Ramazan dolazi i znam sigurno jedno: Neću poželjeti sretan ramazan u havu iliti eter. To je onaj čin kada izabereš čestitku i pritisneš dugme na telefonu ili tastaturi koje će dvije riječi ukrašene lijepom kaligrafijom poslati znanima i neznanima, u istom trenu.
I ti se riješio belaja i potrebe da ljudima pokloniš svoju lijepu želju. Kao ti fin. I u vjeri.
Jer je to važno uraditi, reći… Mi, eto, mislimo na svoje prijatelje i poznanike.
Nije mi do toga. Nemojte mi zamjeriti. Taman me i ne uvažavali. Ramazan ću čestitati pojedinačno onima za koje znam da ga dočekuju u nadi sopstvenog uzdizanja i snaženja ličnosti. Da budemo pažljiviji. U ljubavi predaniji i težnji da ne učinimo nikome ništa nažao.
Dobrim dušama koji ne traže ništa zauzvrat kada vole i poštuju.
Radost i ushićenje koje mi donese ovaj časni mjesec se prvenstveno mene tiče.
Mog odnosa sa sobom, drugima i Bogom.
Nije to politička ili društvena matrica, da mi je piše neko drugi. A ja čitam. A drugi suze rone, od mog medenja.
Umivanje lica pehlivana.
To je duhovni momenat kojeg moraš biti svjestan.
Jednina je to, nije množina.
Danas, razgovarao sa prijateljem. Zvao iz Njemačke, maksuz da me poselami. I popriča.
O svim temama. Ništa nije tražio zauzvrat. Takve vrste poziva su rijetke u našim životima. Telefon zvoni, a onaj ili ona tamo nema zamku za tebe. Nema zahtjeva, nema sebičnih potreba.
Odavno došlo vrijeme da se čudom čudimo kada nas neko zovne i kaže:
„Zovem da te pozdravim i vidim kako si. Ništa više”.
Možete misliti do kojeg stepena duhovnosti i života smo došli. Zašto kažem duhovnosti? Jer bez nje nema mentalnog zdravlja.
Kada izgubiš duhovnost, đavoli iliti šejtani kolo vode u tvojoj glavi i oko tebe. Ti nisi u kontroli. I kaže mi taj čestiti i dobar čovjek danas u tom razgovoru:
„Meni se čini, prijatelju, da naš narod ne voli svoju zemlju? Ovo što je sebi dopustio nema veze sa zdravim razumom, a kamoli sa ljubavlju… Kada nešto voliš, ne ponašaš se ovako. I prema sebi i prema drugima a pogotovo prema majci domovini!“
Ova rečenica mi i sada odzvanja u ušima.
Iz nje uzimam sebi, a i vama preporučujem, ramazanski cilj, zadato mjesto u potrazi za istinom bez uslova.
„Je li mi stvarno volimo svoju drugu majku Bosnu a i Hercegovinu ili nam se to čini!?”
Nema ovdje iznimke. Radnik, profesor, domaćica, političar, akademik, i hodža,
A i reisu-l-ulema, u potrazi za odgovorom.
Evo ramazana, za dan je tu. Bujrum, suočite se sa sobom, sa ovim neobičnim pitanjem makar jednom u životu.
Budite pošteni prema sebi i drugima. Vrijeme polako ističe. Pitanje je;
„Je li mi stvarno volimo svoju domovinu ili nam se to čini”?
