Uspjesi koji odjekuju sa imenom Bosne i Hercegovine

Uspjesi koji odjekuju sa imenom Bosne i Hercegovine

Prijem Razije Mujanović i Mirze Delibašića u FIBA-inu Kuću slavnih jedno je od najvećih priznanja sportu u BiH.

Raza je od Košarkaškog saveza BiH angažovana kao Team Manager ženskih selekcija Bosne i Hercegovine. I rezultati su došli. Članica je i Komisije za žensku košarku FIBA Evrope. Sa Razom je Bosna i Hercegovina je prvi put dobila svoj glas u svjetskoj krovnoj kući košarke.

U svojoj veličanstvenoj karijeri postala četverostruki evropski prvak i tri puta proglašena najboljom košarkašicom Evrope. S reprezentacijom bivše Jugoslavije je osvojila srebro i na svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, i još dva na prvenstvima Evrope. Niko sa ovih prostora nije sa šest klubova u četiri evropske glavne lige osvojio – trinaest državnih prvenstava!

U reprezentaciju je Raza, svjetska legenda, pozvala Jonquel Jones. Od takve osobe teško se poziv odbija. Jonquel je pokazala da je najbolja u ovoj Evropi i zasigurno u samom svijetskom vrhu.

Na ovom prvenstvu Jonquel Jones je izgledala kao nekada naša Razija. Gdje god je dolazila, u bilo koji evropski tim, tu se pobjeđivalo i osvajalo prvenstva i evropske kupove.

Razija je danas vjerovatno sretna i, pored toga što vidi, da je po starom običaju u Bosni opet pomalo zapostavljena u ovoj velikoj košarkaškoj bajci i slavljenju veličanstvenog uspjeha košarkaškašica. I to iz ničega.

Ona je izabrala za trenera Gorana Loju i to iz inata onima koji ga nisu cijenili. Ona i Mirza Teletović stoje sa velikom podrškom Vedranu Bosniću, koji će predvoditi košarkaše na Evropsklom prvenstvu. I opet će se prevariti oni koji misle da ovaj Vedranov tim ne može napraviti vrhunski rezultat.

Timovi dobijaju utakmice i prave pobjede.

Mi smo mala bosanska nacija, ali imamo dvoje divnih ljudi koji su ušli u tu FIBA-inu Kuću slavnih, na tom mjestu velike počasti.  Odavno ušli i u mnoga srca širom svijeta.

Ali već danas se primijeti Razije, Jonquel i njenih kraljica gotovo i nema u medijima.

I, nešto tu nedostaje. Tužan sam i jadan kad se sjetim Mirze i onoga što je propatio za Sarajevo u koje se vratio usred rata. Iako su ga molili da ostane u Italiji, na sigurnom. Bio je tu i nakon rata i šest godina, pretvoren u sjenu, vrtio se oko FIS-a. Da mu se posvetila ljudska pažnja i briga o zdravlju bio bi još sa nama. Danas bi imao tek 67 godina.

Danas nema Raze u medijima. Uostalom nije se previše vidjela, a ni pokazivala tokom prvenstva. Premda je jasno da je sa njom krenulo čudo BH košarke koje već odjekuje svijetom. Odjekuje zajedno sa imenom ove države.

Jer sport je više od bilo koje diplomatije. Trebamo mrve radosti za ovu našu Bosnu i Hercegovinu. Samo trebamo poklanjati poštovanje za ljude koji nam mogu napuniti srca pozitivnom energijom.

Veliki nam je grijeh što ne znamo dati svojim rijetkim vrijednim ljudima ono što zaslužuju za života. Mirza je otišao, Raza je još tu, sa nama. I govori nam svojim djelom: Učinila sam vas ponosnim. Učinila sam da se opet po dobru čuje za našu Bosnu I Hercegovinu.

Zašto ne čuvamo i ne poštujemo svoje vrijednosti? Raza je ušla i u politiku da nešto promijeni u sportu. Nismo je baš podržali.

Tek se učimo, ali jedva naprijed. Raza i njene košarkašice su nam pokazale da od političkih lidera u ovoj državi treba tražiti uspjehe. Da je uspjeh jedino mjerilo a ne jeftina, jadna i primitivna stranačka prepucavanja. Odvratna ogromnoj većini.

Zato što mi uglavnom znamo za nebitne stranačke ublehe za koje ni najbliži ne bi glasali da ne moraju izbjeći familijarnu sramotu. A da ublehe kroče izvan ove BiH ne bi se za njih našlo ni mjesto portira.

Zato što nekakva ministrica svega pa i sporta Zora Dujmović može da blokira finansije za Razinu košarkaški pobjednički tim. I još tvrdi da nije ispunjen formular zahtjeva kako valja. Kakav užas i politički primitivizam. I sve to može, jer iza nje takve stoje više stranačke ublehe.

Zato se prošlih dana na svim tv kanalima svijeta govorilo o pobjedama Bosne i Hercegovine, protiv Belgije, Turske, Hrvatske, Švedske…

Zato što ne mogu da zamislim naše političke pacere, ispod koša ili pred kakvim golom. Većina ih djeluje kao da nikad ništa osim mikrofona i kašike nisu držali u rukama.

Zato što se svih ovih godina takvi vrte, razgovaraju po svijetu i uvijek budu poraženi, a onda se vrate ovdje, u svoje brloge kao pobjednici. Samo ovdje su, nažalost, oni pobjednici.

Rješenje je jednostavno: Tražimo samo pobjede i djela.