Naši mediji su danima javljali da se Gabriel Escobar, američki specijalni izaslanik za Zapadni Balkan, neće sastati sa Dodikom. Savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH Radovan Kovačević je tvrdio da je Escobar “tražio razgovor sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom.”
“Džaba je dolazio ukoliko misli da je kriza u kojoj se nalazi BiH izazvana da bi, kako on kaže, Milorad Dodik sačuvao moć i bogatstvo”, poručio je Escobaru Dodik.
Premijer RS Radovan Višković je, suzdržavajući smijeh, poručio je Escobaru “da popije kafu u Sarajevu i vrati se kući”.
Višegodišnja priča o Dodiku na „Crnoj listi“ bila je gotovo ismijavana njegovim srdačnim susretima sa zapadnim diplomatama. Sjetimo se kako su se bosanski mediji izrugivali sa milionima koje je Dodik ulagao u lobiranje u SAD. Mjesecima dolaze upozorenja od naših ljudi upravo iz Sjedinjenih Država. Jedno takvo je glasilo: „Strah nas je šta je ovdje učinio Dodik preko svojih plaćenih lobista. Ne smijemo ni da pomislimo na posljedice“.
Koliko uistinu vrijedi jedan međunarodni sporazum. Recimo ovaj u Dejtonu? Po svemu već viđenom tih Dodikovih 30 i kusur miliona dolara, potrošenih na lobiranje dovelo je u pitanje i Dejtonski sporazum? Mogu li ti milioni protiv nečega što je dio historije SAD i Zapadnog Balkana? I ono navažnije: Može li taj novac protiv međunarodnog prava čiji je dio postao Dejtonski ugovor?
Na drugoj strani Evropa je odavno politički zaigrala protiv Bosne i Hercegovine. Sramotna evropska politika prema BiH iz devedesetih danas se vratila u istom obliku. Glavninu posla u klevetanju BiH pred evropskom javnošću završili su hrvatski emisari u evropskim institucijama izmišljotinama o ovdašnjem islamskom terorizmu, teorijama o diskriminaciji Hrvata u BiH, lošem Izbornom zakonu, sve to ne bi li se konačno dobio treći entitet i podijelila ova država sa Srbijom.
Kao da neko želi nove sukobe, koji bi, usput, trebalo evropskim secesionistima poput Katalonaca ili desetina sličnih pokreta pokazati kao upozorenje šta ne trebaju raditi. Nekim evropskim liderima, dokazanim islamofobima, ništa od hrvatskog ubjeđivanja nije ni trebalo.
“Ako se degradacija Dejtonskog sporazuma nastavi… postoji rizik da će se zemlja raspasti”, rekao je Schmidt, u jednom intervjuu.
Crvena linija će biti, kaže on, povlačenje Republike Srpske iz zajedničkih oružanih snaga i stvaranje vlastite odvojene vojske unutar BiH, kako je najavio Milorad Dodik.
“Ako se to pokaže kao istina… onda ćemo mi u međunarodnoj zajednici morati vrlo, vrlo, vrlo ozbiljno razmisliti o tome…”, rekao je neko ko sebe naziva visokim predstavnikom i koji u svim izjavama izgleda kao osoba koja priziva i raspad BiH i rat.
Ono što se dogodilo u UN-u prošlih nekoliko dana izgledalo je kao već režirano:
Dodik je, sedam dana prije, kao član Predsjedništva BiH dao saglasnosti da se produži mandat EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, uz uslov da se on poštedi pred Vijećem sigurnosti. Tamo su naravno u zasjedi čekale Rusija i Kina sa pravom veta. Sve je dakle stavljeno na vagu i napravljen je balans. Šta će se dogoditi u UN-u, o tome nas je sedam dana prije uredno izvijestio Mirko Šarović, vođa Dodikove opozicije u RS-u: „Dogovoreno je: Eufor ostaje, Dodika se ne dira.“
Schmdit od dolaska u BiH izgleda kao sjajan glumac u politici. Ili je gluma ključni dio evropske politike koja igra svoje horor predstave oko Bosne i Hercegovine?
Amerikanci su akteri Deytonskog sporazuma čiji bi Visoki predstavnik Christian Schmidt trebao biti glavni tumač. Od početka Dodik i Rusi negiraju njegov izbor za šefa OHR-a. I tu kao da je u pitanju režirana drama sa podijeljenim ulogama.
Evropa očito igra dvostruke igre. Smješka se Amerima, a namiguje Rusima. U taj scenario je uskočio sa glavnom ulogom novi visoki predstavnik.
Red bi bio da Ameri razmisle o dodjeli filmskog Oscara. Oni najbolje znaju ocijeniti nečije uloge, pa i Schmidta i brojnih političkih misionara u BiH.
Zar neko uopšte misli da bi nakon svih blagih i evidentno pristrasnih stavova prema Dodiku (i Čoviću, naravno) Schmidtov izvještaj bio tako iznenadno žestok da mu se unaprijed nije onemogućilo čitanje za govornicom UN-a?
