Brojevi i propaganda: Uzalud vam trud birači

Prošlo je dovoljno vremena da utihne predizborna i izborna euforija, ali i da mine postizborna depresija pa da se stvari realno procijene i postave na svoje mjesto.  

Za “manje zlo” ili glasanje protiv 

Istina, još nisu objavljeni konačni rezultati, ali se već naslućuju omjeri i odnosi koji uglavnom otkrivaju da su propagandne poruke većine glavnih aktera bile nerealne i manipulativne. A upecao se ogroman broj ljudi.  

Jedna od karakteristika izbora i izbornih rezultata je negativan pristup birača kandidatima i strankama, odnosno glasanje za “manje zlo” ili za suprotnu poziciju da ona druga ne bi pobijedila.  

Šestomjesečna kampanja pregovora o izmjenama Izbornog zakona i Ustava Federacije BiH tome je doprinijela u Federaciji BiH, posebno na poziciji za člana Predsjedništva BiH.  

Pokazat će se da je radikalizacija kampanje protiv Željka Komšića, i pored homogenizacije stranaka oko HNS-a, donijela više njemu nego njegovoj konkurentici Borjani Krišto. Posebno može zahvaliti predjsedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću. 

Koalicioni kapacitet 

Slično se dogodilo i u slučaju izbora kandidata iz reda bošnjačkog naroda, gdje je već u kandidaturi jednog kandidata podržalo 11 stranaka, što je ovaj drugi u kampanji koristio kao tezu o nepravednom odnosu i neravnopravnoj borbi, iako je to sasvim legitiman pristup u osiguravanju političke podrške.   

Uostalom, još nakon lokalnih izbora 2020. sam predsjednik SDA Bakir Izetbegović izjavio je da “moramo poraditi na jačanju koalicionog kapaciteta”. Isto to je ponovio i dan nakon izbora 2022.  To bi značilo da za dvije godine ništa nije učinjeno na tom planu.   

Pokazat će se također da stranke sa najvećim brojem glasača imaju relativno stabilan broj “stranačkih vojnika” koji je malo oscilirao u posljednja tri izborna ciklusa. 

Također, s obzirom na to da je izlaznost bila ispod 50 posto, može se zaključiti da niko nije ozbiljno pristupio apstinentima i razočaranim biračima. 

“Legitimni” sa trećinom, za koga su dvije trećine Hrvata  

HDZ – HNS je biračko tijelo nastojao mobilizirati na ponavljanju teze da će “Bošnjaci izabrati člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda” i da “veća izlaznost garantira uspjeh”.  

Rezultati, međutim, neće potvrditi trijumfalizam u postizbornim izjavama o pobjedi, već će im pobjedu u izbornoj noći darivati Visoki predstavnik nametanjem Odluke o izmjenama Izbornog zakona i Ustava FBiH, monopolom na klub u domovima naroda. 

Rezultati govore da je kandidatkinja HDZ – HNS za člana Predsjedništva BiH Borjana Krišto osvojila nešto više od 175.000 glasova, što je nešto manje od zbira glasova koje su osvojili Dragan Čović i Diana Zelenika 2018. godine (nešto više od 180.000) i značajno manje od zbira glasova Dragana Čovića i Martina Raguža iz 2014. godine  (oko 220.000 glasova, koliko je ove godine bilo dovoljno za pobjedu).  

Stranke koje su podržavale Borjanu Krišto dobile su nekoliko hiljada glasova manje i na listi za Parlamentarnu skupštinu BiH i za Parlament Federacije BiH ili oko 170.000 glasova. U odnosu na 2014. godinu kada su te stranke osvojile oko 165.000, a 2018. oko 175.000 glasova na parlamentarnim listama, može se utvrditi rast broja glasova s obzirom na to da je ukupan broj izašlih birača na tim listama bio najmanji 2022.  

Neuspjeh u mobilizaciji birača odslikava ukupna izlaznost koja je ispod 50 posto, a naprimjer u većinskoj hrvatskoj izbornoj jedinici 12 za Parlament FBiH je čak samo 39 posto. Proporcionalno ukupnom broju birača od oko 3.300.000, ukupan broj glasova od oko 180.000 ne daje za pravo ovim strankama da “legitimno predstavljaju hrvatski narod”, jer su osvojile neznatno više od trećine glasova Hrvata registriranih za izbore. Kada ubuduće budu govorili o legitimnom predstavljanju moraju, odgovoriti za koga ili protiv koga su glasale ili nisu glasale dvije trećine Hrvata u Bosni i Hercegovini. 

Koliko je Hrvata glasalo za Komšića? 

Iako su analitičari predviđali da će biti tijesna borba za “bošnjačke glasove” između kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda i očekivali da će zato Željko Komšić dobiti manje glasova, pokazalo se da je stabilan broj birača glasao za njega. 

U odnosu na 2018. godinu kada je dobio 225.000 glasova, ovogodišnjih 220.000 glasova od 60.000 manje izašlih birača, govori o minimalnim oscilacijama u broju glasova. Prethodna dva mandata, kada je bio SDP-ov kandidat, Komšić je osvojio sa 116.000 glasova 2006. i čak 337.000 glasova 2010. godine.  

