Ajša Hafizović-Hadžimešić. Novinarka koja je odabrala put borbe za istinu i pravdu za žrtve genocida i drugih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.
“Velika je privilegija biti u blizini majki Srebrenice i Žepe i svjedočiti onome što one rade na putu traganja za istinom i pravdom, koju vode u ime svojih ubijenih sinova, muževa, braće… A ja imam tu privilegiju. Majke su me prihvatile kao dio njihovog tima, što je zaista privilegija nad privilegijama”, kazuje mi, a pred njom su desetine tekstova, na desetine fotografija s majkama Srebrenice i Žepe, nastalih kroz godine.
Ajšinu knjigu su 21. juna 2022. godine u sudnici Haškog tribunala promovirali predsjednik Medjunarodnog rezidualnog Mehanizma za krivične sudove sudija Carmel Agius glavni tužitelj Serge Brammertz i registrar Abubacarr Tambadou, što je događaj koji ICTY/IRMCT bilježi prvi put.
Saborac
S majkama je u Hagu pratile procese i tokom zajedničkih putovanja, sretala je ljude koji su se u ime žrtava borili za istinu i pravdu – tužioce, istražitelje i sudije Haškog tribunala, a što je prikazala kroz intervjue sadržane u ovoj knjizi.
“Rad u Islamskim informativnim novinama (INN) Preporod mi je dao prostor za ostavljanje pisanog traga o, bar dijelu, izuzetno značajnih aktivnosti i ogromnih rezultata koje postižu majke Srebrenice i Žepe. Intervjui su nastajali tokom mog dugogodišnjeg rada u ovim novinama, kao rezultat naše zajedničke posvećenosti praćenja puta onih koji tragaju za istinom i pravdom za žrtve genocida i drugih zločina počinjenih tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, puta onih koji su „na strani čovječnosti“, ispričala je.
Ideja za nastanak knjige se kod autorice rodila kao dio želje da doprinese obilježavanju 25. godišnjice genocida u Srebrenici i 50. godišnjice rada IIN Preporod, a motiv je samo jedan – istina.
Sklonimo zastore
Zbog istine je bilo i važno objediniti i sačuvati razgovore sa sudijama, tužiteljima i istražiteljima Međunarodnog sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.
“Isuviše je zastora stavljeno na ono što je Haški tribunal postigao. Isuviše je prostora dato politolozima i kvazi analitičarima, onima koji ne žele da se spozna vrijednost naslijeđa do koga se došlo radom eksperata međunarodnog krivičnog prava, eksperata međunarodnog humanitarnog prava, vrhunskih tužitelja, istražitelja i sudija. A postiglo se mnogo, naročito ako ste svjesni konteksta međunarodnih politika u vrijeme agresije, poslije agresije i danas. Mi smo skloni vjerovanju da se stvari podrazumijevaju – da se podrazumijeva da se zna i prizna razmjer zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima: masovna ubijanja, masovna silovanja djevojčica, djevojaka i žena, torture, mučenja i ubijanja u logorima, masovne egzekucije, masovno uništavanje bošnjačkih kulturnih i vjerskih objekata, i da se zna ko i zašto to radi. A ništa se ne podrazumijeva”, ukazuje Hafizović-Hadžimešić.
Sve spomenuto se mora izboriti kvalificiranim, predanim, istrajnim radom.
“Sve se mora dokazivati alatima koje je propisalo međunarodno krivično pravo i kada naiđete na neku prepreku da postignete pravdu, morate nastojati ukloniti te prepreke priznatim alatima međunarodnog prava, dopunjavati ih i raditi neprestano na njegovom razvoju. To su radili moji sagovornici iz Haškog tribunala. Njihova borba je bila borba Davida i Golijata”, ističe Ajša.
Oni na strani čovječnosti
Tokom rada, imala je priliku upoznati jezgro istinskih eksperata sudija tužitelja i istražitelja, s ogromnom moralnim integritetom i željom da se glas žrtve čuje i pomogne razvoju međunarodnog krivičnog i humanitarnog prava.
“Kada upoznate jednog Jean Rene – Rueza, Marka Harmona, Alena Tiegera, Petera McCloskeya, Kennetha Scotta, Davida Scheffera… bude vas stid koliko ne znate… Nažalost, malo nas zna njihova imena, ili bar dio tih imena koji su i danas najpriznatije ličnosti međunarodnog krivičnog prava u svijetu. Danas su oni djelatnici ICC i drugih međunarodnih sudova i organizacija. To su tužitelji, istražitelji, sudije, putem čijeg rada je dokazan genocid u Srebrenici, ustanovljeno mnoštvo nepobitnih činjenica o dvostrukoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tomovi i tomovi presuda su ostali neiščitani kod nas Bošnjaka, iako ih svi komentiraju kao da su pravi ‘znalci’.”
