Dok razmišljam o Hasanu pade mi na um 2020. i koja. U vožnji prema Sarajevu, zaustavio se na “Plavim vodama”, pojeo finu porciju čuvenih travničkih ćevapčića i popio Lutvinu kahvu. I sjetio se šaljivog, a izgleda i ozbiljnog natpisa na FB:
”Autobus stane pola sahata u Travniku. Na putu za Sarajevo. Taman dovoljno vremena da se diplomira na jednom od lokalnih univerziteta-koledža. Privatnih.
Sa akreditacijom, vjerovatno, i u vlasništvu stranačkog kadra”.
Kasnije doznah, nije Travnik sam u ovim studijskim aktivnostima. Ima tu još “čuvenih” univerzitetskih centara: Pale, Sokolac, Gradiška, Visoko… Možda, i Tarčin. Kod profesora Sabita.
I tu se nešto kuha… Neću dalje, da ne bih nekog uvrijedio.
Nije mi do toga.
Uvod
Hasan Ćoralić je bio predratni dugogodišnji visoki rukovodilac u institucijama mog rodnog grada Bosanske Dubice. Krštene i tamjanom osveštene 1992. godine u “Kozarsku Dubicu”. Rođen, odrastao, školovao se u Bosni i Hercegovini a i šire. Bio elitni kadar onog sistema. Krenuo od zvanja učitelja, pa dalje. Neposredno prije rata penzionisan i malo zatim protjeran iz BiH u USA. Kao i mnogi drugi, koji nisu pripadali kasti aperthejda i fašizma, “Srpskog kriznog štaba”, vladara života u smrti od 1992. do 1995. Dvijehiljaditih se vratio u posjetu svojoj kući, gradu i domovini.
I tu iznenadno preselio. Emocije i ljudstvo, ovog dobrog čovjeka, nosile su ga čitav život. I na kraju u susretu sa svojim gradom i ubile.
Retrospektiva
“Meni nisu bili interesantni državni službenici u ex Yu.
Iskreno, ni u ovoj Be i Ha. Nekako, smatram, većina su u kalupima, programirani i naopako kodirani. Bez osobne karizme. Bez topline i osjećaja. Demagozi. Jednostavno, ne leže mi takvi tipovi. Zašto ovo kažem!? Jer se čovjek može dobro prevariti.
Ako ih izbjegava ili ignoriše, i bolje ne upozna.
I ja sam se prevario na primjeru Hasana Ćoralića.
Dok je bio na onim socijalističko-komunističkim funkcijama; od predsjednika opštine, partijskih komiteta, socijalističkih saveza, škola, prolazio sam u gradu pored njega. Bez pozdrava.
Međutim, prije rata u jednom dužem razgovoru smo zasjeli u bašti njegove kuće, skoro u samom centru grada. Tek tad sam otkrio o kakvom zanimljivom i intelektualnom čovjeku se radi. To je bilo 1991. godine, kada je naš grad, na bh. – hrvatskoj granici, već zahvaćen ratnim aktivnostima srpske vojske protiv hrvatskih postrojbi.
Preko Une. Nepun kilometar od njegove kuće.
Hasan mi je tada otkrio strašnu bestijalnost prijašnjih Yu rukovodilaca. Njegovih kolega. Primitivizam, bahatost, korumpiranost, šovinizam. Nacionalizam. Pogotovo kod srpskih kadrova. Sve to je začinio imenima. Sjećam se da mi je tada rekao da je Prijedorčanin Nikola Stojanović, duže vrijeme među prvim ljudima u BiH, doktorirao na temi “Uloga mjesne zajednice u radu opštine”. On je to dobro znao jer mu je Nikola bio blizak saradnik. Većina takvih su došli sa sela u grad. Dobili funkcije i omastili se dobro. I baš kako neki dan pročitah genijalnu definiciju anonimnog komentatora na klix.ba portal:
“Obogaćen seljak je opasniji od osiromašenog uranijuma”.
Dalje, Hasan mi je rekao da je rijetko ko od političara i direktora preduzeća imao validne diplome. Tada. I nije čudo, da su u zadnjih 20 godina ovi naši super kopirali one njihove. Izmišljanje radnih mjesta i štancanje diploma.
Ja sam ga tad upitao: “Pa dobro, kao direktor nekadašnje večernje dopunske škole, i ti si davao diplome.”
Nasmijao se i rekao: “Jesam. Vozačima, zidarima, tesarima, mehaničarima.., koji nisu bili zainteresovani da budu partijski i državni rukovodioci. A pogotovo direktori preduzeća. I meni su u večernju školu dolazili nakon godina rada u toj struci. Već su bili stručnjaci u svojoj profesiji. A diploma bila samo za platu kvalifikovanog radnika. Komad običnog papira.”
Nakon progona
Nakon progona u Ameriku, na Floridu, Hasan je ubrzo stupio sa mnom u kontakt. Pročitao je moju prvu knjige “Ram za sliku moje Bosne”. Bio je pod utiskom tog našeg strašnog sjećanja na ono što smo morali ostaviti. Čuli smo se kad su nam tih prvih godina munje tuge sijevale u glavi i gromovi nostalgije udarali kroz srce.
Pričali smo tada dugo. Kao da smo htjeli jedan drugog umiriti: Tu smo i nastavljamo život i našu kojom smo vezani. I kasnije smo nastavili komunicirati. Čuli smo se, čak i neposredno prije njegovog odlaska u Dubicu, gdje je sudbinom, a možda i Božijom nagradom, u svom gradu, završio život.
Nije umro kao prognanik, daleko od domovine.
Njegova kćerka Aida Ćoralić je nastavila ljepotu duše, dobrotu i inteligenciju svog oca.
Post Scriptum
Dok razmišljam o Hasanu i njegovoj davnoj priči o funkcionerskim diplomama pade mi na um 2020. i neka. U vožnji prema Sarajevu, zaustavio se na “Plavim Vodama”, pojeo finu porciju čuvenih travničkih ćevapčića i popio Lutvinu kahvu. I sjetio se šaljivog, a izgleda i ozbiljnog natpisa na FB.
”Autobus stane pola sahata u Travniku. Na putu za Sarajevo.Taman dovoljno vremena da se diplomira na jednom od lokalnih univerziteta-koledža. Privatnih.
Sa akreditacijom, vjerovatno i u vlasništvu stranačkog kadra.”
Kasnije doznah, nije Travnik sam u ovim studijskim aktivnostima.
Ima tu još “čuvenih” univerzitetskih centara; Pale, Sokolac, Gradiška… Možda, i Tarčin. Kod profesora Sabita.
I tu se nešto kuha… Neću dalje, da ne bi nekog uvrijedio.
Nije mi do toga.
