Himzo Polovina je rođen na današnji dan 11. marta 1927. godine u Mostaru u Donjoj mahali. Kao dječak se ugledao na svoga muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao sargiju.
Mlađi od Himzine braće, Mirza je ispričao: “Otac nam se krajem Prvog svjetskog rata zatekao kao vojnik u Ljubljani. Tu se aktivirao kao vazduhoplovni podoficir. Za vrijeme službovanja se zaljubio i sklopio brak sa Ivankom Hlebec. U Ljubljani se rodila naša najstarija sestra Fadila. Nakon prelaska u Sarajevo, otac je dobio premještaj u službu na aerodromu u Mostaru. Majka nas je rodila osmero, troje ženskih i petero muških. Dva brata su umrla kao djeca. Ostali smo Himzo, ja i Muharem. Nakon sestre Fadile rodile su se Samija i Vahida. Otac Musan je volio pjesmu pa bi nas djecu poredao ispred sebe i tjerao da pjevamo u jedan glas. Često nas je savjetovao da idemo u Muslimansko drustvo “ITIHAD” i dramsku sekciju.
Učestvovali smo u drami “Hasanaginica”, ja, stariji brat Himzo i sestra Samija. Majka Ivica, kako smo je mi zvali od milja, voljela je pjesmu: “Oj, boga ti, siva ptico sokole, jesil’ skoro ti od Bosne ponosne… Od nje je tu pjesmu Himzo naučio i snimio je.”
Himzina majka, Slovenka, vrhunski intelektualna i muzički obrazovana žena, podsticala je njegovu ljubav prema sevdalinkama. Himzo je neumorno tragao za starim izvornim pjesmama, učio ih i izvodeći ih ponovo vraćao narodu iz kojeg su i potekle. Uvijek bio autentičan sljedbenik sevdalinki.
Prva pjevačka znanja sticao u Mostaru: od Sevde Katice, Đire Vejzovic, Nezira Bukovca i drugih. Pred Drugi svjetski rat je početo učiti svirati violinu kod poznatog profesora i majstora violine porijeklom Čeha, Karla Malačeka.
Sevda Katica je bila njegov neprocjenjivi rudnik blaga historije sevdalinke. Nakon smrti ljepotice Mostara, Sefić Emine udate Koluder, kazala je poslednju strofu koju je spjevala i dodala tekstu poznatog mostarskog pjesnika Alekse Šantića. Kada je dosao Himzo da je obavijesti o Emininoj smrti zatekao ju je u avliji u Donjoj mahali u porodičnoj kući. Sevda je vec tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala je s tugom i izrekla stihove koji su sami iz nje izvirali sa mnogo sjete.
Himzo Polovina je zapisao, komponovao i otpjevao „Čudna jada od Mostara grada“, „Ah što ćemo ljubav kriti“,
„Hasanagin sevdah“ (Što te nema), „Kraj tanana šadrvana“ (Azra), „Mostarske dućane“, „Dvore gradi komadina Mujo“, „Na prijestolju Sultan sjedi“, „Žute dunje“…
Džoni Štulić bio lud za sevdalinkama, pa ih je rado pjevao, kao i makedonske narodne pjesme.
U tekstovima o grupi ćete naći da je „bend dobio ime Azra (djevica), po istoimenoj poemi slavnog Heinricha Heinea 1977. godine“.
I sam Štulić je pjevao i snimio pjesmu „Azra“ („Kraj tanana šadrvana“). Umjesto „ja se zovem El Muhammed“, pjevao je „ja se zovem Štulić Džoni, iz plemena starih Azra…”
Izmijenio je ime mladića zaljubljenog u lijepu princezu, koje je inače zabilježio Heine u svojim spisima sevdalinki. Štulić se nije baš potrudio da prizna da je Azru otpjevao prema originalu pjesme Himze Polovine. Njegov basista Mišo Hrnjak je ipak objelodanio da je Štulić preimenovo svoj „Balkan Sevdah Band“ u „Azra“ po pjesmi Himze Polovine, na tekst slavnog Hainircha Heinea.
Desetine sevdalinki koje je istražio i opjevao Himzo Polovina, prosto je oteto iz njegovog vlasništva.
Druga pjesma kojoj se osporava ili zaboravlja Himzino autorstvo je slavna sevdalinka „Žute dunje“. U filmu Ademira Kenovića „Kuduz“, svjetski poznatog scenariste i književnika Abdulaha Sidrana, „Žute dunje“ su bile glavna muzička nit. Danas možete pročitati na nekižjm portalima da je „da je malo poznato da je ovu kompoziciju napravio Goran Bregović“.
Ustvari Bregović se nakačio na sevdlinku Himze Polovine i kao mnogi drugi i pokupio kajmak.
Jednako tako je svojevremeno uradila i Jadranka Stojaković sa Himzinom pjesmom „Hasanagin sevdah“ ili „Što te nema“. Očigledno je da se radi o identičnoj kompoziciji koju je Jadranka Stojaković samo prepjevala. Kad je Himzo reagovao, zahvalivši joj se na promociji sevdalinke, ali da je ipak trebala navesti njegovo ime kao autora muzike, Jadranka Stpojaković ga je brutalno napala i, čak, izvrijeđala. Samo se stariji slušaoci Radio Sarajeva možda sjećaju kada je čitano to njeno pismo vrlo ružnog sadržaja. Poslije toga se unutar obitelji govorilo da je to Himzo teško zdravstveno podnio.
U tom sudaru, bilo je jasno da je u Sarajevu većina ustala protiv njega. Odmah se ostavio polemike i potonuo u svoj svijet kojeg su okruživale negacije i prepisivačka škola.
Na sve strane se pjeva Himzina pjesma „Čudna jada od Mostara grada“. Ali nećete čuti ili će to biti prava rijetkost da pomenu Himzu kao autora.
Neke njegove popularne kompozicije se danas izvode po Srbiji ali, naravno, bez navođenja njegovog autorstva.
Svašta se protiv njega izmišljalo i plelo. Sve je više održavao koncerte izvan Bosne i Hercegovine, gdje su ga dočekivali u oduševljenju. Na ovaj dan, 5. august, se piše da je preminuo u Sarajevu. Nažalost nije preminuo u Sarajevu nego je, nakon njegovog posljednjeg koncerta, preminuo u Plavu, u Crnoj Gori 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Bio je sami kraj koncerta, kad se izvukao sa pozornice jer je osjetio slabost. Posljednja pjesma koju je otpjevao pred tada oduševljenom publikom bila je „Emina“.
Čovjek koji je čitav život posvetio skupljanju historijskih muzičkih vrijednosti Bosne i Bošnjaka, zaslužio je veću pažnju.
Ipak su ga se neki mudriji ljudi sjetili i u njegovu čast dali ime jednoj sarajevskoj ulici na Bjelavama. U njegovom Mostaru nema njegove ulice. Niti u bilo kojem drugom gradu u BiH. Reklo bi se jednostavno: Kako će i biti kad se krije i otima njegovo djelo, bezobzirno i sramotno. Sudbinja Himze Polovine izgleda nije sam njegova.
