Zašto je važno očuvati domaću proizvodnju?

Zašto je važno očuvati domaću proizvodnju

Od početka odmora i turističke sezone moglo se pročitati da je poskupila piletina i da je uglavno nema dovoljno na policama. To je bila izmišljotina. Piletina je poskupila već početkom marta, a uvijek se mogla naći u enormnim količinama u mesnicama ili velikih tržnim centrima.

Cijena je morala biti skuplja jer je skuplja postala i hrana za perad.

Čak i nakon poskupljenja piletina je i dalje ostala najjeftinije meso u BiH.

Zašto je važno očuvati domaću proizvodnju (2)

Mi moramo sačuvati domaću proizvodnju.

Mnogi se mogu sjetiti kada smo nakon rata bili prisiljeni na uvoz. Kada je čitavo pečeno pile koštalo od 4  do 5 konvertibilnioh maraka. Pečeno inekako, ali kuhanje bi tjeralo komšiluku suze na oči. Bog zna kakvi su otrovi bili u pitanju.

Svojevremeno su mi prijatelji iz dijaspore pričali kako u Skandinaviji kupuju domaće. Navodili su mi primjer paradajza. Taj domaći bio je veličine oraha, nikakav izgledom i pritom skuplji. Na drugoj strani bio je uvozni sa sjevera Afrike. Bilo ga je lijepo vidjeti i mirisao je.

Pa ipak, primijetilo se, trgovci su većinom prodavali taj domaći, nikakav, a skuplji paradajz. Onaj drugi uvozni su kupovali samo stranci.

U BiH nažalost ankete pokazuju da će naš svijet radije kupiti onaj paradajz što ljepše izgleda. A taj, neko je primijetio, što dobro izgleda je ili GMO (uzgojen kao genetski modificiran) ili je prskan hemijskim sredstvima za održavanje svježine. U najčešćem slučaju kod nas, na policama naših pijaca i trgovina, radi se o fungicidima, koji sprječavaju raspadanje ploda. Naravno da je riječ o kancerogenim otrovima.  

Postoji nešto što se zove karenca. To je period koji se mora ispoštovati da bi pesticidi ili fungicidi doživjeli vrijeme raspada i omogućili manje opasnu ljudsku upotrebu.   

Sjećam se da je odmah nakon rata protiv BiH, bilo riječi o upotrebi sredstava za zaštitu voća, o pesticidima. Navedeni smo kao zaostala država, jer upotrebljavamo namanje pesticida. Ja sam se obradovao toj vrsti zaostalosti.

Sve ovo pišem jer su polja u nekim razvijenim državama Evropske unije praktično uništena i da bi se uopšte moglo saditi za upotrebljive plodove, moralo se skidati po 30 do 40 centimetara sloja otrovne zemlje.

Mi smo država koja zabranjuje upotrebu GMO u strogo određeni procentima i u proizvodima na policama trgovina. Nema ga u hrani za životinje pa ni u mesu koje ljudi konzumiraju. Ima ga nažalost u nekim salamama koje uvozimo i što gledamo kao reklame na televizijama.

Naši stočari ne koriste hormone za proizvodnju mesa, jer je taj proces komplicirana tehnologija, misaona imenica za naše ljude. Mi ne kljukamo svoja stada antibioticima, jer su preskupi da bi ih bacali životinjama.

Mi  moramo sačuvati domaću proizvodnju. Prije svega zbog zdravlja naših ljudi. Domaća hrana znači i zdravije stranovništvo, a bolest je, na kraju krajeva, najskuplja. Treba li napominjati da smo do rata bili među državama sa najmanje karcinoma u Evropi, a da se uvozom svjetskog smeća nakon rata broj oboljelih ozbiljno povećao.      

Može se danima pisati o stravičnim posljedicama onoga što jedemo iz uvoza.

Mi nemamo izbora osim sačuvati i razvijati domaću proizvodnju hrane u ime zdravlja naših ljudi. I obavezno kupovati domaće.

Možda najsnažnija činjenica i poruka u kupovini domaćeg je:  Ljudi koji proizvode domaću hranu daju je i svojoj djeci.