Neka građani biraju žele li “vladare” ili “sluge”

Radikalno zaoštravanje retorike, isključivost u zahtjevima, pregovori sa maksimalističkim zahtjevima i prijetnje blokadama, pa i bojkotom izbora sredstva su kojima se aktuelne vlasti nastoje spasiti poraza na predstojećim izborima koji bi mogao donijeti i trajniju promjenu izborne volje birača. Trendovi sa lokalnih izbora, na kojima su stranke koje insistiraju na etničkom predstavljanju izgubile nekoliko gradova sa većim brojem birača, te ozbiljna ekonomska kriza tokom pandemije i rastući broj građana koji odlaze u inozemstvo ukazuju na to da je ovakav način funkcioniranja administracije potrošen i da birači očekuju promjene u svoju korist. U suštini radi se o sukobu dva koncepta funkcioniranja državne administracije – koncept legitimnog vladanja i koncept služenja građanima.

Podjela plijena uime naroda

Zahtjevi za prenošenje državnih nadležnosti etničkim entitetima i “legitimnog predstavljanja” etničkih entiteta su u suštini eufemizam za koncept vladanja “uime naroda” i često to manje oprezni i politički educirani funkcioneri javno potvrđuju izjavama da oni “odgovaraju samo građanima na izborima”. To bi trebalo značiti da građani, odnosno narodi na izborima strankama daju mandat da u njihovo ime vladaju i tek na sljedećim izborima mogu potvrditi ili promijeniti odluku. U međuvremenu vlasti nemaju nikakvu odgovornost prema javnosti, jer imaju izborni legitimitet.

Karakteristika stranaka koje se zalažu za ovakav pristup je “liderska organizacija”, identifikacija stranke i birača, pa i cjelokupnih naroda sa liderom koji je dobio najviše glasova, bez obzira na funkciju koju obavlja i nadležnosti koje iz nje proističu.

Oko njih se formiraju koalicije zasnovane na korupcionaškoj “podjeli plijena” – stranke koje podržavaju najjaču u koaliciji dobiju svoje pozicije i ne miješaju se jedne drugima u djelokrug zaposjednutih pozicija.

“Etničke reprezentacije” “ugroženih naroda”

Na državnom nivou je to još očiglednije, jer se ministarstva i pozicije u drugim državnim institucijama dijele po principu “etničkih reprezentacija”, te se nakon startne podjele jedni drugima ne miješaju u resore, osim kad pred izbore javno nastoje produbiti etničke konfrontacije i time na strahu od sukoba zadržati privilegiju zastupanja “ugroženih naroda”.

Tu je, naravno, najlakše opravdati činjenicu da niste realizirali ništa od predizbornih obećanja, jer uvijek postoji izgovor da to nije koalicija nastala na temelju programa, već na temelju predstavljanja naroda. Indikativno je da se prioritetno nameću teme o kojima sigurno nema saglasnosti, tako da ni ono što bi se eventualno moglo usuglasiti ostaje bez odluke.

Tako se građanima nerad, opstrukcija donošenja zakona i odluka može predstaviti kao nacionalni interes. Zato se u pregovorima o izbornoj reformi ne dovode u pitanje mehanizmi blokade niti se razgovara o funkcionalnoj vlasti, već o tome da se strankama i liderima daju još efikasnija oruđa za blokade i ucjene.

Ovaj koncept u fokus stavlja liderstvo i izbor člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine kao najviše pojedinačne političke pozicije, iako ona realno ne nosi mnogo nadležnosti, ali je bitna zbog simboličke poruke o etničkoj podjeli pozicija u vlasti.

Služenje građanima na osnovu programa

Drugi koncept služenja građanima predstavljen je kroz programsku koaliciju “Šestorke”, odnosno “Trojke” u Kantonu Sarajevo, koja je na različite načine opstruirana i obarana. Program zasnovan na 29 principa i 300 mjera je primjer kako se tokom cijelog mandata može mjeriti efikasnost i funkcionalnost izabrane administracije. Naravno, mnogo je teže i odgovornije svakog mjeseca odgovarati na pitanja građana, javnosti i opozicije zašto nešto nije završeno u planiranom roku i zašto se Vlada ne pridržava svojih principa, nego odgovoriti da račune podnosite samo građanima na izborima.

Da bi se na nivou entiteta i države uspostavila ovakva organizacija administracije, potrebno je da “probosanske stranke” ohrabre procese pluralizacije političkog ambijenta u oba entiteta i identificiraju partnere sa kojima se, na temelju zajedničkog programa, mogu graditi funkcionalne institucije koje će prihvatati evropske standarde i donositi zakone u skladu s tim, te jasno definirati šta su zaista “vitalni nacionalni interesi” u skladu sa evropskim standardima i praksama.

U savremenoj političkoj praksi često izabrani predsjednici napuštaju stranačke pozicije kako bi pokazali da su predsjednici svih građana. Tako formulirana obaveza u nekom budućem ustavu Bosne i Hercegovine omogućila bi da se članovi Predsjedništva BiH fokusiraju samo na svoje nadležnosti i ne ostvaruju utjecaj na druge institucije.

Dvije lekcije iz istorije

U tridesetogodišnjoj istoriji demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini imali smo dvije lekcije kad je pokušana uspostava takvih institucija 2000. i 2014. godine, i oba puta je, zahvaljujući nedoraslim liderima, neiskrenim odnosima i stranačkim trgovinama, uspostavljen hibrid “građanske vlasti zasnovane na podjeli plijena” i doživio poraz od još uvijek moćnih etno oligarhija.

To je opomena onima koji bi htjeli promijeniti etnički koncept organiziranja administracije, da moraju ozbiljno pristupiti izboru partnera sposobnih kreirati i realizirati program uspostavljanja funkcionalnih institucija na putu implementiranja evropskih standarda. Ako uspiju građanima dokazati da je moguće djelovati u njihovom interesu, imat će centralnu ulogu i legitimitet u postizbornom procesu pregovora o izbornim reformama i ustavnim promjenama.

Jasno je da, nakon što su svi postavili maksimalističke ciljeve i “crvene linije”, izbori trebaju biti održani prema postojećem Izbornom zakonu, te da neće biti potrebne većine za izmjene Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tom diskriminirajućem Ustavu i takvom segregacijskom Zakonu već su sedam puta izabrane državne i entitetske vlasti u Bosni i Hercegovini i neće biti problem da građani na osnovu njih ovog osmog puta izaberu sebi sluge.

Uostalom, promjena ustava je ozbiljan posao, koji osim pregovora političkih stranaka, zahtijeva javnu raspravu, pa i referendum kojim bi se potvrdila volja građana da prihvataju takav ustav, čija osnova iz Dejtonskog sporazuma nije ni na koji način potvrđena.