Sjećanje na Dina Bilalovića

Priča o hrabrom srcu

Sabahudin Dino Bilalović je rođen na današnji dan 7. maja 1960. Od srčanog udara  umro je mlad, u 43. godini života, 29. jula 2003., dok se sa sinčićem igrao na plaži u Makarskoj. 

Košarkaški teren je imao gotovo ispod balkona svog stana, čuvenu trebinjsku Brekanu. Kad je izrastao blizu dva metra, otišao je među velika košarkaška imena. Sve što je stvarao došlo je teškim radom i uz njegovu nevjerovatnu upornost.      

Bio je u onom timu „Bosne“ Boše Tanjevića, koja je došla do finala i pobjedom nad Varezeom postala šampion Evrope.

Nedavno su ljudi u BiH imali priliku vidjeti potresni film „The Long Shot", španskih autora Alvara Gonzalesa Allera i Olivera Valentea. Film govori o odlasku nekoliko košarkaša reprezentacije Bosne i Hercegovine na Evropsko prvenstvo 1993. godine, iz ratnog Sarajeva pod opsadom, pod granatama i snajperima.

Najbolji sportista Bosne i Hercegovine svih vremena Mirza Delibašić, tada trener te reprezentacije, okupio je samo deset igrača za to evropsko takmičenje.  

Krajem juna i početka jula 1993., dok se spremalo prvenstvo Evrope u košarci, Bosna i Hercegovina je bila u katastrofalnom stanju. Na televiziji su prikazivana masakrirana tijela na ulicama Sarajeva i drugih gradova. Bile su to slike koje su užasavale planetu. Bosna i Hercegovina je bila u potpunom okruženju. Vladala je strašna glad. Ljudi su kao aveti hodali ulicama gradova.

I onda se čulo da će naši košarkaši, ipak, nastupiti na Evropskom prvenstvu i u ljudima se iznova rađao prkos i ponos. Tada još niko nije znao kako će se izvući tih nekoliko igrača iz blindiranog Sarajeva. Na tom je putu vrebala smrt ili sakaćenje. Vjerovali smo da će te ljude neko izvući sigurnim putem. Nažalost,  posebna priča je o hipokriziji nekih generala UN-a.

Ali, mi smo se nadali i i na tim čudima se uzdizali i vraćali u život davne ostatke radosti. Državni tim je bio jedva sastavljen sa tih deset igrača. Koliko se sjećam tada se i Mirza Delibašić, koji je bio trener, morao prijaviti kao igrač.        

Te 1993. Dino je imao 33 godine. Već se govorilo da ima neke srčane probleme. Mogao je odustati i niko mu ne bi zamjerio. Ali došao je u Njemačku, jer je želio igrati za Bosnu i Hercegovinu. Svojoj majci je rekao: „Sretan sam što ću igrati za svoju Bosnu i Hercegovinu.“ 

Kroz kvalifikacije je Bosna i Hercegovina prošla pobjednički i na iznenađenje svih stigla na završnicu Evropskog prvenstva.
Dino je iz utakmice u utakmicu pokazivao nadljudsku borbu. Protiv Rusije je postigao 21 poen, Italijanima je dao 22,  Estoniji 29, Francuzima 24 poena, Hrvatima 28, Švedskoj 26, Latviji 36...

Kad se podvukla crta Dino Bilalović je bio najbolji strijelac tog Evropskog prvenstva. Imao je izvrstan prosjek. Dražen Petrović je 1985. godine imao prosjek od 25,2, a osam godina kasnije Dino je po utakmici davao tačno 25 koševa. Činjenica je da se iz država biše Jugoslavije jedino Dinovo i Draženovo ime nalazi među najboljim strijelcima evropskih šampionata.

Bosna i Hercegovina je na kraju bila osma u Evropi. Do danas je to ostao najbolji rezultat državnog tima.  Iako je igrao sa srčanim smetnjama, crpio je iz sebe posljednje atome snage. Tačno deset godina nakon tog svog blistavog prvenstva njegovo srce će zauvijek stati.       

Imamo jedno i jedino bosansko ime među pobjednicima: Ime Dina Bilalovića među najboljim evropskih strijelcima u nastupu za Bosnu i Hercegovinu.

U onom vrhunskom filmu Španaca činjenica da je Dino Bilalović najbolji strijelac spomenuto je na kraju, gotovo usput, uz kratki trenutak dok prima taj evropski pehar. Mi znamo da je to bila još jedna velika pobjeda Dina Bilalovića i Bosne i Hercegovine.   
Ime Dinovo je inspiracija za neka buduća velika bh. košarkaška imena, dok stoji na onoj ploči sa najboljim evropskim strijelcima, među tih dvadesetak najvećih košarkaških imena: Sa Draženom Petrovićem, Nikosom Galisom, Šarunasom Marčulionisom, Dirkom Novickim, Pau Gasolom, Tonijem Parkerom...
 

Štampa   E-mail

Komentare omogučio CComment

Related Articles