“Rat je počeo za TV gledaoce prije nego što je počeo na licu mjesta”, zapisao je Mark Tompson u svojoj knjizi “Kovanje rata”, u kojoj se bavi analizom medija u toku agresije Na BiH. Primijetio je kako “Srbi umjesto mozga imaju televizore.” Ništa se bolje ne bi moglo reći ni za Hrvate.
Kao na takmičenju “HINA”i “Politika” su se utrkivale koja će gore laži proizvesti i više otrova mržnje izliti. HINA iz Bosne izvještava čak tendencioznije nego o ratu kod kuće. Sva medijska sredstva i pomagala su u ekspanziji na Bosnu i Hercegovinu, šireći mržnju i strah u ime patriotizma.
“Večernji list 8. augusta 1993. donosi izveštaj HINE u kojem stoji: “Hrvatski svedoci koji su izbegli iz Zenice izvještavaju da je 35 Hrvata bilo obješeno na trgu pred Katoličkom crkvom, jer su odbili da nose uniformu muslimanske vojske”. Dalje se kaže da su Hrvatima u zeničkoj oblasti nasilno izdate lične karte “s turskim imenima i prezimenima, za koje su morali da plate 100 do 500 njemačkih maraka.”
Prvi dio izveštaja sutradan je ponovljen u “Vjesniku”. Nijedan informativni ili međunarodni izvor nije potvrdio taj izvještaj, a poslije istrage koju je sproveo, UNPROFOR nije našao nikakve dokaze za tvrdnje koje su iznesene”238)
Laž o vješanju u Zenici prenio je i Hrvatski radio. Upravo taj dan pred crkvu “Sveti Ilija” u Zenici postavljan je veliki kip Gospe, objavili su u Zenici.
O srpskoj propagandi ne treba puno trošiti riječi. Kako je već napisao Tompson:
“I Gebels bi im pozavidio.”
Reporterka Rada Đokić izvještavala je u jeku opsade Sarajeva: “Muslimanske snage drže Sarajevo u opsadi iznutra”,a “Srbi nastavljaju da brane svoje vjekovne brežuljke oko Sarajeva”. 239)
Srpska propagandna mašina proizvodila je smrad i smeće. Tu je sve bilo jasno.
“Vrijedi zapaziti da je Tuđmanova kontrola medija u Hrvatskoj čak bila tvrđa nego Miloševićeva u Srbiji. Milošević je bar tolerisao nemoćne opozicione medije, Tuđman ih nije prihvatao. Kad je pretvorio državnu TV u instrument svoje partije HDZ-a, Tuđman je organizirao otimanje novina i magazina koji su odbijali da podrže njegovu nacionalističku politiku. Tako je nastala ironična šala po kojoj se u Paklu Tuđman susreće sa Hitlerom i kaže mu: “Da mi je samo bila tvoja vojska
davno bih porazio Srbe.” Hitler mu uzvraća: “Da sam ja imao tvoje medije Nijemci još ne bi znali da su izgubili rat”. 240)
238) Mark Tompson: Proizvodnjia rata, Media centar: Radio B 92, Beograd,195,4/.-42)
239) Ibid.,str. 102.
240) Piter Maass:Ljubi bližnjeg svoga, str.298.,vidjeti Mark Thompson: ForgingWar,The Media
O mnogim srpskim novinarima teško je trošiti riječi i bilo šta novo reći. Za djelovanje Riste Đoge, voditelja srpske televizije sa Pala, koji je karijeru završio među ribama na dnu Zvorničkog jezera, vjerovatno bi trebala posebna knjiga. “Njegove uvrede protiv Bošnjaka nemoguće je svesti na objašnjenje ljudskim jezikom. Vrijeđajući Muslimane en masse i druge lojalne Vladi u Sarajevu, on svoju publiku potsjeća da su Muslimani apsurdne, smiješne, prirodne mete viceva. “Njihova” patnja nije ljudska patnja, nije kao “naša”.241
Đogo je imao svog pandana u hrvatskom novinarstvu.
