Još u oktobru prošle godine, mudri Jakob Finci izjavio je kako predstojeće izbore treba organizirati po postojećem Izbornom zakonu i ne žuriti sa ustavnim promjenama.
– Kad već 12 godina nije izvršena presuda Evropskog suda za ljudska prava, može sačekati da prođu izbori, kazao je tom prilikom Finci.
Odluka Ustavnog suda vrjednija od drugih sto
Politički subjekti, koji su za sve to vrijeme učestvovali na izborima i na njima temeljili legitimitet vlasti na različitim nivoima, sada insistiraju na nastavku izbornih reformi, koje podrazumijevaju i promjene Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na to što se već ušlo u izbornu godinu, čak i po cijenu „pomijeranja izbora za mjesec-dva“.
Sve vrijeme pregovora, uz tehničke izmjene koje bi doprinijele integritetu izbornog postupka za koje nisu nužne izmjene Ustava, u fokusu su isključivo pitanja izbora članova Predsjedništva BiH i domova naroda simplificirane u vidu sukoba etničkog i građanskog koncepta.
Pod različitim pritiscima, između ostalog i prijetnjama bojkotom izbora, nastoji se nametnuti rješenje pod izgovorom izvršenja odluka Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, iako su svi prethodni izbori smatrani legalnim i legitimnim i bez izvršenja tih presuda. Da budemo do kraja jasni – sve presude međunarodnih sudova i ustavnih sudova u BiH treba provesti bez selektivnog pristupa.
Zato je neprihvatljivo i nedosljedno da subjekti koji osporavaju presude međunarodnih sudova za genocid i ratne zločine i brojnih presuda Ustavnog suda BiH i blokiraju imenovanje sudija, pa tako i efikasan rad Ustavnog suda Federacije BiH, insistiraju na provođenju jedne, vrjednije od drugih stotinu, posebne odluke Ustavnog suda BiH, koja je prema tumačenjima dijela pravne struke već provedena. Blokada imenovanja sudija Ustavnog suda Federacije BiH dugogodišnja je praksa koja se, po pravilu, aktivira u slučaju mogućeg gubitka vlasti najmoćnijih nacionalnih stranaka u pojedinim kantonima ili Federaciji BiH. Ta mogućnost u temelju je upornog insistiranja da se pregovori nastave, makar se izbori odgodili za mjesec-dva. S druge strane, tačno je da pregovore treba voditi u institucijama države, ali je mnogo važnije da rezultat pregovora budu efikasne i funkcionalne institucije, a ne prednost koju će za sebe priskrbiti etničke ili građanske stranke.
Podsjećamo da je nakon prvog poraza na izborima 2000. godine, kada je Federalnu vladu predvodio rahmetli premijer Alija Behmen, u martu 2001. godine Hrvatski narodni sabor (HNS) u martu proglasio „Hrvatsku samoupravu“ koja je nakon intervencije međunarodne zajednice okončana 6. oktobra 2001. Ponovo 2011. godine, nakon poraza i preuzimanja vlasti premijera Nermina Nikšića, ministri HDZ-a odbili su predati vlast. Na kraju su se ipak predali.
”Dakle, sve je proteklo korektno i drago mi je da nismo morali aktivirati ‘plan B’ odnosno da nismo morali i fizički – praktično nasilno, ulaziti u pojedine kancelarije, mijenjati brave i slično. Ono što je ostavljeno u zadatak Komisiji to je i urađeno. Opstrukcija nije bilo, prevladao je razum”, rekao je tada sekretar Vlade Ismet Trumić.
Kampanja Dragana Čovića
Legitimno je to da Stranka za bolju budućnost (SBB) ili Narod i pravda (NiP) sebe vide kao alternativu Stranci demokratske akcije (SDA) u političkom predstavljanju bošnjačkog naroda, a u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) vide jedinog partnera za podjelu vlasti u Federaciji BiH, te su stoga sklone kompromisu i „razumiju zahtjev Hrvata da sami biraju svog predstavnika“. Legitimno je, međutim, i osporiti etničko predstavljanje, jer u Dejtonskom ustavu članovi Predsjedništva BiH nisu predstavnici naroda.
Dragan Čović ne treba više voditi kampanju. Glasanje članova HDZ-a u Domu naroda Parlamenta BiH za ukidanje zakona o kažnjavanju negiranja genocida i njegov februarski nastup u Narodnoj skupštini Republike Srpske motiviraju veliki broj građana Bosne i Hercegovine da glasaju protiv njega ili njegovog kandidata, odnosno za protukandidata koji ima najviše šanse da ga pobijedi. Njegov ponovni nastup kojim prijeti situacijom u kojoj bi član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda bio suočen sa dva saveznika koji su se još prije kandidature legitimirali kao saveznici. Isto je učinio i prije posljednjih izbora 2018. godine, kada je najavio da sa Dodikom ima plan B i mobilizirao građanske birače protiv sebe. Većina ih nije glasala za Željka Komšića, već da osujeti najavljeni plan.
