Ovih dana je izašla iz štampe trilogija kritika, eseja i skica Preko plota, Gradimira Gojera, pod naslovom Preko plota, u izdanju Nevladinog udruženja Gariwo, u Sarajevu, 2023. godine. Gradimir Gojer je neosporno jedna od najmarkantnijih i najprisutnijih figura bosansko-hercegovačkog teatarskog, književnog, društvenog i političkog interesa.
Neusporedivi i nepotkupljivi autor
Rekao bih da je Gradimiru Gojeru teško naći sličnog intelektualca i umjetnika, koji bi poput njega, kroz život sastavio prebogatu bibliografiju redateljskih ostvarenja u pozorištima, libreta za balet bosanske tematske i izvedbene izvornosti, monografija o glazbenim velikanima, te još tri desetine knjiga poezije, kritike i esejistike, i – što je posebno zanimljivo! – ciljanih brojnih rasutih tekstova kulturnog, društvenog i političkog života, nerijetko oštrih i nesmiljenih prema zlokobnim pojavama što ih produciraju akteri podmukle političke dvoličnosti i javne bahate beskrupuloznosti! To je Gradimir Gojer, sarajevski Mostarac, renesanski čovjek u suvremenoj bosanskohercegovačkoj kulturi.
Iz rasutog tereta ogorčenosti…
Ovih dana je održana prva promocija njegove svojevrsne trilogije kritika, eseja i skica, Preko plota.. Sa zadovoljstvom sa recenzirao treću knjigu, Preko plota, skice. Taj i takav naslov jasno sugerira da autor ne pika ograde i da je njegov horizont širok i slobodan a misao humanistička – bez prepreka, jasna po svojoj nakani, plemenita, vizionarska i nadasve stvaralačka. Sve svoje kratke tekstove u knjizi Gojer je označio leksemom skice i pojasnio uvodnom bilješkom Nacrti za veće cjeline. Dijelom ću je citirati: Godinama ispisujem osobne reakcije na surovu stvarnost koja posljednja tri desetljeća metastazira enormno. Naravno, pisao sam o svojim strastima vezanim za umjetnost, ali i o mnogim neuralgijama vremena u kojem preživljavam; našlo se u tom mom rasutom teretu i ogorčenosti, nezadovoljstva, ali i poneka riječ ushita, zadovoljstva nečijim djelanjem i djelom… Opsjedala me je sudba stoljetno opstale, a posljednjih decenija dovođene u pitanje države Bosne i Hercegovine
…
Tematska struktura knjige
Između korica izbor je od 173 teksta različitih tema, živih i izrazito zanimljivo i kritički procijenjenih. Strukturirajući svoje djelo, taj zamašan broj naslova autor je razvrstao u osam ciklusa, okupljajući tekstove po tematskoj srodnosti i motivskoj bliskosti: (1.) Čudo zagrljaja – likovnost, (2.) Muzika, (3.) Film, (4.) Radijska kritika, (5.) Rasuto… sakupljeno, (6.) Putopis, (7.) Brend Gavran – komentari, (8.) Tihi odlasci.
Tekstualne skice, “nacrti za veće cjeline” kako ih autor (pre)skromno definira, po svojoj generičkoj, manjoj ili većoj razvijenosti, kreću se unutar obrisa mogućeg prepoznavanju žanra u nastajanju – od kratke bilješke od jedne-dvije rečenice, gotovo fusnote po minijaturnosti, preko zapisa, kritičkog mišljenja zbijenog u orahovu ljusku mikro-eseja, članka, političkog eseja, mozaično strukturiranog portreta s raspršenim motivskim cjelinama, zatim putopisa, najposlije zapisa o prijateljima, učiteljima i kolegama među zvijezde odlazećim, koji su svojim prisustvom na zemlji, bogatili naše živote najboljim što su posjedovali.
