Dana 17. na 18. septembra 1943. dogodila se pobuna 13. SS divizije, tzv. Handžar, u Villefrancheu, na jugu Francuske.
U rano jutro, u 4 sata i 10 minuta pobunjenici su počeli ubijati njemačke oficire i podoficire. Imam divizije Halim Malkoč je sve učinio da spriječi katastrofu.
Vođe pobune Lutfija Dizdarević i Ferid Džanić su ubijeni, a Nikola Vukelić zarobljen. Pobuna je ugušena sedam sati nakon početka. Sudionici pobune su ubrzo smaknuti i pokopani na obližnjem “Polju mučenika” (Champs des Martyrs), pored groblja lokalnog stanovništva.
Navodne vođe ove pobune su: Eduard Matutinović, Ferid Džanić, Lutfija Dizdarević, Nikola Vukelić, Božidar Jelenek. Džanić i Dizdarević su ubijeni, a Vukelić, Mujo Alispahić, Meho Memišević, Philipp Njimac, Ivan Jurković, Alija Beganović, Mustafa Morić, Sulejman Silajdžić, Jusuf Vučjak, Zemko Banjić, Efraim Basić, Ismet Cefković, Uzeir Mehičić, Dedo Alić, te još dva Bošnjaka su strijeljani odmah nakon neuspjele pobune.
U borbama je bilo još na desetine žrtava.
Villefranche je zauzet od pobunjenika. Naravno zakratko, jer je to bila orahova ljuska u okeanu njemačke armije. Posljedice su bile stravične po pobunjenike. U kasnijem kažnjavanju stradalo je oko hiljadu gotovo isključivo Bošnjaka, a preživjelo ih tek pedesetak. Zahvaljujući upornom istraživaču njemačkih arhiva, publicisti Ziji Sulemanpašiću, čiji je maternji jezik njemački, dobili smo jednu izuzetno vrijednu knjigu: „13.SS divizija „Handžar“-Istine i laži“. I ugledni intelektualac, Brčak Fadil Ekmečić je opisao ovaj događaj u svojoj knjizi «Pobuna Bošnjaka u Villefrancheu“.
Kada su se kao dobrovoljci prijavljivali u tzv. „Handžar diviziju“, Bošnjacima je rečeno da će moći braniti svoje porodice. Ali, dok se događao genocid nad bošnjačkim golorukim narodom, naročito uz Drinu, jedinica je bacana prema sjeveru Bosne. Kad je počela sve otvorenija pobuna zbog očite prevare, jer bi na udaljenim ratištima dobijali vijesti da su im porodice ubijane i prognane, prebačeni su hiljade kilometara daleko od Bosne i Hercegovine, bajagi na dodatnu obuku, na sami jug Francuske. Više od 95 posto 13. divizije tzv. „Handžar“ sačinjavali su Bošnjaci. Pobunio se samo jedan, 13. bataljon 13. divizije.
Tada se, naravno, nije znalo da je Adolf Hitler obećao srpskom nacisti Milanu Nediću i hrvatskom fašisti Anti Paveliću, još prije rata dogovorenu podjelu BiH, zbog čega su i napravljene banovine kao dio tog projekta. Naoružani Bošnjaci u BiH su tu bili višak koji nikome nije trebao u poslu etničkog čišćenja teritorije istočne Bosne, tačnije lijeve obale Drine za interese velike Srbije.
Sulejmanpašić je otkrio najmračnije detalje ove pobune, koja je progutala hiljadu bošnjačkih života.
Dana, 8. na 9. septembar, nakon kapitulacijje Italije, zavjerenici su pristupili akciji. Sabrali su nekoliko pouzdanih vojnika, održali im govore, rekli kako je tobože Njemačka pred kapitulacijom, da se u Zagrebu vode ulične borbe, a engleska vojska došla na 30 kilometara od njihova logora i pozvali vojnike da prihvate oružje i slušaju njihove zapovijedi.
