Uz legalitet i legitimitet vlasti, veoma značajna karakteristika vlasti je i kontinuitet, koji se na sve načine poslijeratnom retorikom srpskih političkih predstavnika stalnom indoktrinacijom i medijskom propagandom nastoji dovesti u pitanje.
Kontinuitet vlasti u svim okolnostima
“Ukrajinci imaju “plan za kontinuitet vlasti što god da se desi”, čak i ako ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski bude ubijen, rekao je američki šef diplomacije Entoni Blinken (Antony) gostujući na CBS-u.
Ovo je samo jedan primjer i jedna dimenzija koja govori o tome koliko je značajno da se osigura kontinuitet vlasti u svim okolnostima. I u bliskoj prošlosti (Republike) Bosne i Hercegovine potvrđen je značaj kontinuiteta vlasti i u situaciji otmice prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine rahmetli Alije Izetbegovića, ali i u donošenju Platforme Predsjedništva RBiH kojom je definiran ratni cilj i formirana multietnička Armija RBiH, te u odgovarajućem sastavu delegacija koje su učestvovale u pregovorima uime RBiH, čiji su članovi imali izborni legitimitet, koji im nisu mogli osporiti pripadnici separatističkih paradržavnih pokreta.
Kontinuitet izabranih predstavnika vlasti koje su nastavile braniti suverenitet i teritorijalni integritet međunarodno priznate države, članice Ujedinjenih naroda, u ratu priznat je od svih članica svjetske organizacije o čemu govore sve rezolucije UN u vezi sa ratom u RBiH, pa i činjenica da su Dejtonski mirovni sporazum potpisali predsjedavajući Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, kao predstavnici međunarodno priznatih država članica UN i Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Republike Srbije, a tek od 1997. predsjednik SRJ, koja od 1992. do 2000. nije bila članica Ujedinjenih naroda.
Ovdje je zanimljivo da je Vijeće sigurnosti donijelo rezoluciju broj 777 od 19. septembra 1992., kojom SFRJ prestaje da postoji, čiji sadržaj je potom potvrđen od strane Generalne skupštine rezoludcijom broj 47/1 od 22. septembra 1992. Vijeće sigurnosti je najprije reklo da je SFRJ prestala da postoji i da pretenzija SRJ da nastavi članstvo SFRJ „nije generalno prihvaćena“, pa je zatim izrazilo stav da SRJ ne može da nastavi članstvo SFRJ i preporučilo Generalnoj skupštini da donese odluku da SRJ treba da podnese zahtjev za prijem u UN kao nova država. Rezolucija kaže i da SRJ ne treba da učestvuje u radu Generalne skupštine, što je i logično zato što je odmah prije toga Vijeće sigurnosti reklo da SRJ ne može da zauzme mjesto SFRJ u UN, pa stoga slijedi da ne može da zauzme mjesto ni u Generalnoj skupštini.
Separatistička mitologija diskontinuiteta
Separatistička retorika i mitologija svim sredstvima nastoji prekinuti i poništiti kontinuitet postojanja i vlasti Bosne i Hercegovine. Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma krenuli su u obračun sa svim toponimima koji su dokazivali historijski kontinuitet bosanskih vlasti na svim prostorima između međunarodno priznatih avnojskih granica. Tako su odmah pokušali zamijeniti imena gradova i mjesta i ugraditi srpski etnički pridjev u nova imena mjesta u manjem bh. entitetu, pa su izmišljali Srbinje, Srbobran, srpsko Sarajevo, srpski Brod, ali su odlukom Ustavnog suda ta imena osporena i poništena. Nažalost, ipak je prefiks BOSANSKI iz svih toponimima na području manjeg entiteta uklonjen.
Uporno ponavljanje da oni nisu “Bosanci”, nepriznavanje bosanskog jezika, odricanje bosanske historije od Kulina bana do ZAVNOBIH-a, odricanje je od velikog udjela i bogate baštine pravoslavnih bosanskih Srba, koje će svuda po zavičaju prozivati Bosancima, htjeli to oni ili ne.
Poslijeratna srpska mitologija insistira na gebelsovskom ponavljanju laži da je Bosna i Hercegovina “sastavljena od dva entiteta”, što je značajno različito od onoga što piše u “izvornom Dejtonu”, omiljenoj sintagmi i navodnom političkom cilju Dodikovih nacional-socijaldemokrata. Problem je u tome što oni i iz “izvornog Dejtona”, kao sa švedskog stola uzimaju samo ono što žele, a prave se slijepi na ono što im ne odgovara. A u “izvornom Dejtonu” piše da “Republika Bosna i Hercegovina nastavlja pravno postojanje kao Bosna i Hercegovina”.
“Ambasadori” kontra Ustavnog suda BiH
Skandalozno ponašanje dijela ambasadora iz reda srpskog naroda i njihovo pismo javnosti povodom 1. marta Dana nezavisnosti BiH izazvalo je reakciju Ministarstva vanjskih poslova BiH koje je ukazalo na na sljedeće činjenice:
– 1. mart kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine je utvrđen Zakonom o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine (Službeni list RBiH; broj 9/95) od 30. marta 1995. godine koji je i dalje na snazi.
