Hrvatska državna odvjetnica pripadnicima Armije RBiH: Gledajte gdje ćete ljetovati

Nemalo iznenađenje izazvala je glavna hrvatska državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek izjavom da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) “provodi izvide vezane uz naznake da je Armija BiH tijekom Domovinskog rata ušla na teritorij Hrvatske”.

U obraćanju medijima osvrnula se i na hrvatski spor sa Srbijom. S premijerom Andrejem Plenkovićem, kaže, nije još razgovarala o optužnici za navodni ratni zločin protiv hrvatskih pilota, ali razgovor je dogovoren. Hrvoj Šipek nazvala je “nebulozom” navode da će Hrvatska svoje građane izručiti Srbiji.

Suradnja oko ratnih zločina u regiji ne funkcionira, kaže ona, “jer BiH ne priznaje zapovjednu odgovornost, a Srbija si prisvaja nadležnost za ratne zločine u cijelom svijetu i to je za RH neprihvatljivo”.

“Neinformirana” državna odvjetnica

Čovjek bi rekao da je zapanjujuća neinformiranost glavne hrvatske državne odvjetnice kada se izjava ne bi dovela u kontekst aktuelnih pritisaka iz susjedstva na bosanskohercegovačku državotvornu politiku da popusti nastojanjima oživjelih secesionističkih apetita.

Jedino tačno u izjavi je činjenica da “Srbija sebi prisvaja nadležnost za ratne zločine u cijelom svijetu” te da je “nebuloza da će Hrvatska svoje građane izručiti Srbiji”.

Apsolutno je netačno da “BiH ne priznaje zapovjednu odgovornost”, o čemu svjedoči posljednja prvostepena osuđujuća presuda generalu Sakibu Mahmuljinu koja je u cjelosti utemeljena na nedokazanoj zapovjednoj odgovornosti komandanta korpusa.

Posebno iznenađenje, međutim, državna odvjetnica pobudila je time što je nakon skoro 27 godina odlučila provoditi izvide o nečemu što je istog dana, 6. augusta 1995. godine objavila hrvatska državna televizija – jedinice Petog korpusa Armije RBiH i Hrvatske vojske spojile su se na mostu na Korani duboko u teritoriju Republike Hrvatske.

Žrtva generala Nanića za uspjeh “Oluje”

“Peti korpus je pomogao operaciju ‘Oluja’, tu dilema nema. Na teritoriju Republike Hrvatske ušli smo na tri dogovorena pravca: Ličko Petrovo Selo-Rakovica-Plitvice, zatim Lapac-Korenica i treći pravac borbenog djelovanja bio je prema Dvoru na Uni kada je poginuo komandant 505. brigade Izet Nanić. Hrvati su tada imali teške gubitke kod Petrinje kada im je takođe poginuo komandant brigade. Od nas je to tražio direktno naš vojni ataše u Zagrebu Zijo Poprženović, to odlično znam, akter sam tih događaja. Na područje Hrvatske smo ušli u skladu sa Splitskim sporazumom o sadejstvu snaga Armije RBiH, HVO-a i HV-a. Dakle, Peti korpus je pomagao operaciju ‘Oluja’, imali smo i mrtvih, grobne oznake naših boraca na pravcima našeg borbenog djelovanja u Hrvatskoj dokaz su te istine. Imali smo tada dobro sadejstvo sa jedinicama HV-a. Poslije ‘Oluje’ nama je išlo u prilog da na granicu sa Hrvatskom ostavimo samo vojnu policiju i da tako oslobodimo tri-četiri brigade te ih pripremamo za veliku operaciju ‘Sana 95’ u kojoj smo, kao što je poznato, mjesec i po kasnije oslobodili četiri krajiška grada Bosansku Krupu, Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most“, izjavio je za Al Jazeeru Mirsad Selmanović, ratni načelnik štaba Petog korpusa ARBiH. Nakon uspješne akcije, odlučeno je da dođe i do formalnog susreta pred kamerama između komandanta 5. korpusa ARBiH Atifa Dudakovića i general bojnika HV-a Marjana Marekovića na mostu na rijeci Korani u Tržačkim Raštelima u 12 sati.

Splitski sporazum temelj vojne suradnje

Učešće jedinica Armije RBiH u operacijama za oslobođenje okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine pod nazivom “Oluja” utemeljeno je na Splitskom sporazumu, dokumentu je koji su 22. jula 1995. godine potpisali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, a kojom je Oružanim snagama Republike Hrvatske formalno omogućeno korištenje teritorija BiH u svrhu zajedničke borbe protiv oružanih formacija Republike Srpske. Puni je naziv potpisane deklaracije „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“. Dogovoreno je zajedničko i koordinirano djelovanje hrvatskih snaga i snaga Armije RBiH.

Istovremeno sa ovim operacijama, jedinice Hrvatske vojske ušle su na teritorij Bosne i Hercegovine i učestvovale u oslobađanju Mrkonjić Grada, gdje su navodno počinjeni ratni zločini nad civilnim stanovništvom.