“Moramo znati čitati te presude, a ne slušati nametnute tzv. autoritete koji zatamnjuje njegovo naslijeđe politikanstvom, koje obilato koriste politike koje su dovele do genocida u Srebrenici. Mi uporno zapostavljamo naslijeđe Tribunala – činjenice koje su na njemu ustanovljene, i tako sami sebi siječemo granu za koju se možemo uhvatiti i izroniti iz vira koji nas guta – upozorava ona, ističući da, ne samo da Materijale tribunala ne koristimo, nego smo više dio aktivnosti onih koji zatamnjuju, i, čak iskrivljuju činjenice o radu ovog Tribunala, time postajući alat onih koji nas ne žele na našim ognjištima.”
Podsjetila je i na svijetli primjer svjetskih medija, ukupnog javnog mnijenja, koji su stali na stranu žrtava u Republici Bosni i Hercegovini, koji su stali na stranu čovječnosti, znajući da su žrtve i njihova odgovornost.
“Glas novinara kakav je bio Roy Gudman, Ed Villliamy, Cristiane Amnpour i mnogi drugi, bili su prevaga na tasu istine o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, pomogli su i onima koji su se putem međunarodnih institucija borili za pravdu u ime žrtava – onih koji su doveli do osnivanja Haškog tribunala, onih koji su se tako borili i za razvoj međunarodnog prava. Njihove oči su okrenute prema ovom prostoru – oni osluškuju šta se ovdje dešava, jer znaju da ono što je postignuto na Haškom tribunalu mora biti viđeno u životu na ovom prostoru, jer će samo tako sve što su radili dobiti pravi smisao i biti alat pravde”, stav je Ajše Hafizović-Hadžimešić.
Borba kao trajno opredjeljenje
Sve vezano za rad na ovim intervjuima je bilo zadovoljstvo, osjećaj smislenog rada, privilegija, ističe ona. U djelovanju Ajše Hafizović-Hadžimešić pronalazimo primjer časnog i plemenitog doživljaja i pristupa novinarskom pozivu.
“Svaka rečenica dobivena od davalaca intervjua je za mene bilo otkrivanje skrivenog blaga i otvarala nove vizije. Iako je većina njih škrta na riječima o onome šta rade, a rade iscrpljujuće mnogo, duboko posvećeno, požrtvovno i s puno entuzijazma – i to malo je dovoljno da vas zainteresira za ono šta su godinama radili na Haškom tribunalu. Po meni oni su pravi učitelji smislenog života. Svi intervjui su prošli njihovu autorizaciju i zato su svojevrsni dokument.”
Ipak, kako kaže, srce knjige su intervjui s majkama Munirom Subašić i Kadom Hotić.
“Poveznica svih je bošnjački oficir za vezu sa ICTY/IRMCT Amir Ahmić, kome dugujem zaista veliku zahvalnost za njegovu nesebičnu i dragocjenu podršku u nastanku ove knjige, ali to mu duguje i Preporod, a danas Media Centru Islamske zajednice u BiH, zbog datih prilika i pružanju podrške u dugogodišnjem praćenju rada Haškog tribunala, danas Mehanizma”, ističe Ajša.
Knjiga “On the Side of Humanity” je prva koja je promovirana u Hagu i to od strane njegovih prvih ljudi. Uvodna obraćanje na promociji knjige su imali predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove Carmel Agius, glavni tužitelj Serge Brammertz, registrar Abubacarr Tambadou, što je, naglašava autorica, ogromno priznanje i čast. Ovime je knjiga dobila i svojevrsnu ovjeru svog sadržaja.
Promociji su prisustvovale i prisutnima se obratile, srce knjige, predsjednica Udruženja Pokret Majki enklava Srebrenica i Žepa Munira Subašić i Kada Hotić. Također, prisustvovali su i Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, te Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja Žene Podrinja-Bratunac.
“Svi su potvrdili značaj knjige posebno u kontekstu širenja istine o naslijeđu Haškog tribunala i borbe protiv negiranja genocida u Srebrenici. Obraćanje Munire i Kade ima posebnu važnost, težinu i radost za mene, kao i Murata i Šuhre”, podijelila je ona impresije nakon promocije.
Zahvalnost je iskazala promotorima knjige, doajenu bosanskohercegovačkog novinarstva Bori Kontiću, koji je i recenzent ove knjige, ekspertu za rad Haškog tribunala novinarki Dženani Karup-Druško te Rasimu Muratoviću, direktoru Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
“Svi smo danas dio tima okupljenog oko ove knjige zajedno sa ratnim novinarom, dobitnikom brojnih priznanja i svjedokom pred Haškim tribunalom, Seadom Omeragićem. On ovaj put nije bio s nama u Hagu ali nas je podržao tekstom o promociji, kao i drugi recenzent dr. Selman Selhanović”, navodi Hafizović-Hadžimešić.
Svi promotori su odvojili vrijeme za promociju, prepoznavajući njen značaj, a što je za autoricu veliko priznanje.