Bobanov čovjek Smiljko Šagolj je uradio svoj posao sjajno. On je dobio svoj gebelsovski zadatak, koji je odradio do kraja požrtvovano. Zavađao je temeljito, lagao je koliko god je mogao, širio mržnju gdje god je stizao. Hrvatski nezavisni mediji optuživali su ga za neprofesionalizam i huškanje. U probosanskim novinama su ga zvali Smiljko Šakal.
U jednom razgovoru izmedu Bruna Stojića, ministra odbrane Herceg Bosne i Momčila Mandića, ministra pravosuđa u Republici Srpskoj, koji je snimila bosanska tajna služba, Stojić je gotovo preklinjao Mandića da se organizira siguran izlazak Šagolja iz opkoljenog Sarajeva.242
“HTV Široki Brijeg… pripada hrvatskoj državnoj radio i televizijskoj mreži: Njeni namještenici su zaposleni u HRT i direktno su odgovomi Tomislavu Marčinku, glavnom i odogovornom uredniku informativnog programa HRT u Zagrebu. Nije ni bilo pokušaja da se ona lažno prikaže kao zasebno preduzeće… Stanica ulijeva bujicu izopačene propagande i dezinformacija u informativne programe HRT. Ključna posrednička ličnost u tom nastojanju bio je Smiljko Šagolj. Nekada istaknuti novinar predratne TV SA. Smiljko se proslavio 1989. izvještavanjem sa Berlinskog zida a da se nije ni maknuo iz Sarajeva. (U medijskim krugovima je skovan novi sleng izraz “šagoljica”, prijesna laž). Ponovo se istaknuo u izbornoj kampanji 1990. postavši dopisnik HTV-a iz Bosne. Do proljeća 1992. Šagolj se opredijelio za “Herceg Bosnu” i HVO… Šagolj je došao na svoje kad je HVO raskinuo savez sa ABH (Armija BiH, op. S.O.). Šagolji “sljedbenici njegove škole” manipulišu tragedijom bosanskih Hrvata za Hrvatsku televiziju: Svi s kojima se razgovara – prognani bosanski Hrvati – iz dana u dan ponavljaju TV gledaocima, puni bola i bijesa, kako žele da ostanu u Hrvatskoj i traže izbacivanje iz Hrvarske muslimanskih izbeglica “čiji su očevi i sinovi krivi za naš progon”. Šagolj je 1993. poslao desetine zapaljivih izvestaja iz”Herceg Bosne” i centralne Bosne, huleći protiv “mudžahedina” i islamskih fanatika”. Hrvatsko ministarstvo odbrane dalo je Šagolju stan u Splitu, pravdajući to javno njegovim obavezama prema HV (obratite pažnju: ne prema HVO). U isto vreme stanove su dobili general HVO Milivoj Petković i Boris Boban, sin Mate “predsednika Herceg Bosne”. Jedna provala je povukla drugu: pokazalo se da je HVO dao Šagolju skromnu sumu od 25.000 njemačkih maraka da namjesti svoj novi posjed”. 243
I prije nego što će Šagolj stupiti na medijsku scenu, prelazeći iz Sarajeva preko četničkih položaja, na kojima se srdačno izljubio sa srpskim novinarom Ilijom Guzinom, pred kamerama srpske TV, hrvatska sredstva informiranja sipala su laži. Tako je krajem 1992.godine jedna od glavnih tema bio, bajagi, vojni puč u Sarajevu nakon kojeg je Izetbegović smijenjen. Puč su, naravno, izveli, tada
Hrvatima “najomiljeniji” bošnjački političar Ejup Ganić i oficiri Sefer Halilović, Arif Pašalić, Zejnil Delalić i Džemal Najetović. Konačno, kad je Šagolj stigao na HTV, hrvatske medije naučio je šta je propaganda i šta je laž.