Prijedlog da se uvede četvrti član Predsjedništva BiH iz reda Ostalih realno nema nikakvih izgleda, a ni sa stanovišta efikasnosti i funkcionalnosti organa ne doprinosi, nego uvodi mogućnost dvostruke zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Posebna besmislica je brisanje etničkog imena klubova u domovima naroda. Klubovi naroda bi bili etnički bez etničkog imena, ali bi članovi Predsjedništva BiH bili „predstavnici naroda“ iako tako ne piše u Ustavu, „ali ih ima tri pa svi znamo šta to znači“.
Politički pluralizam po Čoviću
– Trebamo imati mogućnost živjeti isti politički pluralizam kao što ga danas imaju druga dva naroda. Niti jedan model ne treba promatrati tako što bi bilo ako bi svi Hrvati glasovali za jednog kandidata ili stranku – izjavio je nedavno Čović u jednom intervjuu.
Istovremeno, niti jedan prijedlog HNS, HDZ ili Dragana Čovića ne potvrđuje tu namjeru, niti potvrđuje da HDZ poštuje politički pluralizam drugih naroda i građana, a što se ogleda u opsežnim kampanjama negiranja legitimiteta Željka Komšića koje su prešle zapadne granice Bosne i Hercegovine.
Naime, Hrvati sa stanovišta učešća u formuliranju i zastupanju političke ideje već sada žive isti politički pluralizam kao što ga imaju drugi narodi, jer Hrvati djeluju u rukovodstvima različitih političkih stranaka – etničkih i građanskih , birani su u zakonodavne i izvršne organe na svim nivoima sa lista različitih stranaka – etničkih i građanskih. Dragan Čović teritorijalizira svoju ideju “legitimnog predstavljanja” na područje gdje su Hrvati u većini i gdje ga zanimaju samo kao glasačko tijelo, pa onda zamišlja etnički politički pluralizam, ali ga demantira stvarnost u kantonima gdje su Hrvati u većini, gdje se oštro obračunava sa nejakom opozicijom.
Kad bismo pomogli da Hrvati svoj politički pluralizam “žive” u domovima naroda tako da parmanetarne stranke daju proporcionalan broj delegata Hrvata ne bi porez na kladionice bio vitalni nacionalni interes. Dok traju pregovori još niko nije objavio listu “vitalnih nacionalnih interesa” o kojima bi isključivo raspravljali domovi naroda.
Ko žuri ratificirati Dejtonski sporazum?
Nisu samo izborne promjene razlog zbog kojeg bi trebalo mijenjati Ustav Bosne i Hercegovine. Zašto fokus promjena nije na uklanjanju blokada i uspostavljanju funkcionalnijeg sistema? Zašto se u Ustav ne uvede mehanizam raspuštanja Skupštine i vanrednih izbora, kako bi se onemogućile blokade, bojkoti i nerad poslanika i drugih nosilaca izvršne vlasti? Zašto niko ne uspostavi ozbiljnu državnu administraciju u kojoj će postojati kontinuitet preuzetih obaveza i pravnih dokumenata?
Zašto niko ne postavlja pitanje ukidanja Člana IX Opće odredbe stav 2. koji glasi:
“Naknade za dužnosnike u ustanovama Bosne i Hercegovine ne mogu se smanjivati tokom trajanja njihovog mandata.”
No, s obzirom na to da Dejtonski sporazum nikad nije ratificiran u Parlamentu BiH, a i s obzirom na to da aktuelne vlasti osporavaju nadležnosti Bosne i Hercegovine koje nisu decidno navedene u Ustavu Bosne i Hercegovine, usvajanje amandmana na Dejtonski ustav moglo bi značiti istovremeno i ratifikaciju i „vraćanje na izvorni Dejton“, kako to voli reći Milorad Dodik.
Izmjene Ustava su ozbiljan posao i bilo bi neodgovorno samo zbog izbora riskirati još ozbiljniju ustavnu krizu. Tome treba pristupiti nakon formiranja novih vlasti na sljedećim izborima i kao najznačajnijem zadatku posvetiti najmanje dvije godine ozbiljnih razgovora i javnih rasprava.
Mudar je Jakob Finci, svoju satisfakciju izvršenjem presude Evropskog suda za ljudska prava stavio je u drugi plan u odnosu na Ustav i državu.
