Vehidova borba protiv zaborava još traje

Vehidova borba protiv zaborava još traje

Vehid Gunić je rođen u Kozarcu, na današnji dan 9. februara 1941., a preminuo je u Sarajevu, 29. aprila 2017., u 76. godini života.

Bio je dugogodišnji novinar, voditelj i urednik u Radio–televiziji Sarajevo, odnosno Radio-televiziji Bosne i Hercegovine. Bio je reporter, pa voditelj i urednik nekada kultne emisije Meraklije.

Godine 1983. je na Televiziji Sarajevo vodio kviz ‘Olimpijski vremeplov’, koji je bio posvećen Olimpijskim igrama u Sarajevu. O njegovom izvrsnom radu se čulo nadaleko pa mu je stigla ponuda da o trošku Amerikanaca posjeti Los Angeles, gdje će se održati ljetne Olimpijske igre 1984. godine. Prilikom popunjavanja formulara za ulazak u SAD napisao je da bi volio uraditi intervju sa, u to vrijeme, najboljim bokserom svijeta – Muhamedom Alijem. Odmah nakon dolaska u SAD, Vehid je krenuo u ostvarenje svog velikog profesionalnog sna: Intervju sa najvećim sportistom svijeta svih vremena. A onda mu je iz štaba slavnog Alija poručeno da je cijena minute razgovora sa slavnim bokserom 2.500 dolara (oko 4000 KM).

Na svaki poziv Vehida Gunića žena koja je bila neka vrsta sekretarice za medije Muhameda Alija bi se svakodnevno i strpljivo javljala, a onda i odgađala susret: “Na moje stalne upite: ‘Šta je sa Alijem?’, odgovarala: ‘Činimo sve da se susretnete sa gospodinom, ali uvijek iskrsnu neki problemi’. „Pamtim da me je uskoro nazvala i rekla da požurim da razgovaram sa šampionom”, sjećao se.

Kad su se Vehid Gunić i Muhamed Ali susreli počela je priča koja će trajati duže od osam sati. Muhamed Ali, najveća planetarna sportska zvijezda, zaboravio je na vrijeme. Raspričali su se i ostali zajedno oko osam sati. Nakon toga će Vehid Gunić napraviti knjigu o tom susretu.

“Rekao mi je da mu je boks dao i oduzeo sve”, sjećao se te iskrene i upečatljive rečenice.

U Lujvilu (Louisville), rodnom gradu Muhmeda Alija, u njegovom muzeju, na istaknutom mjestu nalazi i Vehidova knjiga posvećena Muhamedu Aliju.

Devetog novembra 1993. godine, granatom ispaljenom sa položaja Karadžićevih i Mladićevih artiljeraca, na Trgu ZAVNOBIH-a u Sarajevu, ubijena je njegova supruga, nastavnica Fatima Gunić i tri njena učenika: Adis Mujalo, Vedad Mujkanović i Feđa Salkić. Vedad Mujkanović ubijen je sa olovkom u ruci. U masakru su teže ili lakše ranjena još 23 učenika.

U jednom intervju za portal „Patria“ prisjetio se te tragedije koja mu je razorila život: „Svirepo ubistvo moje rahmetli Fatime na njenom posljednjem času među učenicima, ubistvo njenih učenika i teško ranjavanje mnogih učenika u tom razredu, sigurno su snažni razlog moje stalne uznemirenosti, patnje i traganja za nekom istinom i razlozima zbog koji smo mi, kao najeuropskiji narod, osuđeni na stalni progon, stradanja i patnje. Može li biti monstruozniji zločin od ubistva učiteljice na najčasnijem zadatku, na času, među učenicima? To nije bila slučajno zalutala granata, nego navođena granata“, sjećao se tada Vehid.

Sva ubijena i osakaćena djeca imala su tek desetak godina. Danas bi imali svoju djecu. Škola nosi naziv “Fatima Gunić”, u znak sjećanja na ovaj masakr. Nedaleko od škole, istog dana u teškom granatiranju grada poginulo je još pet, a ranjena su 42 građanina Sarajeva.

Njegova posljednja knjiga su putopisi „Putovanja radi povratka“. Riječ je o 42 putopisa, u kojima je Vehid Gunić po običaju obilazi čitavu planetu i svugdje se sreće sa svojim Bosancima. Na naslovnoj stranici ove izuzetno zanimljive knjige je željeznički fenjer, koji je Vehid kao dječačić dobio na poklon od Murata Grabića, skretničara vozova iz Kozarca. Uz tu je lampu kao dječak čitao knjige koje će kasnije odrediti njegovu sudbinu. Njegova sobica je sa tom lampom pretvorena u garavi tunel.

Dobri ljudi su historija Bosne. Mnoge je od zaborava spašavao Vehid Gunić. Gdje god da putuje tu susreće nekog što za sobom vuče bosanske korijene. Nema gdje nas nema, rekao bi. Na kraju svijeta, u Tasmaniji je sreo Bosance kao što je to vrhunski uspješni elektroinžinjer Sead Pašalić, vlasnik jednog od najstarijih dvoraca u Tasmaniji, čija je izgradnja počela 1803. godine.

U njegovu posljednju knjigu je stalo štošta od najvećeg bosanskog putnika. Tu je i njegov najveći saputnik i prijatelj Izet Dizdarević sa čijim je kamionom obišao Sjedinjene Države. Tu je i priča o Sent Luisu, jednom od najvećih bosanskih gradova u SAD-u sa 40 hiljada naših iseljenika.

Jedna od najljepših ters priča o propalim očekivanjima od ljubavi, priča je o Hamdiji Jakupoviću Đaji, koji je prvi provozao traktor „Ferguson“ kroz Kozarac, „pa se za njim, onako lijepim i naočitim otrgnuli mnogi djevojački uzdasi“. Vehid je Hamdiju pronašao u Brizbejnu u Australiji i dva puta ga posjetio.

U njegovim knjigama i intervjuima odskaču detalji druženja sa velikim Abdulahom Sidranom. Dva bosanska velikana su kroz šale jedan drugo bodrili i prolazili kroz teške bolesti.

Sve knjige i njegov medijski rad su samo jedan veliki Gunićev poklon Bosni i Hercegovini u borbi protiv zaborava na njene najljepše ljude i njenu najljepšu tradiciju. Kao da se kroz prelijepa putovanja sjećanjem vraćamo tamo gdje smo svoji i odakle je jednom davno krenulo naše osipanje svijetom.
Vehidova borba protiv zaborava još traje.