– Odredbom Aneksa II/2. Ustava BiH propisano je da svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji budu na snazi na teritoriji BiH kada Ustav stupi na snagu ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom sve dok nadležno vladino tijelo Bosne i Hercegovine ne odredi drugačije.
– Član I Ustava BiH ističe Kontinuitet i navodi: „Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada “Bosna i Hercegovina”, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama.“
– Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 18/16, donio Odluku kojom odbija kao neosnovan zahtjev 30 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti Zakona o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine (Službeni list RBiH broj 9/95). Istom Odlukom Ustavnog suda utvrđuje se i da je Zakon u skladu sa Ustavom i evropskim konvencijama.
– U toj Odluci Ustavnog suda BiH navedeno je, između ostalog, i sljedeće: „Imajući u vidu navedeno, te polazeći od toga da su na predmetni referendum bili pozvani svi građani Bosne i Hercegovine, bez bilo kakve razlike po osnovu nacionalne i etničke pripadnosti, da su se građani izjašnjavali o tome da li su za državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, zatim, da je Republika BiH nastavila svoj pravni kontinuitet kao država BiH u kojoj su Bošnjaci, Hrvati i Srbi ravnopravni konstitutivni narodi, Ustavni sud ne može zaključiti da osporeni zakon kojim je 1. mart (kao datum održavanja referenduma) određen kao praznik kojim se obilježava Dan nezavisnosti BiH diskriminira Srbe u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Naime, Ustavni sud smatra da osporeni zakon ne stavlja u različit položaj bilo koji od konstitutivnih naroda, pa tako ni srpski u odnosu na druga dva konstitutivna naroda.“
Dok god se u Parlamentarnoj skupštini BiH ne usvoji drugi zakon od državnim praznicima, ovaj će nastaviti da postoji.
Kredibilitet i integritet države
Slična je situacija i sa drugim zakonskim rješenjima i odlukama koje su donosile ili donose državne institucije u Bosni i Hercegovini, pa i posljednjim, a i ranijim prigovorima na glasanje i zvanična obraćanja diplomatskih predstavnika Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim organizacijama.
Tačno je da je nadležnost Predsjedništva vanjska politika. No, Predsjedništvo BiH ima usvojenu Strategiju vanjske politike 2018-2023. godina koja sadrži način i smjernice kako se vodi vanjska politika i u kom pravcu se djeluje. Također Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju obavezuje Bosnu i Hercegovinu kao potencijalnu članicu da svoju vanjsku politiku usaglašava sa Evropskom unijom. Da bi se drugačije glasalo bilo bi neophodno konsenzusom donijeti odluku o povlačenju potpisa sa tog Sporazuma.
Činjenica da se u Predsjedništvu BiH ne mogu donijeti odluke konsenzusom ne znači da treba otpustiti sve ambasadore i diplomatsko osoblje, već da će se oni u svom radu ponašati u skladu sa usvojenom strategijom. Istovremeno, odluke Predsjedništva BiH donesene u ranijim mandatima su važeće dok god se ne postigne konsenzus oko promjena ili donošenja novih odluka zbog kontinuiteta rada tog organa.
Ma koliko izgledalo obeshrabrujuće postizanje konsenzusa prilikom donošenja zakona i odluka, nepotrebno ili namjerno ulaganje veta na zakone koje ne sadrže nikakvu diskriminaciju, ovaj mehanizam je također sredstvo za zaštitu interesa države. To prepoznaju secesionisti pa nastoje jednostrano oduzimati nadležnosti države jer ne mogu postići konsenzus o pitanjima koja dalje slabe državu, a jačaju entitete. Najveća prepreka u tome im je kontinuitet, jer dok god ne postoji konsenzus za njihove prijedloge na snazi su ranije usvojeni zakoni. To jača kredibilitet i integritet države da neće radikalno i jednostrano mijenjati stav prema vanjskopolitičkim partnerima i organizacijama.
Pažljivo s ustavnim promjenama
Istovremeno, to je opomena učesnicima pregovora o ustavnim promjenama da im u fokusu ne budu samo odredbe koje se odnose na izborna prava, već da se posebna pažnja obrati na kontinuitet vlasti, njenu funkcionalnost i na onemogućavanje i destimulaciju bojkota i opstrukcije nesudjelovanjem. Ako se i može prihvatiti da je nesudjelovanje sjednici pravo na politički stav, ono mora biti ograničeno na tačan broj sjednica, a izostanak sa više njih mora biti sankcioniran zamjenom izabrane osobe sljedećom sa najvećim brojem glasova. Građani nikoga ne biraju da cijeli mandat provede u bojkotu, već kandidatima vjeruju da mogu realizirati neki program u skladu sa ovlastima.