241) Mark Tompson:Proizvodnja rata,str.100)
242)(Lično svjedočenje M. Alibabića, bivšeg šefa CSB Sarajevo)
243) Mark Tompson: Proizvodnja rata,str. 257.-258,prema: Vreme, 20. sept, 1923 i Feral Tribune, 7.sept.1993.)
U knjizi Normana Cigara “Genocid u Bosni” govori se o hrvatskim medijskim zastranjenjima:
“Dio medija u Hrvatskoj, koji je pod kontrolom vlasti, već je krajem 1992. godine počeo koristiti antimuslimansku retoriku. Do početka 1993. godine eskaliralo je pristrasno medijsko izvještavanje, iako nije bilo uvijek bazirano na vjerskim temama. Na početku, optužbe su se uglavnom odnosile na bosanske vlasti i njihovu navodnu saradnju sa KOS-om, jugoslovenskom kontraobavještajnom službom. Medutim fokus se sve više pomjerao na islam sa novim izvještajima o “fundamentalističkom ekstremizmu” i navodnoj prijetnji zapadnoj civilizaciji”.244
Warren Zimmermann je sjajno primjetio ove propagandne igre:
“Oni koji uvjeravaju da su “drevna balkanska neprijateljstva” odgovorna za nasilje koje je iznenadilo i razorilo Jugoslaviju, zaboravljaju moć televizije u rukama zvanično izazvanog rasizma. Iako je istorija, posebno krvoproliće u Drugom svjerskom ratu, ostavila dovoljino žeravice za etničku mržnju u Jugoslaviji, prihvaćen je institucionalni nacionalizam Miloševića i Tuđmana da bi se potpalila baklja… Jugoslavija možda ima istoriju ispunjenu nasiljem,ali nije jedina. Bili smo svjedoci nasiljiem izazvanog nacionalizma s vrha prema dolje, usadenog najprije pos-redstvom televizije. Možda su mnogi na Balkanu, možda slabići ili čak licemjeri, ali u Jugoslaviji su zločinci bili njihovi lideri. Virus televizije je poput epidemije širio etničku mržnju širom Jugoslavije…” 245
Noel Malkolm je duhovito zaključio:
“Gledajući Radio- televiziju Beograd u period od ’91. do ’92, mogu tazumjeti zašto su obični bosanski Srbi povjerovali da im prijete ustaške hord, fundamentalistički džihadi ili nepto drugo… Bilo je isto kao kada bi sve televizjske stanice u SAD preuzeo Kju-Kluks-Klan”246)
“Početkom novembra 1992. godine, čvrstorukaški ministar odbrane Gojko Šušak (porijeklom iz Bosne i Hercegovine), nastojao je eksploatisati ugroženost od “islamskog fundamentalizma”, ne bi li obezbijedio podršku Izraela, vjerujući da bi takvi argumenti mogli tamo naći pogodno tlo. On je tvrdio da je 110.000 bosanskih Muslimana studiralo samo u Kairu i obratio se izraelskoj javnosti pitanjem: “Možete li vi zamisliti fundamentalističku državu u srcu Evrope”?
…“Dio hrvatskih medija pod kontrolom vlasti redovno je iznosio pretjerane izvještaje o napadima Muslimana na Hrvate, a te izvještaje su slali predstavnici HVO-a i izvještači iz Bosne i Hercegovine koji su bili privilegovani u televizijskim vijestima. Poseban slučaj je Smiljko Šagolj koji je u javnosti postao simbol takvih bučnih tirada. Iako je javno mnijenje u Hrvatskoj izražavalo ozbiljne sumnje u vjerodostojnost takvog izvještavanja, takva uporna i neodogovorna kampanja doprinijela je rastućem neprijateljskom stavu među mnogim običnim građanima Hrvatske prema muslimanskim izbjeglicama”247)
244) Norman Cigar:Genocid u Bosni, str.154.