Za navodni ratni zločin na Petrovačkoj cesti, za koji Republika Srbija okrivljuje četiri hrvatska pilota, kada su avioni raketirali izbjegličku kolonu, Armija Republike Bosne i Hercegovine ne može biti odgovorna.

Zastupnica i predsjednik potvrdili agresiju

No, državna bi se tužiteljica mogla zainteresirati i provesti izvide o eventualnim ratnim zločinima i upotrebi postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju Bosne i Hercegovine prije potpisivanja Splitske deklaracije i bez odgovarajuće oduke Hrvatskog sabora.

Nakon što je tadašnja zastupnica, kasnije ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić u Saboru rekla da su “Tuđman i HDZ vodili agresivni rat u BiH”,  Vladimir Šeks 2001. optužio za “uvredu Hrvatske, Domovinskoga rata i hrvatskoga naroda”, predsjednik Sabora Zlatko Tomčić – član vladajuće šestorke kojoj je pripadala i Pusić – zatražio je ispriku jer je “omalovažila Deklaraciju o Domovinskom ratu” i kaznio je opomenom jer se nije htjela ispričati.

Javno ju je podržao tadašnji predsjednik Republike Stipe Mesić, ustvrdivši da Hrvatski sabor “nikada nije odlučio o odlasku Hrvatske vojske u rat u BiH”, a da za to postoje mnogi dokazi. Tjednik Feral tribune objavio je tada dokumente iz kojih je vidljivo da su Tuđman i Šušak 1993. u BiH uputili dvije kompletne brigade HV-a i četiri djelimice popunjene. I Nacional je objavio da je 175. Brigada HV-a prema pisanom nalogu Gojka Šuška u prvoj polovici 1994. angažirana na uskopljansko-ramskoj bojišnici kao vojna potpora Kažnjeničkoj bojnoj Mladena Naletilića Tute.

Mesićevo svjedočenje pred Haškim tribunalom potkrijepilo je dvije temeljne tvrdnje optužbe, a to su: da je Hrvatska izravno vojno intervenirala u BiH, te da je neizravno intervenirala u tu državu.

Mesić je pred sudom govorio i tome kako su mnogi pripadnici HV-a bili smijenjeni jer su odbili ići ratovati u Bosnu, a drugi su morali skinuti oznake HV-a i staviti HVO-ove oznake.

Mesić je pritom istaknuo da je boravak hrvatskih postrojbi (tj. HV-a) u Bosni bio nezakonit, jer Sabor nikada o tome nije donio odluku.

Mesić je, kako dalje piše “Slobodna Dalmacija”, izričito naveo i imena hrvatskih generala koji su služili u HV-u i HVO-u: Milivoja Petkovića, Antu Rosu, Slobodana Praljka i Ivana Tolja.

Vinkovčani, Zagrepčani, Varaždinci na Gornjem Vakufu

Državna odvjetnica bi dokaze o učešću postrojbi Hrvatske vojske u ratu u Bosni i Hercegovini mogla potražiti u knjizi Svjedoci zla novinara i publicista Faruka Vele i Akifa Agića.

“General Janko Bobetko u Tuđmanovim stenogramima potvrđuje da je samo kod Gornjeg Vakufa angažirana kompletna Peta brigada sa vinkovačkog područja, s 2.500 ljudi, te topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo. Ono što je dodatno specifično jest upotreba najelitnijih Tuđmanovih jedinica kod Gornjeg Vakufa. Ovo opet potvrđuje njegov veliki interes da se taj gradić okupira. Vidimo iz bojeve zapovijedi za napad od 18. novembra 1993. da general Žarko Tole kaže da ‘neprijatelj pokazuje žilavost i otpornost na naše udare’, te traži jedinice iz Hrvatske. On u toj bojevoj zapovijedi izdaje naredbe za bojnu ‘Zrinski’ iz sastava HV-a, koja djeluje s vodom ‘Alpha Force’, a koju su osnovali zagrebački studenti iz gornjovrbaske regije. Oni su, prema Tolinim naredbama, u sadejstvu sa specijalnom jedinicom ‘Matija Vlačić’, još jednom iz sastava HV-a. Dobili su konkretne naredbe da ovladaju položajima oko Gornjeg Vakufa.”

Dokazuje to i monografija 7. gardijske brigade ‘Puma’. Ova brigada ustrojena je u Varaždinu, sastavljena uglavnom od stanovnika sjeverozapadne Hrvatske, a etablirala se kao najuspješnija postrojba HV-a.

Oni navode: “Jedna ojačana bojna sastavljena od pripadnika 7. GBr, odlazi, i to u dva navrata, na posebnu zadaću kao ispomoć HVO-u sa zonom odgovornosti na uskopaljskom (gornjovakufskom) bojištu u BiH’. Pojašnjavaju da je od 10. do 17. decembra kod Gornjeg Vakufa bilo 108 pripadnika te brigade na tom području i da su držali položaje kod sela Ždrimci u Gornjem Vakufu. Također, 31. decembra 1993. upućene su tri pješadijske bojne te brigade. U Bosni i Hercegovini su ostali do 26. januara 1994.”

