Radeći kao savjetnik u vladi Kantona Sarajevo prije dvadesetak godina, imao sam priliku upoznati ponašanje ljudi u vlasti. Bila bi to karakterologija Bošnjaka.
Jedna izuzetna žena radila je sa mnom u Kantonu i povremeno bi ubacila zapažanje o ljudima sa kojima sam imao probleme da sarađujem. Jednom prilikom mi je rekla: „Šta taj ima da ti prigovara. Danima „spava“ pred američkom ambasadom i moli da ga prime.“ Na moju zbunjenost je dodala: „Nije sam. Nekolicina njih dežura pred zapadnoevropskim ambasadama i moli za prijem“.
Kasnije ću saznati i rezultate tih čekanja ili očekivanja. Neki iz tih čekaonica su se visoko uzdigli na funkcijama. Kad god bi sreo nekog od tih sjetio bi se da je upornost ključna u pentranju prema vrhu vlasti. I da oni koji imaju prevelike političke ambicije nisu baš osjetljivi na pitanje vlastitog digniteta.
Nikad nisam našao odgovor zašto ovdašnjim političkim bleferima gaće same spadaju pred stranim diplomatama.
Ali, najviše od svega osjetio bi poniženje da takvi zauzimaju pozicije i predstavljaju ovu BiH. Politika je preozbiljan posao. „Politika kao sudbina“, davna je sklopka koja je danas u BiH dobila svoj konačni smisao.
Politički život Bošnjaka odvijao se pred izbore u šezdeset i nešto stranaka. Danas su u parlamentima reducirani na desetak partija.
Jedan narod se može samo politički organizirati i nikako drugačije. A Bog zna zašto mi od rata naovamo proizvodimo ovakav haos u političkom životu. Pred svake izbore izranjali su novi pretendenti da budu lideri ili čak vođe naroda. Uz takve formirane su desetine novih stranaka. Uvijek me je čudilo sa koliko ambicija u politiku stupaju neki ljudi osrednjeg znanja i kvaliteta. I uvijek se ispostavilo da im je politika i stranka dječiji vrtić.
Mi za mnoge profesije nemamo dovoljno sposobnih ljudi ali u politiku može svaka šuša.
Možda i zbog takvih osrednjih tipova nema niti jedne ideje oko čijeg će se plamena okupiti Bošnjaci, čak i kad je u pitanju goli opstanak BiH. Koliko smo na prošlost zaboravili toliko i na budućnost mislimo.
Nedugo nakon dolaska mira u Bosnu su se vraćali neki koji metka nisu čuli i odmah se stavljali na liste za izbore. Začudo, takve je narod birao. Nakon četiri godine rata oni uništenih familija, lomljeni i osakaćeni se nisu ni snašli, a iz podruma i inostranstva su izranjali politički regruti i na juriš zauzimali brojne ključne pozicije.
Sjećam se jednog intervjua na TV Igman u kojem Bakir Izetbegović prije nekoliko godina govorio o svom tadašnjem stranačkom kolegi Aljoši Čampari.
Parafraziram: „Moj i njegov otac su bili prijatelji i sarađivali. Sada ja i Aljoša sarađujemo odlično. On i ja smo kao braća. Ja ga smatram bratom.“
Upamtio sam ovo golemo povjerenje jer sam ga rijetko u svom dugom životu mogao čuti.
Drugi slučaj je Denisa Zvizdića. Slušao sam ga kako licitira: „Neka ih bude deset protivkandidata za Predsjedništvo, neka ih bude sto, hiljadu, deset hiljada, pobijedit će jedan čovjek i on se zove Bakir Izetbegović“, deklamuje u ekstazi Zvizdić.
I onda se spakovaše Aljoša i Denis i iz SDA odoše u drugu stranku. Desetine je ovakvih slučajeva. Stara je sentenca: Da bi nastala izdaja mora postojati povjerenje.
Desetine takvih godinama uoči izbora prelijeću iz stranke u stranku, loveći priliku za bolju poziciju u osvajanju vlasti. Moralni i časni su odgurnuti u pozadinu. Priča o poštenim i sposobnim je tako kulminirala. Šta vrijede sposobni ako su sposobni samo za sebe?
Bit će još ovakvih slučajeva. Gledat ćemo istu sapunicu o trgovini privatnim interesima. Svakojake bošnjačke sline su se udomile u strankama i iz prikrajka vrebaju pozicije u vlasti. U tom slučaju njihove čekaonice su stranke.
Samo će svoji na svome ostati glasači, običan svijet koji drži do sebe. Neki od njih koji su ratovali, pretvarani u invalide, danas gledaju kako na društvenoj i finansijskoj skali napreduju pobjegulje, stranački preletači i kako se maske i lažno predstavljanje na kraju isplate.
I uvijek se nađu slični karakteri koji će takvima dati glasove na izborima. Nevjerovatno je da unutar bošnjačkog naroda imamo toliko naivnih ili pogubljenih pa ne vide razliku između moralnog i lažnog moralisanja.
Kao što ljudski organizam gubi bitke sa bolešću kada patološke količine bakterija ili virusa napadnu, tako je i sa državom pred sve većim količinama lažnog morala u politici.
Sve ukazuje da nam se neki novi safari na našu djecu može opet dogoditi. Ako se i ponovi, ovaj put će to biti isključivo zahvaljujući nama, našoj pameti i jedina krivnja će biti naša.
Mladi politički regruti danas odlično sarađuju sa stranim diplomatama. Sa takvima je država u čekaonici, jednako ponižena.
Gdje smo mi u zaštiti Bosne i Hercegovine, ovog jedinog mjesta gdje stojimo okupljeni kao narod?
Uzdižemo li ovo sveto mjesto naših predaka i, nadajmo se, sveto mjesto naše djece? Ili ga tek tako dajemo u ruke onih kojima je vlastito poniženje samo put do vlasti.
Stranačka gužva među Bošnjacima ostavila je usamljenu Bosnu i Hercegovinu. Sve smo usamljeniji u Evropi koja sve više skreće „udesno“.
U miru hodamo po ivici 28 godina. I samo mali broj nas gleda u provaliju a većina na drugu stranu od provalije.
Devedesete su bile juče. Kao da smo zanoćili i evo tih devedesetih jutros kao da smo se probudili uz isto zlo koje nam stoji nad glavom.