Nakon toga će ubrzo pobiti njemačke oficire i zatvoriti oko 30 podoficira Nijemaca, koje su naumili odmah strijeljati.
Nije sve išlo kako je planirano. Vojnici su pitali: ‘A gdje je naš imam? Što na sve ovo kaže imam?’
Pobunjenici su ih lagali da je divizijski imam Halim Malkoč uz njih. Vidjevši tu vrstu odanosti, Ferid Džanić je odmah zajedno s nekoliko svojih drugova otišao u sobu kod imama Halima Malkoča kojemu je rekao kako Englezi dolaze s velikom vojskom i opkoljavaju ih, kako nema smisla gubiti glavu uludo, nego se treba odmah predati, te kako bi imam u tom smislu morao djelovati na vojnike pa neka odmah dođe. Iako šokiran ovom pričom, Malkoč ih je zavarao: “Vi idite na dogovor, a ja ću čim se obučem.”
Zavjerenici su postavili stražu pred imamov stan ali je on skočio kroz zadnji prozor, odjurio u vojnički logor gdje su vojnici već bili uskomešani i zbunjeni. Imam divizije Halim Malkoč trebao je odigrati je ključnu ulogu. Stao je pred stroj Prve čete gdje su ljudi čekala zapovijedi: „Svi su vojnici gledali u mene, kao da me mole da im pomognem ili da ih zaštitim. Htjeli su čuti što mislim“.
Jedna od rečenica koju je rekao postrojenim bila je: „Ovo je samoubistvo“.
Malkoč je stao pred stroj, objasnio im cijelu situaciju i zatražio da ga slušaju. U jednoj prostoriji bili su zatvoreni njemački oficiri i vojnici. Odmah je oslobodio Nijemce iz zatvora.
Malkoč je zatim civilima zabranio da izlaze na ulice. Otišao na poštu i obavijestio njemačke vojne vlasti u Rodezu o događaju i zatažio pomoć. Onda je stigla njemačka jedinica iz Rodeza koja je preuzela komandu u mjestu.
Kolona pobunjenih je pod stražom krenula prema kolodvoru, na čelu su išli Džanić Vukelić i Matutinović. Susreli su se sa četom koju je poveo Malkoč, koji dalje izvještava: „Prvi nam je pošao ususret Vukelić kojega smo odmah razoružali i zatvorili. Kada su ostala trojica to vidjela, otvorili su vatru iz strojnica“.
Malkočevi su ljudi odmah uzvratili. U ovoj su razmjeni pucnjave ubijene su vođe pobune Dizdarević i Džanić. Oberjunker Matutinović je uspio pobjeći, kao i Božo Jelinek. Bitka se vodila po ulicama Villefranchea. Jedna se Francuskinja sjećala riječi svoga oca, borca iz Prvog svjetskog rata: „Ovo Nijemci pucaju jedni na druge“. Pogledali su kroz prozor i vidjeli ulične borbe ljudi u njemačkim uniformama.
Dakle, prije dolaska jedinica iz Rodeza, pobuna je ugušena. Ljudi su postrojeni na veliku poljanu i opkoljeni od naoružanih Nijemaca. Jedan njemački oficir časnik i na kraju kaže kako je Fihrer (Adolf Hitler) zapovjedio da se zbog noćašnjeg zločina strijelja svaki treći vojnik. Na to imam Malkoč diže ruku i moli za riječ. Dobiva dopuštenje, pozdravlja komandanta i traži milost za nevine i predlaže da se samo krivci kazne. Odgovor je kratak: „Molbi se udovoljava“. Jedan od komandanta zapovijeda jednom po jednom prozvanom okrivljenom da legne potrbuške, pa bez prozivke izvodi Dedu Alića iz Kozarca, koji se obraća imamu s tvrdnjom da je nevin. Oficir kaže imamu kaže da Dedo ima na glavi oficirsku kapu što je dokaz da je ubio tog časnika. Onda se na Dedino pitanje javlja onaj koji mu je dao kapu, pa i taj mora leći potrbuške. Jednog po jednog okrivljenika, ukupno njih 16, kojima prethodno skidaju košulju i vežu oči strijelja po osam vojnika. Sve je obavljeno u tišini, bez riječi. Ukupno se u grupama po osmorica izredalo 120 vojnika na ubijanju vlastitih drugova. Poslije se ispostavilo da onaj, što je Dedi dao kapu, nije imao veze s pobunom jer je te noći ležao u sanitetskom stacionaru.
