Priču sam čuo u toku rata. Više od 700 hiljada Bošnjaka i 250 hiljada Hrvata, pobjegli su pred Karadžićevim ubicama. Ponajviše izbjeglih je stiglo u Nemačku. Tamo je počelo i okupljanje i organizovanje tog našeg naroda.
Na jedan skup u Bavarskoj, Bošnjak pozove susjeda Josipa iz Dervente. Okupilo se nekoliko stotina Bošnjaka. Kad je trebalo izabrati vođe tog udruženja za riječ se javi onaj susjed Josipov i predložio ga za predsjednika. Svi dignu ruke. Josip se ustane, pa ispraćen aplauzom kaže: „Ljudi, hvala vam, ali ja sam ovdje jedini Hrvat, pa ne mogu prihvatiti funkciju. Sramota je. Izaberite nekog iz vašeg naroda.“
Ovog događaja, koji djeluje kao najbolji bošnjački vic, sjetio sam se ovih dana. I pitam se kako nekim ljudima ne dosadi biti naivan… Kako objasniti ono jednostavno.
Ima u ovoj Bosni jedan narod koji oko sebe ne može da vidi stvarni svijet ubijanja, raspadanja svega ljudskog i vrijednog, svijet u kojem je istina nijema, a laž najglasnija. Taj narod živi sa svojom glavom kao da se u njoj nalazi ljudska duša a ne mozak. Valjda zato genocidima plaća svoje zablude svakih nekoliko desetljeća.
Posljednjem sudski ovjerenom zločinu genocida ovih dana se pridružuju do sada neviđena poniženja.
Niko mi ne može reći da je bez uznemirenosti odgledao onaj video dokaz kada Dodik i Čović otvoreno ismijavaju Nermina Nikšića, pregovarača uime bošnjačke građanske strane.
Lider socijaldemokrata je to izgleda odlično podnio, ali je većina običnog bošnjačkog svijeta osjetila golem stid.
Dok nam ti iz Osmorke govore o dobroj atmosferi u pregovorima izgledaju kao nedorečeni meteorolozi. Dok pričaju o relaksaciji odnosa, očito je samo da su relaksirali odnose između Dodika i Vučića, Čovića i Plenkovića. Nikad otvorenije oni nisu govorili o komadanju ove zemlje i otimačini njenih resursa. Horor se nastavlja, a na vidiku nema snage koja će ovaj cirkus zaustaviti prije nego što se napravi nepopravljiva šteta. Poslije sve očitijeg političkog kolapsa, moraju usijediti nova i još gora zla.
Otkako znam za sebe branio sam pravo na slobodu, na dignitet i integritet svakog ljudskog bića. Uvijek uz slabijeg i uvijek uz žrtvu. Početkom rata otišao sam na drugu nacionalnu stranu vidjeviši da dolaze teška vremena za bošnjački narod koji je stoljećima ubijan kao što se ubijaju životinje u lovu. Narod koji je nizašto prezren od svojih komšija i od zapadnog svijeta za koji kažemo da je demokratski. Ubijan na ličnu kartu i proganjan u kolonama iz svoje domovine kroz dugu historiju od gotovo 200 godina. Dobro nas ikako u ovoj Bosni ima.
Znam da je građansko društvo vrhunsko dostignuće u vladavini zakona i uređenog života. Ljudska zajednica bolje od toga ne može. Kretanje prema građanskom društvu u Bosni i Hercegovini srušili su teški zločini i genocid nad Bošnjacima. “Ubijamo ih kao zečeve da im poručimo da ne želimo sa njima živjeti zajedno”, rekao je onaj Karadžićev oficir iznad Sarajeva.
I nakon četiri godine opet smo bili na početku i iz ruševina morali krenuti iznova.
Da bi se napravilo građansko društvo potrebna je strpljivost. Potrebne su najmanje tri-četiri generacije mira da bi se obnovila nada u bolji život i vjera da će pobijediti ljudska prava i slobode. I to ako bi nas ostavili na miru srpsko-hrvatski velikodržavni projektanti. U što sumnjam.
Davno je bilo kad sam pričao sa potomkom folksdojčera iz Vojvodine. I njegov otac i on i njegova djeca su rođeni u Njemačkoj. Pa ipak mi je tad rekao: “Kad-tad mi ćemo se vratiti na svoja imanja.”
Bošnjaci su opsjednuti strankama, kao igračkama. Stranke zapošljavaju, štite, podržavaju u uspješnim karijerama, daju bogatstva, koja im roditelji nikad ne bi mogli dati. Naravno da tu ima svega i svačega, ponajviše korupcije.
Nije se rat ni završio a naše političke lutke su krenule grlom u jagode: Imaju oni alat u rukama, tzv. građanske stranke. Od ponedjeljka građansko. Olahko obećana brzina sa matematičkom većinom završila se sudarom. Iza prvog ćoška sačekali su ih građani Dodik i Čović.
Običan svijet samo može slutiti kakav je kompliciran sistem ovdje podvalila tzv. međunarodna zajednica. Ni lijevo ni desno, ni dolje ni gore. Jedan funkcioner iz SDA mi je davno rekao da pregovori sa SNSD-om i HDZ-om liče na štemanje betona, a ovi građanski bi to preko noći.
Od ponedjeljka građanska država, rekoše i potpisaše sve, kao da dijele autograme. Sjetimo se kako su uoči izbora govorili: Oni znaju da mogu nakraj sa braćom Dodik-Čović. Još će ih kažu, ucijeniti i tražiti ustupak za ustupke. Vidimo kako ih ucjenjuju svojim ustupcima: Sve im dadoše i odosmo u helać. Ovo što gledamo od Osmorke je političko obdanište.
Dakle, ako krenete za kapetanom iz Konjica, idete u kapitulaciju. Ko će braniti ovaj narod u slučaju nove kataklizme, ako ne onaj običan svijet koji je Bosnu odbranio srcem punim hrabrosti i ljubavi prema svojoj Bosni.
Recimo, ako krenete za Fortom, preko Igmana ćete.
Sjetim se još jedne priče iz ratnog užasa. Onog golemog brka u prvim danima rata, kojeg snima kamera dok ulazi u Hitnu i nosi u rukama svoju ranjenu trogodišnju kćerkicu uplašenog pogleda. On kaže pred kamerama: „Volio bih popiti kafu sa tim čovjekom (snajperistom) i pitati ga šta mu je ovo dijete radilo.“
Ne znam kad sam se jadnije osjećao nego tada.
Ovi iz Osmorke mi liče na tog nesretnog čovjeka. Znaju šta su Dodik i Čović uradili protiv ove države i šta rade, ali odoše da sa njima razgovaraju piju kafe i pitaju ih: „Zašto to radite.“ Braća im relaksirano mogu reći: „Da ispunimo svoje strateške ciljeve.“
Ciljeve Draže i Ante, Miloševića i Tuđmana, Bobana i Karadžića !
Ako šejtani opet zaplešu nad glavama više ništa neće biti sveto.
