Nema perspektive bez alternative

Na marginama sigurnosne konferencije u Minhenu održan je marginalni okrugli sto na temu „EU perspektiva država Zapadnog Balkana – tako blizu, a tako daleko“. Rasprava i dometi sa još jednog „okruglog stola za vitezove šuplje“, nisu probudili zanimanje bilo koga osim domaćih europapagaja koji do iznemoglosti ponavljaju kako naš euroatlantski put nema alternativu.

 

Za početak još jednom pročitajte naziv okruglog stola! Ko li ga je samo smislio ovako blesavog? Ispada da zapadni Balkan još nema perspektivu, jer je ona „tako blizu, a tako daleko“. Da li je još nekome osim organizatoru i učesnicima jasno o čemu se radi? Niko ne razumije. Možda to i jeste cilj. Kako perspektiva može biti blizu? Kako perspektiva može biti daleko? Perspektivu članstva možeš samo imati ili nemati, a to ponajviše zavisi od onoga ko hoće ili neće da te primi u svoje društvo?

Evropska unija se zadnji put proširila prijemom Hrvatske prije deset godina. Hrvatska je nesumnjivo profitirala, ali nije sve bajno, jer je tu državu već napustilo više od 10% stanovništva. Migracije i drugi demografski deficiti sve opasnije nagrizaju temelje države i društva. U međuvremenu se Evropska unija smanjila, jer je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske istupilo iz članstva. Među njima se „lome koplja“ da li su postupili dobro ili loše?

Istraživanja javnog mišljenja u zemljama zapadnog Balkana još uvijek pokazuju da su građani većinski opredijeljeni da se njihove države učlane u Evropsku uniju kao projicirano mjesto blagostanja i sigurnosti. Zamišljaju je idealistički kao „obećanu zemlju“. Raspoloženje za EU i u Bosni i Hercegovini je većinsko iako postoje značajna odstupanja u procentima podrške među njenim narodima i entitetima. Glavni vanjskopolitički ciljevi BiH zvanično su članstvo u EU, dok se članstvu u NATO protivi RS.

Da bi jedna država bila primljena u EU potrebno je da svaka od 27 država članica odobri ulazak nove članice na odgovarajući način, bilo odlukom parlamenta ili na referendumu.

Sada dolazimo do onoga što naši europapagaji kriju kao „zmija noge“, a u tome imaju prešutnu podršku prijetvornih i potkoženih eurooptimista iz EU. Iako su rijetka i marginalizirana, ipak su poznata istraživanja javnog mišljenja da se građani u državama poput Njemačke, Francuske, Austrije, Holandije, Švedske, Danske itd. većinski protive proširenju Evropske unije.

Kako će nas onda primiti kad nema volje da se prošire? Odgovor na ovo suštinsko pitanje sigurno nećete čuti od najpoznatijeg gatačkog europejca Denisa Zvizdića. Njemu nikako nije jasno da je za ostvarenje cilja neuporedivo važnije promijeniti njihovo „nećemo“ u naše „hoćemo“. Jeste li ikada čuli Zvizdića da umjesto ispraznog europejstva zdravorazumski objasni građanima ove zemlje kako on i njegova družina misle promijeniti većinsko mišljenje u Evropskoj uniji da nema proširenja dok se Evropska unija sama ne reformira? Niste, jer to ne znaju ni glavni lideri Macron i Scholz. Ima li naznaka i dopiru li signali iz evropskih centara da će se negativno mišljenje o proširenju promijeniti? Kada će se to desiti? Vlada muk, kao da će se problem sam od sebe riješiti.

Vodeći evropski političari nemaju ozbiljne namjere da se bave promjenama paradigme. Znaju da je to nepopularno i da ih može skupo koštati, pa nisu ludi da idu „glavom kroz zid“. Prepustili su odlično plaćenim birokratama EU, poput one Von der Lajenice ili Varhelyja, da nam prodaju lažnu nadu i šupljiraju o proširenju kojeg nema na vidiku. Daju nam maglovitu perspektivu, a mi trebamo vjerovati da nemamo alternativu! Za priču o evropskoj perspektivi koja je „tako blizu, a tako daleko“ oni uzimaju desetine hiljada eura svakog mjeseca.