245)Richard Halbrooke: Završiti rat, str. 24, “Šahinpašić”
246) Citat iz Warren Zimmermann:”Korijeni katastrofe, York University Pres,1994.,str.252.)
New York Times Books,1996.,str.151.-153.)
247) (Norman Cigar:”Genocid u Bosni”, str.154.) BK- Sarajevo
Jedna od najvećih Šagoljevih podvala tiče se nekog snimka koji je,
jasno se vidjelo, bio datiran 4. aprila 1993. godine, dok je on početkom
maja izvještavao o najnovijem masakru koji su napravili Muslimani Mo-
stara. Niko nikada nije ni mogao saznati ko su nesretni ljudi koji su ležali
lica zarivenih u snijeg, a koje je on koristio za svoju reportažu.
Tako je 22. maja na Hrvatskoj televiziji iz istog štaba objavljeno kako
je srušena crkva u Kiseljaku i samostan časnih sestara. Hrvatski funk-
cioner Ivo Komšić zabrinuto je zvao Kiseljak i od tamo mu je poručeno
kako su sve te, kobajagi srušene zgrade, čitave, a da ni jedna granata na
Kiseljak nije ni ispaljena.
Osam dana kasnije, 1. juna, Radio Zagreb ponovio je ove vijesti,sada
određenije, da su Muslimani spalili crkvu u Brestovskom i dom časnih
sestara“Klarisa”. Nakon toga uslijedila je nova Komšićeva provjera i zaključak da se radi o ratnom huškanju. U istim vijestima Radio Zagreba javljeno je i da Armija RBiH napada Fojnicu. Nije bilo govora o tome. U Fojnici će sukobi izbiti tek kada se smijeni legalno rukovodstvo HDZ-a, koje je predvodio Stjepan Tuka, a na čelo HVO-a dođe poslušnik Mate Bobana.248
Tih junskih dana 1993. Šagolj je izvještavao redovno i uvijek su u njegovim izvještajima hapšeni, maltretirani i odvođeni franjevci i časne sestre, uvijek bez imena i prezimena. Ponekad bi se poslužio i imenima. Tako je izvijestio kako je u Konjicu uhapšen fratar Karačić, što je u bosanskoj štampi demantirano. Usput, Šagolj je medijski porušio par kapelica oko Konjica.
Tragedija je što nikada, osim u bosanskoj štampi, nije bilo demantija ovih užasnih laži.
Hrvatska televizija je početkom juna, u vrijeme bitke za Travnik, donijela vijesti o srušenoj crkvi i spaljenom selu Brajkovići. Niti je crkva bila srušena, niti selo spaljeno. Rečeno je tada da su ubijena dva fratra i tri časne sestre. Fra Franjo Križanac i fra Pero Karajica i tri časne sestre iz ove župe su, srećom bili živi.
U toku borbenih djelovanja u Brajkovićima je ubijena šestočlana porodica Marković, i Armija BiH je odmah povela istragu o tome. Ali, nikada, nažalost, rezultati ove istrage nisu objavljeni.
Slično se pisalo i o čuvenom samostanu u Gučoj Gori, ali je i on bio čitav. U Gučoj Gori dežurao je, sedam dana nakon sukoba, jedan od pomoćnika komandanta Trećeg korpusa, da bi se ovaj vrijedni spomenik sačuvao. Umjesto da svakonoćno demantiraju lažne vijesti koje su sipali hrvatski mediji, novinari lokalne TV Zenica otišli su na teren i snimili sve katoličke crkve na području Travnika i Bugojna, gdje je fotografski i kamerom dokumentirano da su svi vjerski objekti sačuvani i neoštećeni, a, vidjelo se, obezbjeđivali su ih pripadnici Armije BiH. Kasete su umnožene i spremljene u TV BiH, zatim u Vrhbosansku nadbiskupiju i Islamsku za-jednicu.
Ali, nikada u hrvatskim medijima nije demantirano niti jedno “medijsko” rušenje katoličkih hramova.