Gojerov Slikar iz vremena i estetska likovna i glazbena čuda
Prva dva ciklusa tekstova, Čudo zagrljaja (o likovnosti), i Dragi tonovi (o glazbi), možda su dvije autorove najvidljivije estetske fascinacija, ne računajući njegovu potpunu predanost dramaturško-redateljskom geniju. Prvi ciklus tvore 33 teksta posvećena velikim imenima slikarstva, a drugi, o svijetu glazbe, sadrži 20 tekstova.
Kad Gradimir Gojer piše o umjetnicima slikarstva i glazbe, piše s velikom ljubavlju i tekst natapa emocijama. Malo je takvih autora, ali je malo i takvih umjetnika kakvi su oni o kojima piše! Najčešće su to pohvale, a ponekad prelijepe laude pune oduševljenja viđenim likovnim umjetninama. Nije to čudno; iz tekstova je vidljivo da je ipak riječ o poznatim i znamenitim slikarima učvršćenim vrijednosnim pozicijama na europskim i svjetskim ljestvicama.
Već u prvom tekstu od 15 redaka, povodom izložbe crteža i slika Izeta Alečkovića u sarajevskom Bošnjačkom institutu, Gojer pokazuje kaka zapravo nastaje njegov minijaturni esej. Primjerice, u ovom slučaju, uvodnom rečenicom Gojer imenuje apstraktne fenomene koji su očito dominantne karakteristike Alečkovićevih crteža i slika viđenih na toj izložbi; da
prikazuju “ludičku zaigranost i čudesne forme, koje ona stvara”, te da je “apsolutno nerealan u crtežu, a posebno ekscentričan u korištenju boja”. To Izetovo likovno tragalaštvo, kazat će Gojer, očituje se u neuhvatljivosti igre i čudui forme – “kao beskrajnom slobodom neizmjernih granica”.
Gotovo u svakom od eseja, autor ponudi neki novi strukturalni element. Evo nekoliko primjera iz prvog ciklusa Čudo zagrljaja: iz tekstova o scenografiji Mersada Berbera i kontinuiranoj i burnoj ratnoj i poratnoj stvaralačkoj okupiranosti Džeke Hodžića..
Razlog za ispisivanje eseja o Berberu, Gojer je pronašao u autobiografskoj referenci: Iz teksta se naziru Berberovi postupci pri kreiranju scenografije rađene za Šnajderova Gamleta. U tekstu je vidljiv novi strukturalni elementi – Gojerova autobiografska refleksija i evokacija razgovora s Berberom i Ljubom Tadićem u noćnoj šetnji uz Miljacku – o Krleži, i, još, uopće o Berberovoj sklonost filozofičnim usmenim narativnim uzletima! U tom mini-eseju koji ne želi zaborav velikog i rijetkog Berberova doprinosa scenografiji, Gojer se i “danas u mislima vraća(m) kao svojevrsnom slikarskom kaleidoskopu kroz njegovu (Berberovu!) misaonost”, i kao “umjetničkom vitalitetu, kao gozbi raznobojnog artizma”.
Potom nailazimo na dva zapisa o slikaru Džeki Hodžiću, koji na svoj način izaziva Gojerovu fascinaciju Džekinu likovnu poetikom s gustom ali vrlo čistom i čitkom metaforom arhajsko-metafizičkog porijekla. Pri tom se najčešće misli na veličanstveni niz Džekina ciklusa Apokalipse. Gojer će im pridodati i potresne slikareve crterže razvaljenog i ubijanog Počitelja. U tom sklopu zahvaćeno je i prisjećanje na Džekin stvaralački, gorljivi aktivitek tokom rata, koji nije prestajao ni nakon njega, niti u vrijeme covid-pandemije. Gradimir Gojer je u njemu prepoznao slikara iz vremena. – I tako ga nazvao.
Prelijepe minijaturne eseje Gojer je ispisao velikom dragošću o djelima Dimitrija Popovića izloženim u zagrebačkom “Račiću”, o slikama Emiru Dragulju izloženim u sarajevskim “Figurama”, o Hozinim grafikama, o likovnom “živoslovu fra Perice Vidića”…
Drugi značajni ciklus u knjizi je Dragi tonovi, posvećen glazbi i glazbenicima. I u ispisu muzičkih tema u knjizi poredanih, mogu se uočiti daljnje karakteristike Gojerova tekstualnog konstrukta, autentična opia doživljaja i izvorno oblikovanog mišljenje.
Gojeru nije presudno pitanje prioriteta kojem žanru pripada muzičko djelo, a da bi ga podigao u fokus svoje pozornosti i slušanja. Presudna mu je estetska punina kompozicije ili vokalne interpretacije. Otuda u sadržaju Gojerovih Skica zatičemo tople eseje o Draganu
Stojniću čije su šansone ostale – “za sva vremena”. Iste je nakane i autorov oproštajni zapis od Bebe Selimović. I ona je od onih rijetkih umjetnica što je bila kadra svojom Bogom nadahnutom izvedbom sevdalinke pune čežnje, uzvisila tu ljubavnu notu u sami vrhu estetskog čuda!
Vrlo je zanimljivo pa i edukativno, kako Gojer otvara prostor tekstovima o ozbiljnoj muzici. Prisjećajući se maestra Šabanagića, zapisuje kako ga je jednom upozorio da krivo koristi sintagmu ozbiljna muzika… Znači li to da postoji i neozbiljna?! – upitao ga je, pa odmah dodao: Ispravno ju je nazivati evropskom muzikom. Od tog je trenutka Gojer tako i naziva, europskom glazbom.
To je jedan od primjera kako Gojer pazi na semantičku vrijednost leksema, posebice na razumljivost jer mu je, kao autoru nakana da tekst dopre do šire publike. Naravno, i da njegovi eseji prenesu priču o ljepoti koju je čuo i osjetio, bilo na koncertu Sarajevskog simfonijskog orkestra ili Sarajevske filharmonije – u Sarajevu, ili onog u Puli na Dan oslobođena tog grada, koncerta Gradskog kamernog orkestra “Citta di Prato” u Italiji, ili čudesan opis doživljaja prvotnjeg preslušavao glazne Đele Jusića pisanu za njegov libreto Omera i Merime.
Sad valja reći da su maestro Đelo Jusić, kompozitor i Ivica Šarić, prvak Sarajevske opere, glazbeni monument, kako ga naziva Gojer – središnje su osobnosti ovog poglavlja knjige. Jusiću su posvetćena tri, a Šariću dva teksta komplementarna jedan drugiom. Ti tekstovi upućuju na autorov literarni postupak, mozaičnog portretiranjau osoba u svojoj spisateljskoj praksi.
Humanistički i antifašistički orijentiri
U najobimnijem ciklusu naslova Rasuto… sakupljeno, okupljeno je više desetina tekstova raznovrsnih tema, u kojima dominiraju dva autorska stave: humanistički i antifašistički. Oko njih se okuplja najveći broj motiva koji, zapravo, ponajbolje strukturiraju i emitiraju autorovu misao vodilju što i kako svoje (najbolje!) pridodati svijetu svoje prisutnosti.