Njegova stranka DF 2014. godine, kada se Komšić nije mogao kandidirati, na parlamentarnim listama osvojila je 130.000 do 150.000 glasova. U međuvremenu je došlo do pada, pa je stranka 2018. osvojila 95.000 do 100.000 glasova. Teško je reći koji je postotak Hrvata među Komšićevim glasačima, ali je prema ovim podacima jasno da bi stranke HNS-a pobijedile da su uspjele osigurati da makar 50 posto Hrvata izađe na izbore i glasa za njih. Tada bi imale dvadesetak do 30.000 glasova više i većinu za neosporivo “legitimno predstavljanje”. Uz to, kandidati za člana Predsjedništva BiH iz bošnjačkog naroda osvojili su približno jednako glasova kao kad ih je bilo više, pa otpada mogućnost da je neko “poklanjao” glasove Komšiću. 

Milion za građansku državu, jesu li dva miliona protiv 

Nema više spomena niti ikakvih rezultata propagandne kampanje “Milion potpisa za građansku državu”, za koju je bilo za pretpostaviti da je samo predizborna parola.  

Ako bismo prenebregnuli prigovore da su za građansku državu potpis dali i Paja Patak i Čak Noris, važno je pitanje šta bi se dobilo sa milionom potpisa za građansku državu. 

Takva vrsta ankete opasno liči na zahtjeve za referendum, a Dejtonski Ustav ne prepoznaje jednostrane referendume.  

I šta je milion u odnosu na tri miliona registriranih birača, odnosno jesuli ostala dva miliona protiv, osim ako ne ukazuje na jednu trećinu birača koji su na drugoj strani dovoljni za “legitimno predstavljanje”. Rezultati takvog referenduma opet bi zahtijevali dvotrećinsku ratifikaciju u parlamentarnoj proceduri.  

Još će izbornih ciklusa proći dok sazriju uvjeti da se zaista glasa “za građansku državu”. 

 SDA: Manje, ali stabilno 

Za građansku državu se nekad glasnije nekad tiše zalagala i SDA, ali je prema rezultatima ipak računala najviše na bošnjačke glasove. Poziv predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da im se pokloni povjerenje 350.000 birača očigledno je bio podstaknut euforijom zbog dobro organiziranih masovnih predizbornih skupova sigurnih birača. 

Nakon izborne noći, trebalo je ohladiti glave i dati neka objašnjenja, ali je ipak bilo i kontradiktornih izjava koje će rezultati ubrzo demantirati. Prvo se poraz kandidata za člana Predsjedništva BiH nastojao kompenzirati izjavom da je stranka dobila mnogo više glasova i ostvarila “najbolji rezultat dosad”. 

Pokazat će se i u ovom slučaju da je brojnost “stranačke vojske” i dalje stabilna, bez obzira na to što su između dva izborna ciklusa stranku iz raznih razloga napustili neki ugledni kadrovi i raniji nositelji funkcija. 

Sam Izetbegović osvojio je oko 208.000 glasova, za razliku od 2014. godine kada je imao 247.000 glasova, dok je 2010. godine imao 162.000 glasova. U odnosu na rezultat stranke na parlamentarnim listama imao je 20.000 do 30.000 glasova manje što nije ni blizu negativnim prognozama o stotinu hiljada glasova manje u odnosu na stranku. 

Međutim, ni konstatacija da je stranka postigla najbolji rezultat dosad nije tačna jer je SDA u odnosu na 2018. godinu na listama za PS BiH i PFBiH osvojila oko 20.000 glasova manje, a 40.000 glasova manje u odnosu na 2014. godinu. 

SNSD najslabiji za entitetski parlament 

Poseban fenomen je SNSD koji najmanje povjerenja birača ima za NS RS gdje posljednja tri izborna ciklusa ne prelazi 220.000 birača i to 213.000 (2014.), 218.000 (2018.) i 213.000 ove godine, ali pojedinačni kandidati za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, te lista za državni Parlament postižu rezultate oko 250.000 birača. Ako je za pojedinačne funkcije to donekle objašnjivo činjenicom da se prijavljuje manje kandidata, za državni Parlament je neobično.  

Za PS BiH 2010. SNSD je imao 269.000 glasova, 2014. su imali 249.000 birača, 2018. postigli su 260.000 i ove godine 251.000. 

Za člana Predsjedništva BiH 2010. godine Nebojša Radmanović je imao 295.000, 2014. Mladen Ivanić 318.000, 2018. Dodik 368.000, a 2022. Željka Cvijanović 325.000. 

Za predsjednika RS 2010. je Dodik imao 320.000, 2014. Dodik 303.000, 2018. Željka Cvijanović 320.000, a 2022. Dodik 291.000.  

Uporni uzalud 

Ove godine je nešto više apstinenata i razočaranih birača koji, i pored dramatičnih poziva o historijskim izborima i o ugroženim nacionalnim pravima ipak nisu glasali. Ni stranke se baš nisu trudile da ih pronađu. Čak je i onih koji redovno izlaze očekujući promjene bilo neznatno manje. Valjda su shvatili da je uzalud.