248) Ivo Komšić:Mjerenje zagrebackog pulsa, Slobodna Bosna,8. sept,1996.,str.63.-65.)
Zato su, po ovom huškačkom ķonceptu, rušene džamije u Hercegovini. Jedna od tih džamija, ona u Čapljini, prvo je nazvana “leglom islama” na Hrvatskoj televiziji, a onda je pod nju podmetnut eksploziv. Džamija je srušena u jeku izgona Bošnjaka iz Čapljine i okoline”.249
249) HVO unistio leglo islama, Ljilian, Zagreb, 11.aug.1993,str.2.)
Ovakvim neistinama,nažalost mnogo kasnije, 17. decembra 1997. poslužio se i sam hrvatski predsjednik Tuđman, u intervjuu za italijanski “Korijere dela sera”:
“Danas se u Bosni grade 174 džamije, dok su katoličke crkve srušene i samo se tri obnavljaju”.250)
Slične su se podvale, u toku rata, sa srpske strane dogadale u Trebinju početkom 1993. godine. Sve trebinjske džamije srušene su ili zapaljene kao “leglo islama”, dok je vršen progon Muslimana iz grada i države. Da bi sve bilo opravdano medijski, potrudila se srbijanska propaganda koja je trebinjskom šefu SDS-a, Božidaru Vučureviću poslala lažni dokument, navodno potpisan od funkcionera SDA Hasana Čengića, a u kojem se Muslimani Trebinja “pozivaju na iseljenje, s tim da svoju imovinu potrpaju u zelene torbe”, koje im je poslao taj funkcioner SDA. Predsjednik SDA Trebinja Bahrudin Efendić o tom je dokumentu saznao iz štampe, a prvi su mu ga u ruke gurnuli šefovi SDS-a. Taj, ipak, lažni dokument produciran je i promoviran je prvo u beogradskim medijima od prof. dr. Koste Čavoškog. Njime je trebalo opravdati srpsko “etničko čišćenje” u Trebinju, kao da prije toga nije provedeno u više od šezdeset gradova Bosne i Hercegovine. U njemu, međutim, nije pisala preporuka da se zapale i poruše sve džamije u vrijeme progona Bošnjaka uz likvidaciju nekoliko desetina Muslimana Trebinja.
U ovom, bajgi, dokumentu nazvanom “Instrukcija o iseljavanju iz Trebinja”, a napravljenom 20. januara 1993.godine,pod rednim brojem 52/93,Čengić poručuje da treba “preko naših aktivista animirati sve Muslimane, osobito ugledne i imućne, da u što skorijem vremenu napuste Trebinje i pređu u Crnu Goru”.
“Ne libiti se od pritisaka pa i primjene sile prema onim Muslimanima koji ne postupe prema ovoj zapovijedi” ,stoji u “Instrukciji”. Hasan Čengić ovaj dokument nije mogao potpisati u Sarajevu, jer je u to vrijeme bio daleko od Bosne i Hercegovine. No,nisu se samo u toj činjenici tvorci ovog lažnog dokumenta prevarili. Kad je riječ o preporuci “primjene sile prema Muslimanima koji se ne žele iseliti”, primijenili su je Srbi. Mjesecima prije 20. januara počeo je teror Srba i u gradu je ubijeno više od 30 Muslimana Bošnjaka. Prije 20. januara iz Trebinja je otišao dobsar dio stanovništva. Zašto su otišli prije naredbe? Božidar Vučurevié objavio je na lokalnom radiju da su Muslimani dobili pet hilajda zelenih torbi za pakovanje svojih stvari. Nije još jasno, ako je nekako uspio poslati pismo,kojim je kanalima Čengić poslao tolike baš zelene torbe za 6000 trebinjskih Muslimana Bošnjaka. Bila je to baš bljutava propaganda. 251
250) Fahrudin Đapo: Bosna i Hercegovina i Bosnjiaci u politici praksi dr.Franje TudmanaVKBL Sarajevo,mart 1998,str.58,citirano iz Vjesnika,Zagreb,17.Decembar,1997.)
