Pored književnog rada Vi se bavite i podučavanjem kreativnog pisanja od lijepe književnosti do svih mogućih oblika komunikacije. Kako to izgleda u svakodnevnoj praksi?
Dina Greenberg: Radionice kreativnog pisanja počela sam voditi prije više od jedne decenije, a prva grupa učesnika su bili supružnici američkih vojnih službenika. To je bilo u vrijeme kada su Sjedinjene Države konstantno slale veliki broj kopnenih trupa u ratove u Iraku i Afganistanu. Većina od njih je služila nekoliko puta i to je imalo ogroman uticaj na porodice koje su ostavili iza sebe.
Radionice sam strukturirala na način da ljudi iskreno pišu o svojim osjećajima i iskustvima. Jedino “pravilo” na radionici je bilo da svako od nas drži priče jednih o drugima svetim i povjerljivim. To je značilo da ćemo priče dijeliti izvan grupe samo uz dozvolu autora. Otkrila sam da je pružanje sigurnog prostora ljudima, kada dijele svoje priče, jedno od najmoćnijih sredstava “iscjeljenja” od traume, bilo da je ta trauma rezultat borbe, seksualnog napada ili dugog odsustva voljene osobe.
Tokom godina predavala sam kreativno pisanje u mnogim različitim okruženjima – u učionicama na fakultetima ili u zajednici. Obično crpim iz širokog spektra savremene literature. Uživam da čitam u svim žanrovima – poeziji, prozi i hibridnim oblicima – i moji časovi pokrivaju sve te žanrove.
Takođe pružam obuku za pisce čije su priče toliko osjetljive da više vole da rade sa mnom individualno. Cilj u ovoj postavci je osnažiti osobu da piše o svojoj traumi na autentičan način, ali i oblikovati narativ tako da govori široj publici. Najčešće smatramo da su teme ovih narativa univerzalne; one obuhvataju tugu, gubitak, sram i žaljenje. Sve su to aspekti ljudskog stanja, povezani i neizbježni.
Vaš roman “Nerminina šansa” je priča o sudbini jedne silovane Bošnjakinje koja dolazi u SAD, tražeći novi život kao mogući lijek od teških trauma iz Bosne. Zašto ste se odlučili da pišete o tragediji Bosne? Je li to primjer za jedinstven odgovor na kozmičke nepravde protiv nemoćnih bića?
Dina Greenberg: Svaki put kada radim intervju ili učestvujem u grupi za diskusiju o knjizi, prvo pitanje koje mi se postavlja je: Zašto ste napisali ovu knjigu? Zašto Bosna? Prije više od petnaest godina, kada sam prvi put započela istraživanje NERMININE ŠANSE, sumnjam da sam imala odgovor. Ali znala sam jedno: nisam mogla skrenuti pogled.
Dugi niz godina moje istraživanje se fokusiralo na posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) nakon rata i raseljenja. Posebno me zanima kako se trauma prenosi kroz generacije. Ja sam Jevrejka. Nosim psihičke i duhovne rane Jevreja koji su stradali od ruku onih koji nas mrze. Poznavajući i razumijevajući bezgranični bol uzrokovan ovom vrstom mržnje – mržnjom koja traje i danas – osjećam odgovornost da svoje vještine pisanja i podučavanja dobro iskoristim.
Saznanje da se na evropskom tlu 1992. događa genocid bilo je poražavajuće. Kako se ovo moglo ponoviti? Ipak, trebalo mi je jako puno vremena da razvijem vještine da temeljito istražim i napišem Nermininu priču u dubini koju zaslužuje.
Da, Nermina je samo jedna žena od oko 60.000 bošnjačkih žena i djevojaka koje su srpske snage silovale između 1992. i 1995. godine. Brojke su vjerovatno daleko veće jer su se mnoge žene sramile ili su se plašile da istupe i prijave ove zločine. U ovom ratu i većini drugih, seksualno nasilje je korišteno kao smrtonosno oružje namijenjeno teroriziranju stanovništva, uništavanju društvenih i porodičnih veza i uništavanju cijele populacije. Ovo je bila sastavna komponenta strategija korišćenih u balkanskim agresorskim ratovima. Vratit ću se na ovo kasnije, ali užasno je gledati kako ruske trupe danas slijede isti scenario u Ukrajini kao srpske vojne i paravojne snage u Bosni.
Nerminina priča počinje u Bosni 1992. godine, ali vrlo brzo – nakon prvih 60 stranica knjige – stiže u Sjedinjene Države. Željela sam da njena priča pruži nadu drugim izbjeglicama.