Ovako smo samo dobili objavu šuplje kritike Dodika. Zabavu za naivne i znatiželjne u objavi Schmidtovog izvještaja.
Zar neko misli da je Frank Walter Steinmayer, predsjednik Njemačke, slučajno predložio odlikovanje Gideona Greifa, Dodikovog plaćenog negatora genocida u Srebrenici? Ili je to, ipak, dio političke drame, plasirane uporedo sa Schmidtovim nevoljama oko, bajagi, zabrane izvještaja pred UN-om?
Nakon svega njemačka politika bi se trebala osjećati poniženom odnosom Dodika prema visokom predstavniku Schmdtu, kojeg je Berlin delegirao u Sarajevo. Ako ništa, očekivali smo, recimo upozorenja zbog bahatosti običnog lidera jedne regije u BiH prema jednom političaru moćne Njemačke. Ali, naravno, šutnja oko ovih Dodikovih ispada prema Schmidtu je evidentna. Ta šutnja je znakovita od početka Dodikovog negiranja Schmidta kao šefa OHR-a.
Umjesto visokog predstavnika do sada smo dobili glumca jedne politike, koji je samo uspio uputiti kompliment pokojnom Paddyju Ashdownu, jednom hrabrom, časnom i savjesnom čovjeku, kojeg smo svi morali voljeti i poštovati: Ja nisam kao Paddy, priznao je.
Nedavno smo čuli iz intervjua ambasadora Mirze Hajrića da je sve dosadašnje „troškove za ruske vojnike u mirovnoj misiji u BiH snosio NATO..”, da je “ruski udio u budžetu OHR minoran, oko 2% tako da tu i nema nekog uticaja… Tako je došao momenat da se međunarodna zajednica zahvali ruskom učešću u PICu, jer ničim ne doprinose uspostavi mira. Naprotiv!”, rekao je ambasador Hajrić. Stvari na terenu izgledaju totalno drugačije.
Ono što se iza brda valja kao politika svjetskih moćnika, Vučić (Dodik) i Milanović (Čović) odmah saznaju. Ta saznanja ili dođu kasno ili nikad ne dođu do Sarajeva. Čak je vođa opozicije u RS Mirko Šarović znao scenario koji će se desiti u UN-u. Sudeći po gatanjima ovdašnjih medija i jalovim izjavama visokorangiranih bošnjačkih političara, naša diplomatija o toj režiji u UN-u pojma nije imala. Uostalom, nemamo nikoga u misijama u SAD-u, gdje vladaju Dodikovi kadrovi.
Već 25 godina je vlastima u Sarajevu lakše utrpati stotine ljudi u kancelarije javnih preduzeća, nego poslati desetak dopisnika u Brisel, Vašington, Berlin, Strazbur, Rim, London, Pariz, Moskvu, Istanbul, Peking… Da budu tamo gdje se odlučuje o sudbini ove zemlje i gdje mogu iskopati pokoju istinu. A da ne govorimo o pariranju Dodikovim milionima za lobističke američke kuće.
Kako je moguće da ne postoje podaci o tome ko su američki i evropski lobisti koji rade za Dodika i RS? Od naših ljudi iz svijeta stižu upozorenja i sumnje da se plaćeni lobisti, čak, guraju u pregovore o sudbini BiH.
Premda lobiranje u Evropi nije dozvoljeno, naravno da postoje „osnovane sumnje“ da je novac i tu dobio prednost.
U ovu državu su zvanično dolazili službenici iz Evropske unije, koji su optuživani od ovdašnjih medija da su primali mito od srpskih i hrvatskih politika koje rade na podjeli ove države. Drugi evropski funkcioneri, koji su kontrolisali ispunjavanje uslova na putu BiH u EU su bili sumnjičeni i od srpskih medija da su dio koruptivnih radnji u nekim bankarskim aferama u Srbiji.
Nikada te medijske tvrdnje nisu do kraja istražene, a protiv BiH je evidentna sve pristrasnija politika iz određenih evropskih država.
Dodik često ismijava strane političke emisare u BiH i čita im lekcije o svojoj nedodirljvosti. Nisu u pitanju samo njegovi zaštitnici u Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, ili Sloveniji i Mađarskoj. U Bosni i običan svijet počinje da zaključuje da su te Dodikove drskosti dio njegovog lobističkog finansijskog tretmana.
Vjerovatno zato imamo previše političke kozmetike u Bosni i Hercegovini u vidu obećanja i šupljih priča.
„Samo još Bošnjaci misle da u međunarodnoj politici ima morala“, rekao je nedavno dr. Ermin Sinanović.
O „finansijskoj politici“ bi se političari u BiH možda mogli konsultovati sa dijasporom Kosova.
Jedna engleska poslovica kaže: “U sukobu morala i novca, novac rijetko gubi”.
U prevodu: „Gdje nema morala u politici, moralo bi biti novca, da to premosti“.