“Nadam da će ovo pomoći da se zainteresira publiku za rad Haškog tribunala, za onim što su ovi ljudi radili. Velika je nepravda neznanje o tome koje predugo vlada ovim prostorom”, upozorava Ajša Hafizović-Hadžimešić.
Srebrenica je odgovornost svih
Na kraju razgovora, podsjećamo se i da je Srebrenica danas termin u međunarodnom pravu i svjetskom javnom prostoru koji asocira na genocid, na neuspjeh Ujedinjenih naroda i međunarodnih institucija da prevenira genocid.
“Srebrenica je alarm da se to može danas desiti svuda u svijetu, ako međunarodno krivično pravo ne bude imalo alatke kojima će to prevenirati. Niko nije zaštićen od toga, kako je rekla u Vijeću Evrope Kada Hotić, to se svima može desiti, sve dok politički moćnici ne budu istinska podrška radu međunarodnih krivičnih sudova i vladavini prava. Presuđene politike se ne smiju tolerirati. One zakonom moraju biti kažnjive. Danas su i institucije međunarodne zajednice svjesnije toga nakon Ukrajine. Senzibilitet prema ovoj temi se ponovno aktivirao. Tako se i lekcije Srebrenice danas više čuju.
Najjači glas u tome su glasovi koji dolaze od udruženja majki, žena i kćeri ubijenih u Srebrenici, udruženja porodica nestalih, žrtava i svjedoka genocida, i rada Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Mi, savremenici preživjelih žrtava, imamo obavezu da budemo podrška njihovim aktivnostima”, ističe, podsjećajući na obavezu svih, u Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta.
“Svi u svom kapacitetu trebamo biti dio borbe za istinu i pravdu, borbe za bolji i pravedniji svijet u cjelini”, poručuje ona, uz poziv na djelovanje.
“Jasmila Žbanić je svojim filmom pokazala kolika je snaga umjetnosti na tom putu. Tu snagu može imati i rad nas kao pojedinaca i nas kao zajednice, ali ne tek trenutni rad, nego stalni, uporni istrajni rad – timski rad, na kulturnom, društvenom, obrazovnom i svim drugim poljima – u razgovoru s komšijama, prijateljima, na putovanjima, inovativnimi zložbama, pristupačnim sadržajima, događajima koji se priređuju raznom povodima, sve se to može koristiti za edukaciju baziranu na presudama Haškog tribunala. To treba biti inspirativno onim šta su radili ovi ljudi, heroji našeg doba. Njihovim radom je objedinjena borba protiv aparthejda i fašizma u ime žrtava Holokausta i genocida. U Haškom tribunalu je glas žrtava Holokausta i genocida prevagnuo u borbi protiv neofašizma, koji danas više nego ikada prijeti cijelom svijetu”, priča Ajša, ukazujući na to da se ne smijemo umoriti na putu istine i pravde, i da moramo neprestano inovirati puteve kojima dolazimo do ušiju i očiju, do srca ljudi oko nas, u regiji i svijetu u cjelini.
Osvrnula se i na činjenicu da u Bosni i Hercegovini imamo nove generacije koje su rasle u atmosferi zbunjivanja nejasnosti, klime beznađa, ali koji su i pored svega ostali tu, a da smo u dijaspori dobili nove generacije osposobljene vještinama vremena u kome živimo, sa srcem koje osjeća Bosnu i Hercegovinu, što zajedno daje puno mogućnosti i prilika, koje, ako budemo koristili, možemo obogatiti naše živote i dati im smislen doprinos.
“Ovo je vrijeme kada svi snosimo odgovornost za nedavanje doprinosa širenju istine o naslijeđu Haškog tribunala, jer kako sam već rekla, to je grana za koju se možemo uhvatiti za spas iz vira u koji nas bacaju.
A kako je u intervjuu za knjigu kazao posljednji predsjednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, sudija Carmel Agius, međunarodno krivično pravosuđe ne predstavlja odgovornost samo sudova. Svi oni koji su posvećeni vladavini prava igraju ključnu ulogu u borbi protiv nekažnjivosti. Pravda nije zadovoljena samo izricanjem presude. Da bismo imali trajni utjecaj na međunarodni mir i pravdu, svi moramo ostati posvećeni, ne samo suđenjima, nego i onome što dolazi poslije toga. Kako kaže sudija Agius, međunarodno krivično pravosuđe tiče se svih nas, jer je pravda u službi mira, a mir se mora stalno održavati. Baza za to je edukacija. Kako glavni tužitelj Serge Brammertz kaže, ključno je obrazovanje – ono što je utvrđeno u sudnici mora se učiti u učionici”, zaključuje u razgovoru Ajša Hafizović-Hadžimešić.
Novinarka koja ne neće umoriti na putu istine i pravde za žrtve genocida i zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini.
A knjiga će o ovome kroz vrijeme svjedočiti.
(Preporod.info)