Htjela sam da ilustriram kako snaga i upornost mogu prevladati. Usprkos tome, Nermina je pretrpjela fizičke, psihičke i duhovne rane silovanja. Izgubila je cijelu svoju porodicu u ratu. Njena trauma je u središtu NERMININE ŠANSE i stoga je neizbježno da ovu traumu prenese na svoju kćerku Atiku.
U svojoj srži, knjiga pokazuje koliko smo otporni kao ljudska bića; ovo je „univerzalni“ koncept o kojem sam ranije govorila.
Sjećam se ljudi koji su u Bosni uzimali svjedočenja silovanih žena i djevojčica kao sudske činjenice. Za njih su to bili najteži momenti. Vi ste uspjeli napisati čak i roman o tim ženama, a onda pronaći i nadu u budućem životu žrtava. Kako ste sve to podnosili?
Dina Greenberg: Ovo je vrlo uvjerljivo pitanje i ono koje mnogo cijenim.
U istraživanju i pisanju o silovanju kao centralnoj komponenti Nermininog iskustva, konsultovala sam se sa psihoterapeutima i drugim stručnjacima za bihevioralno zdravlje. To su bili ljudi koji su liječili preživjele od silovanja i drugih trauma. Jedno od najvrijednijih profesionalnih iskustava u mom životu bila je dvogodišnja saradnja u kojoj sam trenirala mladu Amerikanku koja je pretrpjela silovanje tokom nekoliko godina svog djetinjstva. Ova žena je napisala memoare o tom iskustvu. Radile smo u realnom vremenu – autorka se sastajala jednom sedmično sa svojim terapeutom i dva puta mjesečno sa mnom.
Jedna od najvažnijih stvari koje sam naučila kroz to iskustvo je da je “briga o sebi” ključna. Ne mogu se pojaviti kao profesionalni trener pisanja ako nemam načina da obradim razorne informacije koje moj učenik dijeli sa mnom. Sretna sam što živim na prekrasnom mjestu, na obali Sjeverne Karoline, i radim na šetnji uz rijeku ili obalu okeana. Ovo me podsjeća da postoji nešto veće, prostranije od ljudskog iskustva, i kažem sebi da je to nada.
Prikupljate priče preživjelih iz trauma – posebno onih žrtava holokausta i njihovih potomaka i preživjelih iz rata u Bosni. Kao jedan od motiva pisanja o tragediji žena u Bosni naveli ste “iscjeliteljska moć pripovijedanja”. Šta to znači?
Dina Greenberg: Govorila sam o tome malo ranije, ali ono što mislim pod “iscjeliteljskom moći pripovijedanja” je da širok spektar istraživanja o traumi potvrđuje pozitivne ishode za preživjele koji se bave narativnim aktivnostima poput vođenja dnevnika ili vrsta radionica pisanja koje sam prije opisala. Svako od nas – bez obzira gdje živimo ili kroz šta smo proživjeli – žudi da se čuje, a jedan od načina da to postignemo je da zapišemo svoje priče i podijelimo ih.
Ljudi se pitaju kako je uopće moguće stvarati priče ili druge oblike umjetnosti pod užasnim okolnostima. Možemo gledati na literaturu i umjetnička djela proizvedena u koncentracionim logorima Holokausta kao potresne primjere. Ti kreativni izrazi tuge i tjeskobe pružili su doslovnu liniju života. Vjerujem da su neki od ovih ljudi preživjeli samo u ovoj težnji.
Muškarci i žene koji su svjedočili pred Međunarodnim sudom u Hagu (MKSJ) dali su glas o bezbrojnim zločinima. Svako od njih je ispričao moćne priče. Rekli su istinu. Da li ih je ovo “izliječilo”? Vjerujem da jeste, vrlo vjerovatno, makar i u maloj mjeri. Ne mogu zamisliti kolika je snaga potrebna da se istupi, da se ponovo proživi užas silovanja i mučenja pred strancima.
Ove priče prikazuju najgore noćne more čovječanstva, a ipak rasvjetljavaju. Oni također pružaju nadu jer ove priče pričaju ljudi koji su preživjeli.
Kad spominjete, Međunarodni sud u Hagu je prvi put u historiji tretirao masovna silovanja kao ratni zločin. Primjer masovnih silovanja japanskih vojnika nad ženama u Koreji i Kini, označeni su kao strategija osvajača. To je konačno u Bosni proglašeno ratnim zločinom. Za čuvene međunarodne pravnike to je bila velika pobjeda pravde. Zašto se o toj činjenici u svjetskoj javnosti vrlo malo ili nikako ne govori?