Vukelića je preuzela Služba sigurnosti i strijeljala.
Ključno pitanje na koje traže odgovor svi koji su pisali o pobuni, je ko je bio Džanićeva antifašistička veza u Francuskoj koja je iznevjerila njegova očekivanja.
U okolini Villefranchea su bili ilegalaci poput Ljube Ilića koji je dotjerao do čina francuskoga generala, Milana Kalafatića, poslijeratnog organizacionog sekretara KP Vojvodine, osobe veoma pustolovne biografije, Vlajka Begovića, agenta sovjetskog NKVD-a… Međutim, svim tim likovima nije bilo lako ući u trag, jer su djelovali pod raznim, obično francuskim lažnim imenima, ne otkrivajući svoj stvarni identitet.
Po navodima vođe sovjetske obavještajne mreže nazvane “Crveni orkestar”, francuska KP je u ratu održavala radio-vezu s Moskvom. Njihov uticaj na pobunu se, pored sumnji, nikad nije dokazao. Halima Malkoča ne spominju ni Nijemci iz divizije, koji su o pobuni pisali poslije rata.
Imam Halim Malkoč je od Titovih partizana poslije rata osuđen na smrtnu presudu i to po prijekom sudu. Obješen je ispod starog grada u Bihaću.
Uzalud je pokušavao spriječiti katastrofu. Nastavak tragedije je slijedio. Heinrich Himmler je naredio da se cijela divizija u vremenu od 1. do 15. oktobra 1943. premjesti u Njemačku. Tada se već znalo među ne-Bošnjacima da slijedi kolektivna kazna za pobunu. Čim su došli na tlo Njemačke, iz divizije je dezertirala je 155 ljudi i to: četiri Nijemca iz Reicha, 17 Folkdojčera, 121 Hrvat i 13 Bošnjaka, koji su krenuli za ovim Hrvatima.
Nakon ove velike bježanije kazna se trebala izvršiti nad preostalim Bošnjacima, kojih je bilo u totalnoj većini. Čekali su ih logori smrti.
Poslije pobune čulo kako je ukupno izginulo oko 50 osoba, najviše Bošnjaka i Hrvata. Božo Jelenek je u jednom govoru objavljenom u augustu 1971. rekao da se radi o 156 stradalih. U izvještaju Saveza jugoslavenskih boraca u Francuskoj iz 1948. stoji da je bilo 84 poginulih, dok su novinari pisali o 60 do 200 poginulih. Fadil Ekmečić govori o 110 bošnjačkih žrtava tokom događaja u Villefrancheu.
Jedan od svjedoka tvrdi da je Džanić djelovao po direktivi Engleza i u suradnji s francuskim Pokretom otpora, ali ovi su tu akciju smatrali kao ‘malu pakost’ Nijemcima. U maloj pakosti zbrisano je sa ovog svijeta oko hiljadu Bošnjaka.
„Je li moguće da je brutalni dril bio povod pobuni, jesu li misteriozni neznanci željeli samo time napakostiti okupatorima?“
„Posljedica je da se pripadnicima ove 13. SS divizije više nije moglo vjerovati. Ko zna što snuju, treba ih imati na oku – ko zna što mogu učiniti kada bude grmjelo i sijevalo. Sablast moguće reprize Villefranchea, i to na ko zna kojem bojištu, neće iz njihove svijesti ukloniti nikakvi SS prijeki ratni sudovi. Dezerterstva cijelih jedinica, stali rapidno rasti od te pobune 1943“, zabilježio je Sulejmanpašić.
