Trudnice su držane u zatočeništvu sve dok ne bi bilo prekasno za pobačaj. Žrtvama je rečeno da će biti pronađene i ubijene ako progovore o onome što se desilo.
Tim istražitelja Evropske zajednice, uključujući Simone Veil i Anne Warburton, donio je sličan zaključak u svom izvještaju iz 1993. u kojem stoji da silovanja koja su izvršila snage bosanskih Srba nisu bila sekundarni efekt sukoba, nego dio sistematske politike etničkog čišćenja i da su “počinjena sa svjesnom namjerom demoraliziranja i teroriziranja zajednica“.
Amnesty International i Helsinki Watch su zaključili da je silovanje bilo korišteno kao oružje u ratu, s primarnom svrhom da se prouzrokuje poniženje, degradacija i zastrašivanje kako bi se osiguralo da se preživjeli nikad ne vrate. Silovane su masovno i djevojčice od 10 do 12 godina.
Da li vam se još uvijek raspravlja o sevdalinki? Zar vam ta suluda priča ne izgleda kao relativiziranje i obesmišljavanje jednog o najgorih ratnih zločina nad Bošnjakinjama?
Je li se jedna nesuvisla tvrdnja vješto prebacila u BiH da se da oduška stravičnom stanju u Srbiji nakon saznanja o pohotnim političarima? Djeluje kao iskaz nemoći u ratu koji žene poput Marinike Tepić i Srbljanovićke vode u Srbiji za istinu o orgijanju srpskih političkih vođa nad djevojčicama u gradu Jagodini.
Ovdje kod nas ta jeftina konstrukcija o Muju bazerdžanu i sevdalinki „Prošetala Suljagina Fata“ podsjeća na ruganje još uvijek živim žrtvama silovanja u bošnjačkom narodu. Ima li ikakva smisla polemika o nekoj sevdalinki i kome je još do ovih igara i podvala?
Više od 4000 žena pripadnici Mladićeve VRS su ubili nakon silovanja. Nema tu ništa čudno. Ogromna većina zločinaca i silovatelja se slobodno šeta gradovima RS-a i Srbije.
