O čemu se, ustvari, pregovara uz posredovanje evropskih i američkih zvaničnika, sa stanovišta metoda i njihovih ciljeva nije sasvim jasno. Prema svim izjavama učesnika nameću se promjene Izbornog zakona, za koje neki s razlogom tvrde da nisu moguće bez promjene Ustava Bosne i Hercegovine. Da bi se to postiglo, potrebno je prethodno deblokirati institucije Bosne i Hercegovine i Federacije BiH.
Iz posljednjeg intervjua Gabriela Escobara, specijalnog izaslanika državnog sekretara SAD-a za zapadni Balkan, proizilazi da je cilj “izbornih reformi ili ograničenog mijenjanja Ustava BiH je da ova zemlja postane fukcionalnija, sposobnija za reforme koje su potrebne da postane članica EU”. I nekoliko puta je ponovio “funkcionalna država”.
Nervoza i prijetnje bojkotom i blokadom izbora
Sudeći po izjavama i ponašanju njegovog sunarodnika Mathewa Palmera i evropske posrednice Angeline Eichhorst, njima je od funkcionalne države važnije da što prije proglase kakav-takav “uspjeh” koji bi makar do raspisivanja izbora “držao vodu”, a kasnije bi opet sve bilo prepušteno domaćim akterima. Zato su najviše vremena posvetili pokušajima da približe stavove “predstavnika tri naroda”, koji ruku na srce crpe legitimitet iz posljednjih općih izbora, ali i nose odgovornost za situaciju blokade državnih i federalih institucija. Logično je pitanje mogu li oni koji su uzročnici problema biti dio rješenja tog problema i, ako je funkcionalnost države cilj reforme, žele li uopće sudjelovati u tome.
Ono na čemu insistiraju, uz otpor predsjednika SDA Bakira Izebegovića, je učvršćivanje etničkog predstavljanja u institucijama, što je i dovelo do blokiranja tih institucija sa izgovorom zaštite nacionalnih interesa. Nervoza onih koji zastupaju ovakav pristup, uključujući i predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i neke evropske desničare, koja je kulminirala prijetnjama bojkotom izbora ukoliko se ne prihvate njihovi zahtjevi, zasnovana je na dvostrukom strahu. Jedan je utemeljen u činjenici da su opozicioni blokovi u oba entiteta na lokalnim izborima značajno poljuljali „etnički tronožac“, osvojivši vlast u nekoliko najvećih općina i gradova, a zatim zaprijetivši udruživanjem u koalicije koje bi promijenile dosadašnji pristup organizaciji vlasti i učešća u institucijama. Pobjeda opozicije na lokalnim izborima, uz promjene u Centralnoj izbornoj komisiji, donijela je i promjene u lokalnim izbornim komisijama, i uz ozbiljne zahtjeve za tehničko unapređenje obrade glasačkih listića, onemogućuje dosadašnje manipulacije vladajućih u brojanju i obradi rezultata izbora.
Pregovori s „otmičarima“ države
Drugi strah od izbora manifestira se u opravdanom očekivanju da, ako bi se izbori održali po dosadašnjem Zakonu, SDA više ne bi bila u prilici ponoviti tragičnu „grešku“ i dozvoliti da se domovi naroda predaju ekskluzivnim jednostranačkim većinama i omogućiti ucjene i blokade parlamentarnog odlučivanja.
Pregovarači ne smiju olako shvatiti prijetnje bojkotom i blokadom izbora, jer se takva ucjena već dogodila prije posljednjih izbora, kada do posljednjeg trenutka pred raspisivanje izbora nije usvojen budžet i nije bilo moguće prebaciti Centralnoj izbornoj komisiji sredstva potrebna za pripremu i realizaciju izbora po Zakonu. Slično bi se moglo dogoditi ponovo, ako se ne poduzmu ozbiljne mjere u vidu „mrkve i štapa“, ali prije „štapa“ za deblokadu institucija i usvajanje budžeta. Neobično je da SAD pregovaraju sa ucjenjivačima i „otmičarima“, u ovom slučaju institucija i države u cjelini.
Escobar je funkcionalnu državu povezao sa borbom protiv korupcije, a u Bosni i Hercegovini je korupcija povezana sa etničkom političkom reprezentacijom. Partiokratija sa etničkim „legitimitetom“ omogućila je liderima da javno priznaju nezakonito ponašanje, prijete, ucjenjuju, „kupuju“ zastupnike i o tome govore bez pravnih posljedica, po uzoru na autokrate u susjedstvu i u velikim zemljama istoka. Ako je posrednicima doista stalo do demokratije, evropskih vrijednosti i pravne države, funkcionalne i stabilne države Bosne i Hercegovine, neće požuriti da „liderima“ udovolje kako bi došli do zaključka kako su ostvarili sporazum. Pošto je nemoguće pravedno teritorijalno podijeliti Bosnu i Hercegovinu, nemoguće je zadovoljiti lidere u „legitimnom etničkom zastupanju“ i tako ostvariti stabilnost.
Razoružanje po „izvornom Dejtonu“
Ne smije se požuriti sa promjenama Ustava i iz razloga što bi ta promjena prema sadašnjem stanju morala značiti zatvaranje Ureda visokog predstavnika, a to opet znači ispunjavanje pet+dva uvjeta, što nije moguće realizirati prije izbora. Inače, ideja o odlasku stranaca iz institucija Bosne i Hercegovine pod izgovorom ostvarivanja njenog punog suvereniteta zahtijeva prethodno jasno definiranje novih ustavnih odredbi, s tim da je učešće stranih sudija u Ustavnom sudu BiH opravdano prihvatanjem Evropskih konvencija koje su po pravnoj snazi iznad domaćeg zakonodavstva.
Priču o „izvornom Dejtonskom sporazumu“ treba završiti i sa potpisnicama – ne može se postavljati pitanje smanjenja Oružanih snaga Bosne i Hercegovine ili njene demilitarizacije, dok se istovremeno druge dvije potpisnice mirovnog sporazuma naoružavaju. U „izvornom Dejtonu“ postoji Anex I/B koji govori o regionalnoj stabilizaciji i kojim se postavljaju omjeri i Sporazum o regionalnoj kontroli naoružanja uz posredstvo OSCE-a. Nema samo Bosna i Hercegovina obaveze prema miru u regionu i Dejtonskom mirovnom sporazumu.
Mnogo je pitanja koja kompliciraju promjene Ustava da bi se sve riješilo u kratkom vremenu do raspisivanja izbora, a Izborni zakon se ne može promijeniti, onako kako to zahtijevaju presude Evropskog suda za ljudska prava, bez promjene Ustava.
Zato se postavlja pitanje da li su evropski i američki pregovarači ovdje zbog funkcionalne države ili u misiji spasavanja „etničkog tronošca“.