Da li su zaista euroskeptici i antibosanski nastrojeni svi ozbiljni ljudi Bosne i Hercegovine kojima je dosta laži i obmana? Euroskepticizam je smješten u većinskom negativnom raspoloženju građana Evropske unije prema politici proširenja. To je činjenica koju beskrajna blebetanja naših domaćih eurofila ne mogu promijeniti.

BiH je država u Evropi. Ne može iz nje otići sve da hoće. Hoće li postati članicom EU prvenstveno zavisi od Evropske unije, pa tek onda od nas. Zar nismo dobili status kandidata, a da nismo ama baš ništa uradili?! Niko naravno, nije sretan što potrebne reforme nisu napravljene radi nas, a ne radi EU, ali činjenicu da smo dobili kandidatski status „nizašta“ treba konstatirati. Radi se o političkoj odluci. Kad su dali kandidatski status Ukrajini i Moldaviji, od koji je prva u ratu, a druga je na pragu rata, onda su ga dali i Bosni i Hercegovini, jer su već i naivci skontali o čemu se tu radi. Sve se može kad se hoće.

Bivši predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić, koji je sa vrlo skromnim rezultatima završio svoj mandat, nije uspio da Bosni i Hercegovini osigura alternativu ruskom snabdijevanju plinom od kojega zavisimo. Ako Putin zavrne „pipu“ u decembru ili januaru onda Sarajevo, a ni dobar dio BiH nemaju alternativu. Zato oprezno sa antiruskim izjavama.

Teže je iznaći alternativu, a lakše je tvrditi da je nema. Kako je krenuo Zvizdić će do penzije truniti kako naš euroatlantski put nema alternativu. Šta da radimo ako nas oni neće? Zašto ne daje odgovor na umjesno pitanje? Zar ne postoje vrlo uspješne, demokratske i razvijene države koje nisu članice EU iz ovih ili onih razloga? To što nisu članice nije ih poremetilo da osiguraju visok stepen saradnje na ekonomskom, političkom, kulturnom, obrazovnom planu i u mnogim drugim oblastima. Uklonjene su prepreke za nesmetan protok ljudi, usluga, roba i kapitala. Ljudska prava i slobode se maksimalno poštuju. Imaju pravnu državu i vladavinu prava. Demokratski standardi i evropske vrijednosti su primijenjeni. To su napredne države kojima ništa ne fali. A imaju sasvim dovoljno nezavisnosti u ovom međuovisnom svijetu, imaju alternativu da kreiraju vlastitu vanjsku politiku i njene prioritete. Imaju alternativu da unutrašnju politiku kreiraju u skladu sa najboljim interesima njihovog naroda i države. Nemaju obavezu da slijepo slijede sve ono što im se ne sviđa. Zašto Bosna i Hercegovina ne bi jednom mogla biti takva? Ima alternativa.

Domaći europapagaji su svojom (ne)voljom izabrali u rukovodstvo najviših zakonodavnih organa Parlamentarne skupštine BiH Marinka Čavaru i Nikolu Špirića, osobe koje je Amerika stavila na „crnu listu“ pod ozbiljnim optužbama. U Predsjedništvu BiH je takođe osoba sa crne liste. Upravo takvu vlast su mentorisali i preporučili američki i britanski ambasador, grubo se miješajući u unutrašnje stvari suverene države. E, sa takvom „međunarodnom“ podrškom i u društvu političara koji su već dokazano blokirali euroatlantski put BiH, namjeravaju nas Denis Zvizdić, Elmedin Konaković & co. voditi u svijetlu evropsku budućnost. Kome treba da vjerujemo, svojim očima ili njihovom papagajskom optimizmu bez pokrića?