Dina Greenberg: Opet, cijenim ovo pitanje. Nažalost, praksa primjene sistematskog silovanja kao ratnog oružja bila je prisutna u cijeloj zabilježenoj historiji. Kada je ICTY seksualno nasilje – uključujući masovno silovanje – proglasio međunarodnim ratnim zločinom u Bosni (još 1995.), ovo je zaista bila pravna pobjeda velikih razmjera. Značajno suđenje Dušku Tadiću, bivšem predsjedniku lokalnog odbora Demokratske stranke bosanskih Srba, bilo je prvo međunarodno suđenje za ratne zločine nakon Nirnberga i Tokija. Sudski odbor je 1997. godine utvrdio da su Tadić i drugi pod njegovom komandom počinili „teške povrede Ženevske konvencije iz 1949.“ kada su srpske snage zatvorile hiljade Hrvata i Muslimana u koncentracione logore u Prijedoru, od kojih je Omarska bila najgora. Ovdje su to bili muškarci koji su izdržali ili umrli od posljedica seksualnog nasilja i drugih oblika torture.
Ali, počevši od proljeća 1992. godine, Foča će postati sinonim za sistematsko silovanje žena i djevojaka od dvanaest godina. Ovdje je termin “logori za silovanje” nastao nakon što je dvadeset žena svjedočilo pred MKSJ. Prema Tribunalu, silovanje je korišteno za implementaciju strategije “protjerivanja kroz teror” i utvrdilo da su trojica optuženih oficira vojske bosanskih Srba Dragoljub Kunarac, Zoran Vuković i Radomir Kovač “imali istaknutu ulogu u organizovanju i održavanju sistema zloglasnih logora za silovanje“.
Danas još uvijek postoji velika stigma oko prijavljivanja incidenata silovanja. Vjerujem da je to zato što mnoga društva i dalje krive žrtvu. Naravno, ovo je nečuveno i nepravedno. Moj primarni cilj je da iskoristim NERMININU ŠANSU kao odskočnu dasku za diskusiju o tekućim posljedicama rata i, posebno, da se suprotstavim pogubnom narativu poricanja. Ovo se izričito odnosi na žene i djevojke koje su silovane tokom rata. Čak i sada, njihovi glasovi ostaju prvenstveno utišani. Nadam se da ću to promijeniti.
Danas se ponavljaju ljudske tragedije, poput ove u Ukrajini. I opet stradaju nevini i nemoćni i govori se o silovanim ženama. Svjetska javnost uvijek nakon velikog zla kaže “nikad više”, ali se zlo redovno ponavlja. Svi mi sanjamo neki bolji svijet koji bi ostavili djeci. Kako vi zamišljate budućnost čovječanstva?
Dina Greenberg: Nikada više: ove riječi ponavljamo nakon svakog strašnog perioda u historiji. Kao Jevrejka, ove dvije riječi su sinonim za Holokaust. Ali u našem životu, autoritarni režimi su počinili genocid i sistematska silovanja. Opet i opet. Svijet gleda na televiziji kako Putinova vojska ubija i teroriše ukrajinske civile. Njegovi “vojnici” nesumnjivo čine iste ratne zločine Hitlera u Drugom svjetskom ratu i Slobodana Miloševića u bivšim republikama Jugoslavije. Lagala bih ako bih rekla da vjerujem da jednog dana nemilosrdni lideri poput ovih neće postojati, zamijenjeni sistemima vlasti koji nikada neće dozvoliti takvu izopačenost. Ipak, to je ono za šta se molim.
Šta je sljedeće u vašem književnom stvaralaštvu? Imate li u planu neki novi projekat?
Dina Greenberg: Čak i tokom protekle dvije godine, tokom izolacije, pandemije, imala sam sreću da se na Zoom-u sretnem sa mnogim izuzetnim ljudima – aktivistima, novinarima i drugima u Bosni, Austriji, Holandiji i Španiji – zaista sa ljudima širom svijeta.
Jedan od mojih trenutnih projekata je serija intervjua koje vodim sa Bosankama koje su bile djeca tokom rata. Ovog ljeta ću putovati u Bosnu da se lično upoznam s nekima od njih. Također sarađujem s jednom od ovih žena na projektu dužine knjige – memoarima – koji dokumentiraju njeno ratno iskustvo iz djetinjstva i političke i profesionalne prepreke s kojima se suočavala kao izbjeglica koja živi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nisam imala pojma kada sam započela NERMININU ŠANSU da će se toliko vrata otvoriti, ali sam izuzetno zahvalna što jesu.
Knjiga „Nerminina šansa“ dostupna je na: Books Depository, Ad Libris.
Čitaoci mogu pronaći više o autorici i njenom radu na sljedećem linku: DinaGreenberg.com.
Sead Omeragić – Fatima Mahmutović