Haški sud potvrdio umiješanost Hrvatske

Donoseći presudu u slučaju rata u Bosni i Hercegovni, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju svim optuženima u predmetu “Prlić i ostali” potvrdilo je krajem septembra 2017. godine prvostepene presude za zločine nad muslimanskim stanovništvom tokom rata u Bosni i Hercegovini.

U sažetku presude, Žalbeno vijeće je navelo da ostaje prvostepena odluka da je Hrvatska bila umiješana u rat u Bosni i Hercegovini i da je prvi predsjednik nezavisne Republike Hrvatske Franjo Tuđman bio dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) zajedno sa čelnicima “Herceg-Bosne”.

“Prlić, Praljak, Ćorić i Pušić tvrde da postoje uvjerljivi razlozi da Žalbeno vijeće odstupi od svoje ranije prakse da UZP, u svim svojim oblicima, predstavlja vid odgovornosti koji je bio čvrsto utemeljen u međunarodnom običajnom pravu u relevantno vrijeme. Oni nisu pokazali te uvjerljive razloge, te se njihove tvrdnje odbacuju. Što se tiče toga kako je Pretresno vijeće opisalo krajnji cilj UZP-a, Prlić, Stojić, Praljak i Pušić osporavaju konstataciju Pretresnog vijeća da su Franjo Tuđman i drugi rukovodioci dijelili taj krajnji cilj, a to je bilo stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se obnovile ranije granice i koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Žalbeno vijeće konstatuje da oni nisu pokazali da je Pretresno vijeće pogrešno protumačilo relevantne dokaze, da je zanemarilo bilo koje dokaze ili na drugi način pogriješilo prilikom donošenja svog zaključka. Zajedno s Petkovićem, oni takođe navode razne greške u utvrđivanju činjenica, na kojima se temelji zaključak Pretresnog vijeća u vezi s krajnjim ciljem UZP-a. Njihovi argumenti nemaju meritum, te se odbacuju. Sva šestorica žalilaca na strani odbrane osporavaju zaključak Pretresnog vijeća da je zajednički zločinački cilj koji su dijelili članovi UZP-a bio ‘cilj dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva’. Konkretno, oni navode greške u pogledu te definicije zajedničkog zločinačkog cilja, pristupa Pretresnog vijeća njegovom obimu i njegovom kasnijem proširenju, te konstatacijama u vezi s fazama njegovog provođenja. Uprkos obimu njihovih žalbi, nijedan od žalilaca na strani odbrane nije pokazao da je Pretresno vijeće napravilo bilo kakvu činjeničnu ili pravnu grešku pri razmatranju tih pitanja”, pročitao je 29. novembra 2017. godine sudija Carmel Agius u sažetku presude.

Žalbeno vijeće je potvrdilo da je Hrvatska imala stvarnu vlast u nekim opštinama na teritoriji tzv. “Herceg-Bosne”, te odbacilo dijelove žalbi da se sukob HVO-a i Armije BiH dešavao samo gdje su se vodile borbe.

Žalbeno vijeće potvrdilo je navod iz prvostepene presude da je šestorka, predvođena Jadrankom Prlićem, učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio stvaranje hrvatskog teritorija koji bi potom bio pripojen Hrvatskoj. Ovo nastojanje je u prvostepenom postupku ocijenjeno kao međunarodni oružani sukob u kojem je učestvovao i tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.

“Iz dokaza se vidi da su se snage hrvatske vojske borile zajedno sa pripadnicima HVO-a protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom ‘Hrvatske Republike Herceg-Bosne'”, potvrđeni je navod iz prvostepene presude.

Upozorenje pred putovanje

Indikativno je da glavna državna odvjetnica sa predsjednikom Vlade Republike Hrvatske namjerava razgovarati o Armiji RBiH baš u vrijeme kad hrvatska vanjskopolitička kampanja za izmjene Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini doživljava neuspjeh. Svi pritisci da se nametnu zakonski uvjeti HDZ-a za uspostavljanje izbornog ili teritorijalnog trećeg entiteta, ratnog cilja političkim sredstvima, dosad nisu rezultirali ni minimalnim pomakom, pa se pristupilo indirektnim pritiskom na građane Bosne i Hercegovine.

Poruka državne odvjetnice može se čitati kao upozorenje svim bivšim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine da bi mogli biti podvrgnuti “izvidima o naznakama da su tokom Domovinskog rata ušli na teritorij Republike Hrvatske”. Dok dokažete da niste bili pripadnici Petog korpusa, već bi mogli biti izručeni Beogradu umjesto pilota koji su raketirali izbjegličku kolonu na Petrovačkoj cesti. Gledajte gdje ćete ljetovati!