U Brdu kod Kranja
Šefovi država Zapadnog Balkana u sklopu “procesa Brdo-Brijuni,” sastanu se da bi razgovarali o granicama, a onda u zajedničkoj izjavi na kraju izostave “samo” pitanje priznavanja postojećih granica, čime je “izostavljena” i stabilnost u regiji.
Formalni povod sastanka u Brdu kod Kranja bio je poziv Evropskoj komisiji i članicama da pomognu zemljama Zapadnog Balkana na evropskom putu, da ih gledaju kao cjelinu. Odmah je iskrsnulo pitanje granica.
A onda hrvatski predsjednik još dometne da “treba razgovarati, umjesto baviti se granicama i non-paperima” i to baš nakon slovensko – hrvatskih “papira” koji su unijeli novi nemir i neizvjesnost u regiji, baš zbog dovođenja u pitanje postojećih granica.
O kakvom kompromisu onda Hrvat i Slovenac govore?! Kada, nečijom zlom nakanom, baš goruće aktualizirane teme granica,ispadnu iz završnog dokumenta.
Nije dovoljno reći “treba razgovarati, a ne baviti se granicama i non-paperima”. Granice ne samo države Bosne i Hercegovine dovode se u pitanje, nego i Kosova, Sjeverne Makedonije i Crne Gore, što javnim, što tajnim pregovorima, odgovorima, prekrajanjima i non-paperima, koji kruže okolo kao prijeteća zla kob.
U slovenskom Brdu bilo je burno. Vučić je optužio Boruta Pahora da je htio podmetnuti “kukavičja jaja”, zahtjevom za nepromjenljivošću sadašnjih granica. Tražio je da se prizna nepromjenjlivost granica odnosi na granice “kako ih priznaje UN” što bi podrazumijevalo teritorijalnu cjelovitost Srbije s Kosovom kao sastavnim dijelom, što ostali sudionici nisu prihvatili.
Stoga je najviše napetosti i prepirki bilo između srbijanskog predsjednika i predsjednice Kosova, pa se Milanović pohvalio da je razgovarao s Vučićem da bi “smanjio tenzije”, s naglaskom da je “kosovska agenda bila nešto ambicioznija”, pa su neke od tih ambicija odbijene, što je po Milanoviću “prihvatljiva cijena.” Predsjednica Kosova spominjala je Vučiću zločine Miloševićevog režima na Kosovu, a on njoj zločine nad kosovskim Srbima, pa je kompromis bio nemoguć, unatoč Milanovićevom mirovnom posredovanju i “smirivanju” Vučića.
Napeto je bilo zbog zločina Miloševićevog režima na Kosovu, ali nema riječi da je itko makar i spomenuo zločine i genocid istog tog Miloševićevog režima u Bosni, u Srebrenici.
Sudionici konferencije priznali su sami sebi da se problem regije, posebno pojedini bilateralni odnosi, ne mogu riješiti u okviru ove hrvatsko – slovenske inicijative bez pomoći EU, iz koje u Brdu kod Kranja, treba ponoviti, nije bilo nikoga. Toliko o “evropskom pridavanju važnosti” slovensko- hrvatskoj dvojnoj inicijativi. A da je netko iz Evrope i došao, (Macron se ispričao “neodgodivim obvezama“), teško da bi tražio pravdu za Bosnu. Lakše se pouzdati u kakav – takav status quo. Da nisu sva tri člana Predsjedništva otišla u Brdo, svašta bi im se prigovorilo. Ovako im se ne može ništa reći. Došli su, vidjeli i vratili se.
Prema izjavama samih sudionika sastanka i agencijskim vijestima, jedine konkretne vijesti, osim kompromisa bez kompromisa, su Milanovićeva izjava da je on s Vučićem “okey”, da su u “pristojnim odnosima“, i Vučićeva da je “dobar s Milanovićem”.
Koliko god se Milanović na sastanku u Sloveniji zaklinjao da motiv i Hrvatske i Slovenije “nije mentorstvo i tuturstvo, “već pomoć susjedima u regiji“, na terenu to ne pokazuju. Demantiraju ih zajednički, što tajni, fantomski, što stvarni, javni non-paperi, koji zlosutno lebde na zapadnim Balkanom.
Kao što je već precizno upozorio prvi čovjek Ifimesa Zijad Bećirević da iz Evrope neće niko doći na ovaj skup bez voznog reda. Ovo okupljanje je nebitno jer o proširenju Evropske unije ključni glas imaju izvršne vlasti, dakle premijeri a ne predsjednici država. A upravo su premijeri Hrvartske i Slovenije osumnjičeni za balkanske „non-paperse“.
Bilo je gotovo besmisleno uopšte organizirati jedan ovakav skup na kojem je trebalo prebrisati užasavajući primitizam balkanskih kartografa, a onda se posvađati oko granica. Ništa novog da pitanje priznanja granica ne želi Vučić, jer bi kao uvjet ulaska u EU imao priznanje Kosova. Granice se i bez uvjeta EU tiču međunarodnog prava, pa treba što prije pokrenuti tužbe i pritužbe BiH protiv susjednih država, ako bilateralni odnosi ne donose rezultata. Najprije treba upozoriti Evropsku uniju da je Hrvatska potpisla a ne želi ratrificirati sporazum o granicama. Zar to nisu i granice Evropske unije.
I kako je moguće da je Hrvatska ušla u EU a da nije riješila granice sa Bosnom i Hercegovinom?
To je pitanje za francusku sobaricu a ne za diplomate koji su pola godine mudro šutili na „non – paper“ i čekali izbore u SAD.
Hrvatski Sabor nije ratificirao već potpisani sporazum o razgraničenju, a Srbija ga nije ni potpisala sa BiH. Dakle šta je razlog, svakom je jasno.
Parafraziram Antonia Gramscija, za Zapadni Balkan, “staro još nije prošlo, novo još nije došlo.”
Čini se kako je jedina istina da su se u Brdu kod Kranja našli neiskreni i sumnjivi tipovi da još koji put proture svoje tradicionalne javne laži. Kao nekad u razgovorima predsjednika šest republika Jugoslavije, Srbiji, Hrvatskoj pa i Sloveniji je jedini uspjeh da se ništa ne dogovori.
A onda će se prosipati storije o nerješivim problemima Balkana. A te rezultate su uvijek nezainteresirani i zato površni Evropljani rado prihvatali.
(Damir Kudić)