251) Prema ličnom svjedočenju građana Trebinja
Bilo je, ipak, u ovom gebelsovskom divljanju nekakve strategije. Najčešće su to bili istupi koji su najviše ličili na psihijatrijske seanse. Jedan od takvih psihijatrijskih slučajeva, slikara Milića od Mačve do kraja su koristili srpski novinari. On je bio neartikulirani Milošević. U srbijanskoj politici navlačile su se maske, a običan slikar to i ne mora. On je imao svoju teoriju o rušenju džamija po Bosni i Hercegovini:
“Jednu džamiju treba ostaviti da se zna da su tu živeli Turci”.
No, nije ostala ni jedna pod kontrolom srpskih jedinica. Sve su do temelja sravnjene.
Srpskohrvatska medijska saradnja je cvjetala. Kao po dogovoru Šagolj, u ljeto 1992. godine, pronalazi jednog ranjenika HVO-a, kojeg su, eto, preuzeli na liječenje četnici iz Nevesinja. Njegovali su ga, rekao je, “bratski dok nije ozdravio”. Onda je bojovnik HVO-a,izliječen u Nevesinju, izjavio “da nema suživota sa Muslimanima i da će se on do kraja života svetiti”:252
U isto vrijeme TV Srbije, čak prije hrvatskih medija, emitira Bobanovo pismo Butrosu Galiju, sekretaru UN-a, o “genocidnom ponašanju muslimanskih postrojbi”.
Čuven je Šagoljev izvještaj sa slikom masakriranih Hrvata u Konjicu. On je,tvrdili su i na HTV-u, i taj izvještaj napravio prije sukoba. Tada se slikao pred jednom spaljenom kućom, vlasništvom Konjičanina Bošnjaka i izvjestio:
“Evo šta rade Muslimani od hrvatskih kuća”.
Nisu ni ostali hrvatski novinari sjedili skrštenih ruku pa je u “Slobodnom tjedniku” nakon masakra u Ahmićima napisano da “Margaret Tačer neće doći u Hrvatsku, jer su Muslimani masakrirali Hrvate, a obavijestili gospodu Tačer da su Hrvati masakrirali Muslimane”.
Činjenica je da je u brojnim evropskim medijima osvanula vijest da su u Ahmićima Muslimani napravili masakr nad Hrvatima. Kad se saznala istina, tek ponegdje je objavljena, a demantija prve, lažne vijesti nije bilo.
U zagrebačkom “Danasu” od 16. jula 1993. godine okrivljeni su operativci britanske obavještajne službe za zločin u Ahmićima. Po ovoj podvali hrvatske štampe oni su djelovali kao “agenti -provokatori”.
Da nije bilo hrabrosti pukovnika Boba Stewarta, komandanta britanske jedinice UN-a u Vitezu, i zločin u Ahmićima bio bi “ispran” u ovoj nevjerovatnoj propagandnoj mašineriji. Kada je jedan bojovnik HVO-a pokušao zabraniti snimanje stravičnih prizora, potreseni pukovnik Stewart više nije mogao izdržati:
“Prokleti HVO. Ne treba mi vaša dozvola da radim svoj pasao. Prokleti bili”, uzviknuo je.253
Svećenik iz Stewartove jedinice Hilary je potresen zaplakao pred Ibnelom Ramićem, slučajno preživjelim, tek punoljetnim imamom temeljito porušene džamije u Ahmićima. Sve se odigralo tokom kasnije zajedničke posjete mjestu užasnog zločina.
252) Džemaludin Latić: Muslimani i Hrvati pred katastrofom, 10. maj, 1993, str.4
253) Senad Avdic: Dođi i vidi Ahmiće, Ljiljan, Zagreh, 7. juli, 1993.,str.23.