Oko stotinu i pedeset Bošnjaka iz “Handžar” divizije, dospjelo je 1943-1944. u Koncentracijski logor Buchenwald. Dolasku ovih nesretnika svjedočio je poznati intelektualac Rudi Supek, koji je kao pariški student zarobljen i bačen u taj logor.
Pobuna je uzrokovala nemilosrdno “čišćenje”: još prije odlaska iz Francuske, isključeno je, dakle, 825 Bošnjaka zbog političke nepouzdanosti i upućeno u koncentracijski logor Dachau. Iz Dachaua su 6. 10. 1943. prebačeni u Koncentracijski logor Sachsenhausen. Ondje ih je 536 dodijeljeno “Organizaciji Todt” na rad, dok su preostali odvedeni u logor Neuengamme. U stravičnim logorskim uslovima će nastupiti veliko umiranje.
Nakon što je izbjegao hapšenje, Matutinović se u Jugoslaviju vratio na ostrvo Vis kao francuski poručnik i u IX. dalmatinskoj brigadi ratovao sve do Trsta. Poslije rata, kada se brigada premještala u Vojvodinu juna 1945., svratio je nakratko do kuće gdje je svom bratu Tomislavu ispričao svoje doživljaje za vrijeme pobune. Ubrzo se utopio u Dunavu kada se neka skela prevrnula. Sahranjen je u Vinkovcima.
I Božo Jelinek se uspio sakriti u nekoj crkvi, dospio do pripadnika Pokreta otpora i vratio u Jugoslaviju krajem 1944. s francuskim oficirskim činom i odlikovanjem Legije časti.
Neki istraživači tvrde da je Srbin Savo Čipovac, zvani Pjer Džaniću obećavao pomoć Francuskog pokreta otpora. I on je odlikovan. Bio je pristalica četničkog pokreta Draže Mihailovića.
Ključni čovjek u zavjeri bio je ljekar Božidar Vitković. Rođen u Beogradu 1899. u bogatoj i frankofilskoj obitelji. U Francuskoj se nastanio između dva rata. Oženio je Francuskinju, stekao i državljanstvo. Živio je u departmanu Haut Garonne, koji graniči na jugozapadu s Aveyronom i kojem je grad Toulouse, veliko privredno i prometno središte, udaljeno od Villefranchea dva sata vožnje automobilom. Vitković je bio pristalica Draže Mihailovića i – engleski agent. Početkom 1946. odlikovan francuskim Ratnim križem sa srebrnom zvijezdom, a u obrazloženju stoji da je zaslužan zbog toga što je izazvao pobunu u njemačkoj postrojbi u Villefrancheu. Uzimajući u obzir i druge popratne okolnosti, istraživači ove pobune su zaključili da je Džanića i njegove drugove obmanuo taj čovjek – Božidar Vitković.
Neobjašnjiva naivnost je skupo plaćena !
Gotovo sve vođe pobune ne-Bošnjaci se slave. Svi su odlikovani i u Francuskoj i u Jugoslaviji od Titove vlasti. Samo je jedan vođa pobune, Nikola Vukelić ne-Bošnjak stradao. O svima se pišu hvalospjevi. Bošnjaka jedva da ima ponegdje. Pojavi se u kakvoj publikaciji ime Ferida Džanića, koji je dao život i za sobom u smrt povukao stravičan broj svojih sunarodnjaka. Konclogore je preživjelo samo 52. Bošnjaka. I oni su povratkom u domovinu progonjeni, zatvarani, a neki od njih su i pogubljeni u prijekim sudovima.
Zadnjih godina se u Villefrancheu, među zastavama EU, Francuske i Hrvatske izvjesi i zastava Bosne i Hercegovine.
U spomen ovim događajima, jedna avenija u Villefranche-de-Rouergueu je poslije rata preimenovana u Aveniju Hrvata.
