Na današnji dan 25. oktobra 2008. godine napustio nas je Memnun Idžaković, izuzetni novinar i nabolji rukometaš Bosne i Hercegovine svih vremena. Priznaju to svi oni koji su ga makar i jednom gledali kako dominira i s lahkoćom daje efektne golove.
Nekadašnji igrač Bosne, Željezničara i reprezentacije Jugoslavije, bio je idol mnogih mladih rukometaša. Tvrdi se da je odigrao hiljadu rukomnetnih utakmica i dao više od deset hiljada golova. Bio je i ostao rukometna legenda Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Njegovi saigrači ga opisuju kao odveć duhovitog, ali i hirovitog vrhunskog sportistu.
Za sjajnu ekipu Željezničara iz sedamdesetih uz njega su igrali Dr. Adnan Dizdar, Goran Čengić, Mustafa Demir, Šefko Halilović, Bakir Rudić, Zoran Glasović, Adem Vukas, Halid Demirović, Rusmir Delahmetović…
Debitovao je u reprezentaciji 1962. godine sa 19 godina i odigrao 39 utakmica. Ubrzo se sukobio sa tadašnjim selektorima Ivanom Snojem i Vladom Štenclom. Reprezentativnu karijeru je završio zbog ponosa i karaktera. Bio je na vrhuncu igračke snage. Na isti način je odstranjen iz reprezentacije Jugoslavije kao i njegov veliki prijatelj, rukometna legenda Ibe Vražić, koji se sukobio sa Ivanom Snojem.
I Memnun i Ibe su trebali po svemu igrati za zlatnu rukometnu ekipu Jugoslavije 1972. u Minhenu.
Na terenu je davao sve od sebe i uživao u igri. Bolje reći fanatično se predavao pobjedama i zadovoljstvu publike kao jedinom cilju. Ko ga je gledao u utakmicama i na treninzima mogao je uočiti diva koji udarcem pomjera ili obara golove. Imao je munjevit šut iz lakta i lopta bi gužvala mrežu poput projektila.
Bio je maštovit igrač, pored neizmjerne snage i eksplozivnosti koju je imao. Njegove šraube (uvrnuti, vijak udarci) zabavljale su gledaoce. Tokom igre činio je sve da zabavi publiku i nasmije je svojim nesvakidašnjim potezima. Iako sa ogromnom snagom igru je razumijevao gotovo kao umjetnost. Bakir Rudić se sjeća da je, po dogovoru, Memnun kleknuo a on se odrazom sa njegovih leđa vinuo visoko i postigao gol. Sudija je ovu vic igru okarakterisao ka nesportsku i gol poništio.
Kada je 1974. godine, nakon tri poraza, došao u sukob sa trenerom, Memnun Idžaković je zauvijek skinuo dres Željezničara. Te godine će Željo osvojiti prvu i jedinu titulu prvaka Jugoslavije. Idžaković se uputio u inostranstvo gdje je igrao jedno vrijeme i bio među najboljim strijelcima Njemačke rukometne lige.
U godinama agresije na BiH bio je u elitnim postrojbama Armije BiH. Kažu da je imao, ogromno sportsko srce, koje je pokazivalo veliku hrabrost bosanskog patriote.
Bio je prvi selektor reprezentacije BiH, koju je u julu 1993. godine predvodio na 12. Mediteranskim igrama u Montpellieru.
Dugo vremena radio je kao novinar Oslobođenja i pisao vrlo čitane kolumne. Iz tog vremena ga se sjećam, na kahvama i druženjima uz lijepu priču punu još ljepših sjećanja. Koračati uz Memnuna Idžakovića bio je razlog za osjećanje velikog ponosa. Danas mogu reći da sam živio u vremenu divova ove naše Vječne Bosne.
U svojoj poemi Morija, sjeća ga se 2001. godine slavni Abdulah Sidran dok prisustvuju sahrani njihovog zajedničkog prijatelja Daria Džamonje: “Dok Darija ispod mojih noga, pod zemlju spuštaju, ljudi bolji od mene, govorim i govorim, a sve se držim za Memnunovu ruku, rukometaš, Idžaković Memnun zvani Ćuna, iznad grobnog mjesta, pokazuje kartonsku kutiju od cipela, punu njegovih i Dacinih uspomena, dolje više od pola dobrog Sarajeva stalo pa plače, narasla strašno narasla u brdo se pretvorila ona crna rupa a niko ne mrda niko kući da krene”…
Od tada, sedmog oktobra po redu od Dacine sahrane, ta se crna rupa otvorila na drugom mjestu. Memnun Idžaković ta gromada, ta hodajuća snaga diva, iznenada je umro u 66 godini života. Ljekari kažu da je umro jer je imao ogromno srce diva, najveće koje su oni vidjeli kod nekog čovjeka u ovoj Bosni.
