U Srebrenici je bio i Dritan Abazović, ali mu ovaj portal nije prenio ni jedne riječi govora. Dritan je tema svih mreža, izgleda svih portala, osim ovog Bosna Globala. Dritan je glavni, Dritan je masovna pojava među Bošnjacima. Dritan će još dugo biti tema iako je gotovo hitno uputio izvinjenje Majkama Srebrenice.
Jesmo li isti kao onda kad je ovdje bio A. Vučić i kad je režiran napad na njega, pa se godinu pričalo samo o tome, a ne o oproštaju od žrtava genocida.
Malo ko je primijetio da su među nama bili neki divni ljudi, koji su došli u Srebrenicu da sa preživjelim podijele tugu, da obodre i udahnu nadu još živim majkama Srebrenice. Te divne osobe su bile među nama neprimjetno, a onda jedva primjetne otišle.
Među tim divnim osobama bila je zamjenica generalnog sekretara UN-a Alice Ndertu, hrabra žena: “Odgovornost za zločine koji su počinjeni je neophodna ne samo zbog pravde za žrtve, ne samo zbog izgradnje povjerenja javnosti u institucije vlasti, već i zbog sprječavanja budućnih zločina. Upravo zato moramo nastaviti podržavati napore Majki Srebrenice”, rekla je Ndertu.
Potresno je govorila predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Graciela Gatti Santana u Potočarima.
“Shvatila sam da kojim god jezikom da govorimo, odakle god dolazimo ime Srebrenica nosi takvu težinu i toliki značaj da ga znaju ljudi širom svijeta. Ono budi raspon sjećanja i emocija koje čovjeka mogu podići iz najvećih dubina očaja do istinskog vjerovanja u ljudski duh i nadu u budućnost. Srebrenica s jedne strane znači okrutnost, zvjerstvo, nehumanost, zatim gubitak, bol i neopisivu tugu, međutim, s druge strane ona znači ogromnu hrabrost, otpornost, upornost i mogućnost pomirenja. Srebrenica nadilazi sva doba, sve religije, sve kulure – potresno je govorila Graciela Gatti Santana u Potočarima, poručila je Gatti Santana.
Potpredsjednica Bundestaga Njemačke Aydan Ozoguz je sa suosjećanjem na komemoraciji u Potočarima: “Otvoriti se prema stradanju i patnji drugih ljudi jeste jedan korak u pravcu zajedničke budućnosti. Preuzeti odgovornost za našu prošlost jeste jedan od uslova naše evropske zajednice zajedničkih vrijednosti. Srebrenica stoji kao upozorenje cijelom svijetu da nijedan ratni zločin neće ostati bez kazne, niti ovdje u Srebrenici niti bilo gdje drugo”, kazala je Aydan Ozoguz. .
“Danas će još 50 žrtava biti sahranjeno u Potočarima, ali još uvek ima na hiljade nestalih čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni. Oni se ne mogu zaboraviti i traganje za njima je humanitarni imperativ. Moramo nastojati da pronađemo svaku, ali baš svaku žrtvu. Nastavit ćemo borbu za pravdu za sve žrtve”, izrekao je riječi nade glavni tužilac Serge Brammertz.
“Sjedinjene Države nikada neće zaboraviti više od 8.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u julu 1995. godine. Američki narod se pridružuje narodu Bosne i Hercegovine u žalovanju i odavanju počasti žrtvama”, čuli smo veliku poruku ohrabrenja iz Amabasade SAD.
Potresno je govorila i holandska ministrica Kasja Ollongren.
“Neki od njih još uvijek traže svoje zadnje počivalište. Iako su im oduzeti glasovi mi ih i danas još uvijek čujemo u ovoj tišini. Taj beskonačni plač iz groba. Taj tihi plač nas žive zove da svoj glas koristimo svaki dan, da podsjećamo cijeli svijet na ono što su ovdje desilo”, rekla je Kasja Ollongren.
Stotine poruka ohrabrenja i saosjećanja došle su sa svih strana.
Ministrica vanjskih poslova Švedske Ann Linde je poručila: “Danas odajemo počast uspomeni na žrtve genocida u Srebrenici 1995. godine i izražavamo solidarnost s preživjelima i porodicama. Moramo poduzeti zajedničku akciju kako bi osigurali da se genocidi i drugi masovni zločini više nikad ne dogode”.
Bio je tu i Dritan Abazović, ali mu nismo prenijeli govor, zbog kojeg se kasnije hitno izvinio majkama Srebrenice. Ali, još dugo će se govoriti o pedeset riječi Dritana Abazovića, a ne o 50 sahranjenih žrtava. Kao da nismo u stanju sačuvati dostojanstvo ovog dana 11. jula u Potočarima. I onda će se nastaviti rasprava na društvenih mrežama u koju će se uključiti zlonamjerni i ovih 50 žrtava i 11. juli će se zaboraviti a ostati samo energija gorčine za uzaludne rasprave sa negatorima genocida. Kao da ne postoje presude za genocide od nekoliko međunarodnih sudova. Osim već poznatih brloga zla i laži, čitav svijet zna šta se ovdje dogodilo, ali mi to moramo raspraviti na nižim nivoima. Kakav smo mi to narod postali da nam je važnija riječ neprijatelja nego li podrška naših prijatelja?
Malo ko je primijetio da su među nama bili neki divni ljudi, koji su došli u Srebrenicu da sa preživjelim podijele tugu, da obodre i udahnu nadu još živim majkama Srebrenice. Da kažu riječi suosjećanja. Te divne osobe su bile među nama gotovo neprimjetno, a onda jedva primjetne otišle.
