Roman „Djeca blijedog sunca“

Faruk Nanić je rođen u Sarajevu 1965. godine. Studirao je u Rijeci i Parizu, živio i radio u Francuskoj, Novom Zelandu, Australiji i Americi. Autor je nekoliko knjiga na engleskom jeziku: Street Waltzing; Third Country; Dee Why Diary; My Father in Cat’s Skin; Good Luck Sleeps in a Fridge; The Philosopher’s Walk, Tooth Bus and a Mouthful of China. 

Djeca blijedog sunca  je prvi autorov roman na bosanskom jeziku, izašao u izdanju izdavačke kuće Dobra Knjiga. To je priča o našem čovjeku i njegovom traženju mjesta pod suncem, ali, u isto vrijeme, to je i jedno unutarnje putovanje, gdje glavni lik pronalazi novog staroga sebe tamo gdje se najmanje nada.

Riječi književnika  Hadžema Hajdarevića o djelu:

Od prve rečenice u romanu Djeca blijedog sunca: “Roditi se u Sarajevu je mač s tri oštrice” pa do završne rečenice: “Silazeći polako dolje zaustavio sam dah,” romanopisac Faruk Nanić ostvaruje jedno sasvim autentično i nesvakidašnje romaneskno ostvarenje usporedivo jedino s dramom otkrivanja sebe i svijeta u putovanjima i snalaženjima uvjetovanim nepredvidivim i slojevitim životnim kontekstima. Prividno rasuta naracija živa je ilustracija rasutosti, iskrzanosti, uvjetovanosti onih sastavnica čovjekovog života u kojima se nastoji prepoznati potpuni ovozemaljski smisao. Na taj način, vješto povezani putopisi, mikroeseji, kratke porodične sage, autobiografske dionice najdirektnije obznanjuju koliko svi mi, gdje god bili i kako god se osjećali, živimo i svoje “spiralno vrijeme,” kako ga je preko svog naratora predočio britanski pisac William Golding u svom romanu Slobodan pad.

Punim perceptivnim sudjelovanjem, a ne samo pukim čitanjem Djece blijedog sunca, osjetit ćemo kako otvorena, iskrena, autentična, ničim uvjetovana književnost pomaže u lakšem rasvjetljavanju tamnina i u vlastitim, nenapisanim životnim pričama.

Odlomak iz romana „Djeca blijedog sunca“:

Prošlo je mnogo vremena otkad smo se moj školski drug i ja u Sarajevu ukrcali na voz prema zapadu. Od Ljubljane smo nastavili autostopirati do naše stare jugoslovenske granice.

Prešli smo je pješke. Četrdeset godina kasnije budim se u gluho doba na istom graničnom prelazu, Fernetići. Ovaj put sam. Nakon što sam gotovo obišao cijeli svijet, nalazim se ponovo na tački polaska, novi stari ja.

Dok me proganjaju duhovi sjećanja, kao da sam duboko u kostima osjećao sve te odsudne momente, mada sam ih jedva mogao prepoznati. Ponekad bi mi se činilo da više živim u toj bogatoj prošlosti, a da je sadašnjost, kao iza nekog vela magle, prigušena sijala poput blijedog sunca. Baš kao što ga danas blokiraju u borbi protiv globalnog zagrijavanja. Nakon što sam gotovo obišao planetu, sveprisutna razlika koju osjećam, pogotovo nakon odlaska iz Australije, kao da je nebo presvučeno nekom prozirnom tankom svilom. Više nije plavo kao nekad. Ništa više nije isto. Čak i zgrade na graničnom prelazu izgledaju drugačije. Sablasno puste. Suočavam se s činjenicom da se čitav moj život pretvorio u knjigu čiji sam protagonist, a ne autor. Neispisane stranice nastavljaju se otvarati predamnom, dok me putevi sudbine vode preko zaboravljenih predjela prema nepoznatom kraju. Koji je ujedno i novi početak.

 U prilogu je i link stranice navedenog romana:

https://fjnanic.wixsite.com/djecablijedogsunca

Više o romanu, možete čuti na priloženom video linku: