Dvije su se laži zavadile

Predsjednik RH Zoran Milanović odlikovao je 103. brigadu HVO-a u Derventi, pa posjetio groblja i mezarje gdje su sahranjeni borci ove brigade. Bila je to prilika da se Posavljaci prisjete svoje herojske borbe za Posavinu u devedesetim, prije nego što su izdajom ostali bez svojih domova.

 

Nakon ovog Milanovićevog odlikovanja pobunila opozicija u RS, pa smo dobili licemjerje na kvadrat. Dvije su se laži zavadile!

Dana 13. na 14. juna počela je srpska ofanziva na Posavski koridor, dogovorena od Miloševića i Tuđmana, pa su to datumi početka izdaje Posavine i Posavljaka. Na koridoru se otkrila sva prljavština Miloševićevih i Tuđmanovih dogovora o podjeli BiH.

U ovoj strašnoj izdaji najprije je okruženo bošnjačko selo Kotorsko kod Doboja koje je branilo više od hiljadu boraca. Ali, ostavljeni su bez municije, bačeni izdajom u okruženje, morali su se uz velike gubitke probijati iz obruča.

General Hrvatske vojske Martin Špegelj je rekao: „Najmanje deset brigada HV-a i HVO-a izvuklo se iz Posavine bez znanja komandanata, mene i generala Antona Tusa“.

Tadašnji prvi čovjek HDZ-a Posavine Iko Stanić je rekao u intervjuu Nacionalu u decembru  1995. godine: „U Posavini je poginulo 2.200 branitelja i 1.000 civila. Ima i oko 1.000 nestalih civila i branitelja. Imamo i sedam-osam hiljada invalida, uglavnom teških. Zaokružili smo prostor i branili njegov veći dio, a onda su protiv nas nahuškali i naše vlastite ljude… Istovremeno bio nam je onemogućen bilo kakav kontakt sa Republikom Bosnom i Hercegovinom… Sve se zbivalo po određenom scenariju“, rekao je Stanić i dodao: „S Posavinom se stalno trgovalo. Prvo se trgovalo sa zaleđem Dubrovnika, zatim se mijenjala Posavina za zapadnu Slavoniju, a na kraju se problem istočne Slavonije i Baranje riješio prodajom Posavine“.

Stanić je tada direktno optužio Tuđmana: „On je izdao naše interese i prodao Bosansku Posavinu“.

Da tragedija bude začinjena podlostima koje smo gledali čitav rat protiv BiH, pobrinuo se Franjo Tuđman. On je zamolio predsjednika Aliju Izetbegovića da posjeti Bosanski Brod i to upravo 6. oktobra 1992. godine. Izetbegović je otišao i bio sa braniteljima. Samo ga je čudo spasilo, jer je bio bačen u klopku Miloševića i Tuđmana, koji su dogovorili da Hrvati napuste grad upravo tog dana 6. oktobra.

Ovu prevaru sa trgovinom teritorija vidjeli su i strani reporteri, prije svih Mark Thompson, koji citira likovanje novinara RTV Beograd Vlade Slijepčevića: „Pošto su hrvatske snage digle most u vazduh, borci Alije Izetbegovića nisu mogli da pređu u „lijepu našu“… Bilo je to stravično priznanje izdaje zajedničke borbe Bošnjaka i Hrvata za Posavinu. Thompson to opisuje: „Ove riječi  izgovarane su dok je išao, po Bosanskom Brodu, s mračnim gradskim predjelom, bez ljudi i saobraćaja. Usamljena kola „hitne pomoći“ kreću se pustim ulicama. Nema pucnjave nema gubitaka.”

Bošnjačke izbjeglice su se, nakon dizanja mosta u vazduh, okupile na fudbalskom stadionu u Bosanskom Brodu. Nakon toga, na stadion su ispaljivane granate koje su izazvale strašne masakre nevinih ljudi.

General Martin Špegelj je u intervjuu u februaru 2000. godine, za jednu sarajevsku TV javno tvrdio da „Posavina nije bila vojno nego političko pitanje“.

Ivo Komšić se sjeća pregovora u Dejtonu. Kada je neko postavio pitanje Posavine, tada Milošević dobacuje: „Nema govora, ja sam se o tome davno dogovorio sa Franjom“.
Gotovo identično reagovao je i Tuđman.

Kao Komšić i Krešimir Zubak, hrvatski advokat i političar bio je očajan tokom pregovora u Dejtonu. Pokušavao je ubijediti Tuđmana da ne trguje Posavinom. Zatvorio se u jednu prostoriju s njim, ali je ubrzo izašao očajan i nemoćan da bilo šta promijeni. Dogovori Tuđmana i  Miloševića su i danas zakon za „pijune njihovih pijuna“.

Dr. Zdravko Tomac je u septembru 1995. godine u „Globusu“ rekao: …“Bilo bi teško opovrgnuti da sve ovo što se želi realizirati kao konačna podjela BiH nije davno dogovoreno. To bi potvrdilo da su bile opravdane optužbe o prodaji Bosanske Posavine. Postavilo bi se i pitanje zašto je poginulo 2.500 ljudi u odbrani Posavine…Zašto smo dopustili da padnu tolike žrtve uzalud“.

Niko ne zna stvarne razmjere ovog pokolja u Posavini zbog izdaje HV-a i HVO-a, ali i ono malo preživjelih Bošnjaka Posavine je žrtvovano i masakrirano. Mnogi od preživjelih, koji su se uspjeli prebaciti u Hrvatsku dok je još most bio čitav, tražili su da se oformi zajednička jedinica posavskih Bošnjaka i Hrvata.

I ubrzo je od preživjelih boraca uglavnom Bošnjaka, okupljena jedna brigada, koja je krenula autobusima kroz Hrvatsku prema Bosni i Hercegovini. Kod Gruda je kolona zaustavljena i grubo uz prijetnje oružjem vraćena u Zagreb. Još nije bilo nikakvih najava sukoba HVO-a i Armije RBiH.

Posavina je mali dio prljavog rata Tuđmana i Miloševića protiv Bosne i Hercegovine.
Nakon sastanka u Zagrebu, u Tikvešu kod Osijeka, 10. aprila 1991. godine, uz susrete i dogovore Tuđmana i Miloševića, sastale su se srpske i hrvatske delegacije akademika-kartografa. Sa srpske strane akademik Kosta Mihailović, dr. Smilja Avramov, dr. Ratko Marković, i dr. Vladan Kutlešić. Sa hrvatske strane akademik Dušan Bilandžić, dr. Smiljko Sokol, dr. Zvonko Lerotić i Tuđmanov savjetnik Josip Šentija. Sve vrijeme se na ovom skupu sa nipodaštavanjem govorilo o Bosni i rasistički o Bošnjacima. Šentija je sluđen od te dvolične politike dao ostavku i napustio ove dogovore za podjelu BiH.

Podjela Bosne rijekama Drinom i Neretvom bila je jedini i konačni cilj Miloševića i Tuđmana. HINA je javila da su u Tikvešu „Milošević i Tuđman razmotrili rezultate rada zajedničke grupe stručnjaka“. Dakle, grupe kartografa su predale konačnu verziju podjele Bosne i Hercegovine, a Tuđman i Milošević su u Tikvešu na te linije podjele BiH dali konačnu riječ.

O tim je dogovorima najviše znao Milan Babić, funkcioner Republike Srpske Krajine. Milan Babić se protivio zbližavanju sa Karadžićem, jer ga je smatrao lažovom i prevrtljivcem. Na Pale je, ipak, morao ići. Jednom prilikom, kada je za pomoć moljakao Aleksu Buhu, ministra vanjskih poslova tzv. srpske republike, on mu je odbrusio: „Ne traži hljeba preko pogače, jer nam Tuđman nudi šest posto teritorija Bosne više ukoliko odustanemo od Krajine“. To je značilo da je Bosna već bila podijeljena između srpskog i hrvatskog fašizma. I to tako kartografski precizno da se njenom teritorijom može trgovati u procentima.

U septembru 1994. godine Hrvoje Šarinić piše o Karadžićevim prijedlozima Tuđmanu: „Bosanski Srbi su se spremni odreći Knina… Zauzvrat bi Hrvatska trebala ekonomski pomoći Republiku Srpsku i politički je deblokirati.” “Džentlmenski” su duge kolone desetina cisterni goriva išle iz Hrvatske u tzv. srpsku republiku. „Početkom 1995. godine do vojske bosanskih Srba stigla je nafta iz Splita i Zadra kroz krajiški koridor, uz saučesništvo Hrvata“…

David Owen, mirovni pregovarač je u memoarima “Balkanska odiseja” priznao da je i sam poticao ovakve isporuke goriva: „Nafta je do Srba u Hrvatskoj stizala direktno iz Hrvatske i uz odobrenje hrvatske vlade“.

Samo četiri mjeseca kasnije počet će operacija „Oluja“. To znači da je Karadžić prodao SAO krajinu za oko stotinjak cisterni goriva.

Dok su 1995. padale Slavonija i SAO krajine Karadžićeva vojska je bjesomučno granatirala i pješadijski napadala koridor kod Brčkog.

Nekadašnji gradonačelnik Sarajeva, učesnik pregovora u Dejtonu, dr. Ivo Komšić je potvrdio da su Grahovo, Glamoč i Drvar, osvojeni u dugo hvaljenoj ofanzivi HVO, pred akciju „Oluja“, ustvari samo predati u zamjenu za već prodatu Posavinu.

Anto Kovačević, hrvatski političar, je te 1993. uočio: „Hrvati Bosanske Posavine su u trgovini dodijeljeni četnicima i srpskoj republici. Bosanska Posavina nije pala vojno, ona je pala preko motorole.“

Dušan Bilandžić, partizan i saradnik Josipa Broza Tita, bio je dugogodišnji blizak prijatelj sa Tuđmanom. Kada je svojevremeno, pred samu smrt, progovorio o apsurdnom i zločinačkom dogovoru Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne I Hercegovine, jedan očajni hrvatski novinar mu je dobacio: „Ali u Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.“
Bilandžić odgovara: “To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam ga pitao: ‘Franjo, zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već predata Srbiji.’ Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobijeno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.”

Sudbina Posavine bila je dio plana podjele Bosne i Hercegovine. Bosna je danas opet u novim trgovačkim poslovima Beograda i Zagreba. Naravno, i tada i sada uz učešće međunarodne zajednice i revnosnih stranih službenika, BiH bi mogla doživjeti sudbinu i izdaju Posavine.

Svakako uz pristanak i učešće naivnih bošnjačkih političara…