Onaj čovjek iza žice boluje od tuberkuloze!” Ne, nije citat Hitlerovog Goebellsa ili dr. Mengelea.
To je izjava jednog od nacifašista našeg doba, srpskog redatelja Gage Antonijevića o “čovjeku iza žice,” Fikretu Aliću, u logoru Omarska, s poznate fotografije britanskog novinara iz 1992.godine koja je obišla svijet. Fotografija izgladnjelog, izmučenog, mršavog čovjeka do te mjere da su mu se mogla sva rebra izbrojiti. Cijeli svijet je to vidio.
Ova naci/rasistička izjava uslijedila je nakon što je objavljeno da je Antonijevićev film “Dara iz Jasenovac,” ispao iz konkurencije za nagradu Oscar, dok je film “Quo vadis Aida”, bosanske redateljice Jasmile Žbanić među najozbiljnijim kandidatima za pozlaćeni hollywoodski kipić. Nakon takvog saznanja, Antonijević na Bg “Happy tv”, u “Dobro jutro Srbijo,” rekao dobar dan bolesnom umu.
Umjesto o svom filmu, koji je trebao biti tema, nakon propalih velikih očekivanja i režiser i voditelj , dakle umjesto o “Dari,” prelaze na logore u okolici Prijedora, koje su Srbi napravili u vrijeme agresije na BiH, a koji za njih nisu logori nego “sabirni centri,” u kojima su “Bošnjaci tražili utočište, sklanjali se da ih netko ne ubije!” Utočište? Isto kao što bi janje našlo utočište u brlogu punom vukova, da ga netko ne ubije! Logoraši su, objašnjavali su sretno,s Beogradske “Happy tv,” “mogli izlaziti kad su htjeli,” a sve ostalo je bjelosvjetska propaganda, kojom se htjelo dokazati da su Srbi “nacisti novog doba.”
To nije trebala dokazivati nikakva “cjelokupna svjetska propaganda,” dokazali su to sami oni koji su te strahote radili. Takve izjave idu pod ruku sa nekim izjavama hrvatskih nacifašista da je i Jasenovac bio tek “sabirni centar,” radni logor u kojemu se logorašima, za vrijeme odmora, nakon dobrovoljnog ne baš napornog radnog dana, puštala “Mala Floramy,” kako neki u Hrvatskoj još i danas tvrde.
Kako su ustaše po ugledu na Auschwitz napravile masovne zločine u Jasenovcu, tako su Miloševićevi i Karadžićevi Srbi napravili nove konclogore u Prijedoru.
“Aida” je istina o Srebrenici, koja se probila do Hollywooda, a falsificirana”Dara” (kažu oni koji su je vidjeli), tek do Kalemegdana. Nije svjetski filmski magazin “Variety” tek tako “Daru iz Jasenovca,” proglasio nacionalističkom propagandom i praktički je izbacio iz konkurencije za Oscara i “protjerao” natrag na Terazije. Vučić i Srbija mogli su za te pare snimiti vrhunski dokumentarac o Jasenovcu, sa svjedocima i autentičnom arhivom i poslati jasnu poruku svijetu, o nekoj autentičnoj, dokumentiranoj “Dari”. I time bi imali ulaz na sve filmske festivale. A na nekom od njih, takvu “Daru,” dočekala bi i “Aida.”
Godinama smo na javnim priredbama i sportskim događajima gledali parolu Nož, žica Srebrenica. Nije negiranje nego, nažalost, iskazivanje ponosa zbog počinjenjog i međunarodno presuđenog genocida. Neiscrpan je izvor ovog propagandnog zla. Nož, žica, tuberkuloza… Šta su sljedeće riječi zla?
Dakle, ovdje će se robovati prošlosti i iz nje se rađati nova zla sve dok civlizirani svijet ne kaže da je dosta. Sve dok se ne donese, i to u svim državama Zapadnog Balkana, zakon o zabrani negiranja genocida, sve dok lideri iz tog negiranja najgorih zločina mogu cijediti svoje glasove, do tada neće biti dobra i mira na ovim prostorima.
Svugdje u civiliziranom svijetu historijski revizionizam je užasan društveni grijeh, zakonski teško kažnjiv. U slučaju „Dare“, gurajući nacionalnu propagandu, upravo je režiser Antonijević ušao na strogo zabranjeni teren historijskog revizionizma.
Umjesto poštovanja žrtava, Antonijević se ismijava sa Fikretom Alićem i drugim lutajućim kosturima u konclogorima Prijedora. Samim tim je pokazao da su u pravu oni koji su mu film vidjeli kao obično sredstvo nacionalističke propagande. Kud će propaganda nego na jezik.
(Damir Višić)
