Sve od nacionalnog ponosa što nam donesu naši vrhunski pojedinci, to nam prebrišu osrednji političari. Kod većine onih koji se bave politikom kao važnim poslom, nažalost, neprekidno loše stanje u društvu režira njihova duševna bijeda i uglavnom osrednje obrazovanje.
U politiku može svak, a vlasti mora biti, pa samo zahvaljujući tome, s te strane dobijamo svaku vrstu poniženja. Tako je od prvog dana Dejtona do danas. Danas nam nesposobna politika servira katastrofu i umiranje, a osjećaj ponosa u BiH vraća Jasmila Žbanić.
Sjetimo se: Danis Tanović je dobio „Oskara“, najveću svjetsku filmsku nagradu, 2001. godine za film „Ničija zemlja“. Bilo je tada neopisivo slavlje u Bosni i Hercegovini.
Srca ljudi su se razgalila kada je tokom dodjele „Oskara“ rekao onu čuvenu rečenicu: „Ovo je za moju Bosnu i Hercegovinu“. Nikome iz država bivše Jugoslavije nije uspjelo da osvoji Oskara. Od tada do danas.
Danis je sa „Ničijom zemljom“ osvojio i „Zlatni globus“, svjetski važnu nagradu za najbolji strani film.
Nakon dugog perioda 2013. godine njegov film: „Epizoda u životu berača željeza“, ušao je u uži izbor za Oskara, ali ga nije osvojio. Dobio je „Srebrenog medvjeda“ za najbolji film na Berlinaleu, a Nazif Mujić „Srebrenog medvjeda“ za najbolju mušku ulogu. Film je osvojio i posebnu nagradu ekumenskog žirija.
Jasmila Žbanić je jedina rediteljka iz država bivše Jugoslavije koja je dobila „Zlatnog medvjeda“ 2006. godine na filmskom festivalu u Berlinu.
I evo ove godine njen film „Quo vadis Aida“ ušao je među pet nominovanih za Oskara, što je već ogroman uspjeh. Neopisivo zadovoljstvo onih ljudi koji znaju šta je bio rat protiv BiH i razmjere zločina genocida u Srebrenici.
To je samo nastavak briljatnih uspjeha BH kinematografije.
Film „Otac na službenom putu“ je osvojio „Zlatnu palmu“ u Kanu davne 1985. Bio je apsolutno bosanskohercegovački film. Producent je bio Mirza Pašić, scenarista slavni svjetski književnik Abdulah Sidran, a reditelj Emir Kusturica.
Niko nikada iz država bivše Jugoslavije nije osvojio „Zlatnu palmu“ osim ovog bosanskohercegovačkog filma.
Odmah iza rata 1997. u ruševinama Sarajeva Ademir Kenović je snimio film „Savršeni krug“. Scenarij su potpisali Abdulah Sidran, Kenović i Pjer Žalica. Film je osvojio niz svjetskih nagrada, među kojima i prvu nagradu u Kanu nazvanu imenom Francois Chalais, čuvenog francuskog novinara, pisca i filmskog historičara. Za isti film, na filmskom festivalu u Tokiju Kenović je bio proglašen najboljim režiserom.
Imamo brojne mlade ljude koji gotovo u redu čekaju da osvoje filmski svijet.
Već 2003. Pjer Žalica je sa filmom „Gori vatra“ osvojio filmsku nagradu „Zlatna zvijezda“ u Marakešu. Srđan Vuletić je za svoj film Ljeto u zlatnoj dolini dobio nagradu “Tigar” na Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu.
Ahmed Imamović je sa “10 minuta” osvojio Cezara, Evropsku nagradu za kratki film.
Aida Begić je snimila nagrađivani film „Prvo smrtno iskustvo“. Dino Mustafić je napravio zapažene uspjeh sa filmom „Remake“.
Serija nekada mladih i talentovanih reditelja, nikada nije dobila priliku da snimi dugometražni film.
Čekamo Oskara za Jasmilu i nadamo se da će to otvoriti oči vlastima koji uopšte ne ulažu u neku filmsku produkciju naše BiH. Za sada ona ne postoji. Postoji samo pojedinačni trud i umjetnička moć koja rađa ovolike nagrade u svijetu filma.
Čekamo i prve korake u pravcu stvaranja nekog novog Foruma, Sutjeska filma, neke nove Kineme Sarajevo…
Čekamo sistem, organizaciju koja će napraviti još veća filmska čuda i ono što je danas individualni trud da se pretvori u produkciju koja će ličiti na filmsku industriju.
Ne zna se hoćemo li ikada išta dobiti od ovih koji se preko noći pretvaraju u vođe naroda. A nisu u stanju nabaviti ni pet hiljada vakcina Astrazenece, koje se odriče pola Evrope.
Čini se kako je Bosna i Hercegovina filmski div iz inata pojedinaca. I sve više se ti pojednci opiru i drže lekcije ovim pupa-hava političkim liderima. Sa svih strana dolaze ti uspješni. Iz sporta masovnije nego ikad. Tako je ovih dana Lana Pudar isplivala drugo svjetsko vrijeme, košarkaši i košarkašice BiH su osigurali evropsko prvenstvo, ekipa u futsalu ide na Evropsko, ne predaju se rukometaši…
I evo čekamo Oskara. Najveću svjetsku filmsku nagradu. Kao još jednu pobjedu nad političkim kuplerajem.
