Ni građansko, ni nacionalno nego bosansko

Ništa se gore Bošnjacima nije moglo dogoditi nego da dobiju priliku da svoju površnu stranačku pamet pokazuju po društvenim mrežama. Sva nacionalna strategija je tragično smještena u javne arsenale međustranačkih svađa i optužbi. Samo na stranačkim terenima dobar dio bošnjačkog nacionalnog bića bude duševno ispunjen. Bošnjački stranački lideri pojma nemaju o svojim nacionalnim prioritetima, pa ne zna ni običan svijet.  

Svjedoci smo da se intervju novinara Hadžifejzovića sa liderom Srbije Vučićem, u ovdašnjoj javnosti tretira gotovo kao pitanje sudbine države. Kao da je Hadžifejzović i predsjednik i premijer države pa je presudno šta je tamo pričao s Vučićem.

Danas imamo stanje u kojem lider SDP-a Nermin Nikšić uopšte ne prihvata ozbiljno ovu priču o non-peperima. Za njega je to sluđivanje javnosti virtualnim ratovima, nešto što je dogovoreno između tri nacionalne stranke. Gdje je tu stvarnost. Na jednoj strani postoji slovenski non-paper, koji se vucara po Evropskoj uniji već pola godine. Ima javni, vrlo agresivni „non-paper“ Hrvatske, koji je dobio potpise pet država članica EU. Taj će dokument biti razmatran na ministarskim evropskim konferencijama. A po našem lideru ljevice Nikšiću to je interna režija tri nacionalističke stranke u BiH.

Kad si politički nemoćan onda je profitabilno praviti vlastite teorije i poturati  narodu svašta pod bubrege. Čuje se u bh. medijima da je non-paper Janše probni balon. To je još luđe. Kakav je to probni balon ako je plovio od oktobra prošle godine po atmosferi Evropske unije a mi za njega saznali tek pola godine kasnije?  

Naravno, imamo Bakira Izetbegovića koji kaže da bi u slučaju rata stao ispred naroda, a zaboravio da je čelnik stranke i da je njegovo „komandovanje“ sa te pozicije totalno problematično. Rat devedesetih bio je velikodržana agresija na BiH, a ne  građanski rat koji bi vodio ratnik iz SDA. Jer morao je, ako se uopšte pita, imati svoje ljude u Briselu koji će mu javiti šta se događa ili bar na vrijeme primjetiti ove mutne radnje protiv BiH.

Nedavno sam slušao lidera Platforme za progres Mirsada Hadžikadića: „Čujem da neko hoće da dijeli Bosnu i Hercegovinu“, kaže on.  

Rat protiv BiH se vodio četiri godine za velikodržavne projekte Srbije i Hrvatske. Rat se vodio za dogovorene i precizno ucrtane granice u Karađorđevu. A onda lider Platforme u sto i nekom napadu velikodržavne epidemije na Bosnu, dođe iz SAD i javno postavi pitanje o podjeli države kao: „Ljudi moji zar je to moguće“.

To je naša politička i nacionalna realnost. Nije jasno samo kako naši stranački lideri između izbora ne prestaju padati s Marsa. Moglo bi se do sutra nabrajati deklamovanje naših medijski frekventnih mislilaca o non-pejprima i podjelama BiH, ali niti jedan nema suvisli stav i odgovor.

Svojevremeno je vođa ljevice u BiH tražio od r. Alije Izetbegovića da odstupi s vlasti: „Ja i Mile (Dodik) ćemo napraviti ovu zemlju normalnom“, rekao je taj ubijeđeno.

Mile Dodik je na vlast u RS došao na tenkovima  NATO-a i sa čevrtinom glasova Bošnjaka i Hrvata u Skupštini RS. Izetbegović je upravo zato upitao vođu ljevice: „Ako je Dodik pristao na to, misliš li da će ga podržati Srbi u RS?“
Za par mjeseci ispostavilo se da je Milorad Dodik radikalniji od SDS-a. I onda je od tog saznanja krenula njegova kod glasača isplativa radikalna nacionalistička retorika o negiranju BiH i otcjepljenju RS.