U tom smislu valja i istaknuti te tekstove kojima se signira i tematizira bujanje desnice na humusu naše “demokratske varijante” divljeg kapitalizma što, opet, ponajbolje pogoduje –bujanju desničarskih ideja i sve snažnije prodiranja fašizma, kako je naslovljen jedan od
Gojerovih tekstova. Evo samo nekih naslova na temu slavljenja ratnih zločina, javnih separatističkih manifestacija, pojavnih oblika fašizma i antifašizma u zaklonu, uvrštenih u knjigu: Antifašista Silard, Dan kad je fašizam vojnički pobijeđen, Čović i Del Vechio (ili krvava rana Hrvatske), Došao je red na Skendera (ili kako se Sarajevo fašizira), Fašizam se širi na sve strane, Katalonija na Balinovcu, Jemci Dejtona, gdje ste (Reakcije na izjave Milorada Dodika), Ideološki otklon od antifašizma kao kontinuitet, Kultura straha ili o fašizmu danas i ovdje, Lažima u ponor (ili od Udruženog zločinačkog poduhvata do Kalifata), Mapiranje novih zala u BiH, Metastaze, Matastaziranje zla, Nadirući fašizam, Rasizam, fašizam surovost… I još jedan cijeli dugački niz tekstova kojim Gojer upozorava, bez prestanka, na opasnost koja već otvoreno prijeti! Postoji li ikakav politički odgovor na apele koji su sadržani u svakom tekstu Gradimira Gojera, u svakoj njegovoj minijaturi, u svakom, pa i najmanjem njeovom zapisu laganom i krhkom poput lađe od papira – ali trajno odašiljanih!
U jednom tekstu među tekstovima, angažirani Gojer kakvog znam od mostarskih tinejdžerskih dana do danas, kao ozbiljan i zabrinut čovjek, postavlja pitanje: Što je to angažman danas, što uopće znači biti angažiran?
Sam sebi a pred nama svima, kaže da u kontekstu današnjeg podivljalog kapitalizma, kada su utihle donedavno jedine progresivne snage koje su snažno egzistirale pod plaštom sintagme studentskog pokreta, za koji kaže da je davno zaboravljeni anakronizam – Gojer, skeptično, pita ima li uopće smisla ikakakv angažman, osobito na bh. političkim prostorima?
Otkud ta depresivna slika stanja i nestanak svakog otpora? Gojer misli da su razlozi vidljivi u rezultatima posljednjih nekoliko izbornih ciklusa, kad više ni desnica nije toliko moćna, ali nabujale druge neočekivane i nesanjane “slabosti” – opće apatije, masovne potkupljivosti glasača u bijedu srozanog plebsa, te – korupcijom pojedene tzv. ljevice!
Gojer je zapisao tri zaključka s pogledom na kal i belaj političkog prostora Bosne i Hercegovine: Prvi: Ljevica koja bi po prirodi stvari trebala biti predvodnikom progresivnih procesa na političkoj sceni, praktično, iz dana u dan, sama sebe dokida. Drugi: Količina negativne energije sa kojom tzv. ljevičari međusobno razgovaraju je nevjerojatna. I treći: Njegovo veličanstvo moneta, poništilo je razliku između desnice i tzv. ljevice.
Ta nedvosmislena i oštra kritika, svojevrsna je distanca od sada već vidljivih i po imenima znanim aktera tzv. ljevice, u Gojeru nije ubila volju iz koje pokazuje svoju vlastitu
humanističku crtu – otpor pojavnim oblicima fašističkog zla i fašizacije segmenata društva. O njegovoj uspravnosti svjedoče i naslovi tekstova kojim se javno suprotstavlja tamnim ideolozima i destruktivnom i surovim izvršiocima. Ali, dobro on kaže; rađanju i rastu hordi zla, savršeno pogoduje Bolesno društvo, bolesna država (i) građani u zatvoru, kako glasi jedan od tekstova u ovom obimnom ciklusu.
Gojerova zbirka tekstova Preko plota je puno bogatija nego je moguće u preglednoj recenziji obuhvatiti. Riječ o rijetkoj knjizi, ispisanoj iskrenošću i snažnim emocijama, stavovima punim odanosti i zaljubljenosti u ono što opisuje i u što duboko vjeruje. Ova me Gojerova knjiga podsjeća na davnu pročitanu misao da ni najpametnije istraživačke studije ne vrijede puno, ako u njima nema ljudskog srca. S tom misli u na umu, rekao bih da je pred nama djelo velike etičnosti, domoljublja i kultiviranosti. Vidim je kao svjetiljku u zemlji duge pomračine sunca.