U ratu poražene, u miru su se postepeno budile ideje velikodržavnih projekata. Paralelno sa jačanjem separatističkih stavova na prostorima RS-a i prostoru sa hrvatskom većinom, na većinski bošnjačkoj trećini jačale su tzv. građanske opcije. Stranke su nicale kao pečurke nakon kiše. Niti jedna od tih stranaka nije tražila ozbiljnu podršku u RS-u, niti na prostoru koji je glasao za HDZ. Bio je to politički paradoks. Ispostavit će se da Bošnjaci sve više postaju politički autistični.

Priča da BiH neće biti ako nije građanska, dio je tog tragičnog autizma. Već 26 godina nakon odbrane i Dejtona nacionalističke partije SDS-SNSD i HDZ-a stoje na čvrstim nogama i vladaju neprikosnoveno u svojim od Bošnjaka zločinom  očišćenim prostorima. Kako onda uopšte Bosna i Hercegovina može opstajati ako više od četvrt stoljeća na svoje dvije trećine nije građanska?

Do kada će vladati ovakvi odnosi Bog dragi zna? Taj proizvod naših mislilaca da je BiH jedno moguća kao građanska godinama baca ovu državu u porazno slabu poziciju.
Treba građansku državu praviti na ovoj trećini, a ostaviti one jedne povratnike u prostore totalnog aparthejda, pod Dodikom i Čovićem u strahu, polugladne i sa povremenom sadakom.   

Zar ne bi trebale sve stranke, koje se apsolutnom većinom oslanjaju na bošnjačke glasove, imati identičan stav o nedjeljivosti BiH? One nažalost, nisu u stanju ni koaliciju da naprave, pa danas nemaju čak ni zajedničkog stava o ključnom pitanju opstanka ove države. Da imaju do sada bi bez ijedne riječi okušili i potpisali zajednički „papir“ protiv podjele BiH i uputili ga na desetine državnih adresa od Beograda, Zagreba do Vašington i Brisela.    

Bošnjački politički autizam postaje ozbiljna bolest. Na ovoj bošnjačkoj trećini se stvaraju sve brojnije tzv. građanske stranke, dok sa druge strane državne vage i dalje jačaju SNSD i HDZ - Dodik i Čović, podržani Vučićem i Plenkovićem.  
 
I onda se u ovom političkom cirkusu pojave profesori sa pet fakulteta  koji istupe sa otvorenim pismom i zahtjevom za smjenu Vijeća ministara BiH i Vlade Federacije zbog nesposobniosti da nabave vakcine. Dakle, profesori bi smijenili državnu i Federalnu Vladu. Što ne i Vladu RS? Usput im je.  

U BiH nema vanrednih izbora. To kaže Ustav BiH. Nema ni u Federaciji BiH. To stoji u Ustavu Federacije. Stvarni svijet kao da ne postoji za naše profesore. Naši intelektualci taj svijet svojih fikcija popunjavaju zahtjevima za smjenu sa uzvicima „smrt fašizmu“. Premda nikad ne saznamo ko su im ti fašisti.

Ako nema vanrednih izbora, onda stanje u Državnom parlamentu ostaje isto. Ako je isti odnos političkih snaga, ko će izglasati prvo smjenu, pa onda birati novo Vijeće ministara? To je svakako nemoguće jer Ustav BiH nije odredio način raspuštanja Predstavničkog doma PS BiH. Dom naroda se može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma s tim da odluka uključuje većinu delegata iz najmanje dva od tri naroda. U Federaciji je Vlada u tehničkom mandatu, jer Čović bojkotuje izbor Vlade, pa o tome ne treba ni raspravljati. Misle li naši profesori da će Čović i Dodik uopšte pristati da mijenjaju bilo koga po željma iz Sarajeva? „Drugovi nemate kvoruma“, reklo bi se. Naravno u pismima naših profesora govori se o izlasku na ulice i smjeni vlasti. Zar bi oni, naši intelektualci rušili ustavno uređenje?  

Profesori kao i stranački lideri samo isprobavaju luđačku košulju koju nam je ostavio Dejton. Sa intelektualnim modnim dodacima, poput vezanja mašnice iza leđa ili Ustavom pod miškom. Nažalost, javnost  je našim intelektualcima i stranačkim liderima modna pista na kojoj pokazuju svoje različite krojeve dejtonskih ludačkih košulja.
 

Štampa   E-mail

Komentare omogučio CComment

Related Articles