Ne sluti na dobro i mi to odavno znamo. Oni koji su moralni, imaju kredibilitet, nemaju oraha u džepu, drže se stare izreke „Ne pišaj u vjetar“. A ovi drugi koji su nas doveli u ovakvu situaciju, pišaju po narodu, državi, uspomeni i sjećanju na žrtve i sve što nam je svetinja.
Dok ovo pišem imam na umu da je politički, društveni, pa i ulemski polusvijet dopustio da se branioci ove države dovedu do prosjačkog štapa, stvore antagonizmi domaćeg puka prema onima koji su protjerani, tj. dijaspori… Da se stvori totalni nepotizam, stranački klijentelizam. Da je nepravda prema običnom čovjeku sastavni dio ovog društva.
U dijaspori su suzdržani da li smiju dići glas protiv bilo kakve nepravde u svojoj zemlji, a da im se ne prigovori: „Vi ste tamo, a mi smo ovdje u grotlu“. Pa svjesni smo toga, vjerujte. Ali se javlja užas u dušama kad čujemo optužbe da su u Banja Luci prodali vakufska imanja, čak i mezarja. I to je bolni, neočekivani udarac.
Premda smo do sada mogli oko sebe vidjeti da i tu ima nepravde. Ja sam vidio časne ljude koje su istisnuli iz džematskih odbora, a koji su te džemate stvarali i utrošili na milione svog novca u izgradnji prostora za molitvu i okupljanje naših ljudi u tuđini.
Da li mislite da izmišljam?
Igramo se sa uglednom i snagom institucije koja nas okuplja i uz koju sanjamo dobro za našu BiH. „Kopija“ tih nepravdi je mnogo i u Sjednjenim Američkim Državama. U Jacksonvillu, grupa naopako udruženih praktično protjerala imama Ahmeda ef. Cerića, ratnog heroja i Feriza hadžiju Delkića, najvećeg živog vakifa što ga imamo na ovom dunjaluku. Starog imigranta, uvaženog i počasnog američkog državljanina, naučnika čije izume koristi i NASA. Čovjek potrošio na stotine hiljada dolara u Islamski centar, u kojem mu danas ne daju ni pristupiti. Ahmed ef. i Feriz hadžija od temelja do munare, sve završili. Čak i dodatne zgrade, da se ima za stan imama, pa za zubare, notare, čuvanje djece itd.
Naravno, grupacija koja danas predstavlja odbor imala je podršku od glavnog imama Floride i Georgije. A zasigurno i Rijaseta. Jer Rijaset sve mora znati… Uvijek je znao za sve, i danas i prije. Premda narod, to jest džematlije uglavnom šute kada trebaju pričati. Ili se s vremena na vrijeme jave u tajnom telefonskom pozivu, da ne mogu sami…
Ja sam nedavno imao slučaj koji na najbolji način govori o novom primitivizmu u tim džematskim odborima… Imao direktan razgovor sa predsjednikom jednog našeg džemata u Americi koji je imao obavezu prema meni. Financijsku. U toku razgovora, tražio je od mene najmanje deset puta halala. Kao nije znao da treba platiti.
Ja nekako pripadam onom starom, tradicionalnom muslimanskom življu u Bosni, gdje se je tražilo halala samo na dženazama za one koje su preselili, a od živih nikako… Jer onda, čak i u mehanama gdje se točio alkohol od muslimana je rijetko ko lagao, krao i nije ispunjavao ono što je obećao.
U toj činjenici da je krađa, otimačina nešto najsramnije u Bosni, bila je snaga našeg naroda, zbog koje smo i preživjeli.
I po toj nekoj mojoj teoriji ja ni za sekund nisam povjerovao mlađahnom predsjedniku džemata… Ispalo je da sam bio u pravu. Obećao je svoje ispuniti za sedam dana, a evo prođe i 3 mjeseca. Ništa od toga.
Sada sam malo u dilemi da napišem i njegovo ime… Ipak, ostavljam to za kasnije, jer mi je to i odličan primjer za pisanje možda i moje nove naučne teze. “Kako su nas u hendek doveli oni kojima smo dali mandat da nas makar drže na bankini džade“.
U ovom slučaju se ogleda sva tragedija našeg ahlaka i morala danas… Ovaj koji je od mene tražio halala, nije samo predsjednik džemata, nego i član odbora američkog muftijstva. Honor member of Bosnian Islamic Association of North America, što bi se reklo na engleščini, bio je dijete kada je protjeran iz rodnog mu grada… Znam mu oca. Obrazovan, pošten, nije lagao i cijenjen bio. Borio se čitavu mladost sa ovisnošću o alkoholu. I taj porok mu je donosio sramotu koja je bila očita na njegovom licu u trijeznom stanju. Čuo sam, hvala Bogu, da je to odavno prošlost kod ovog dobrog čovjeka. I sada, njegov sin predsjednik nečeg eto sa muhurom i Rijaseta i vrha naše IZ u BiH, lažov, što mu otac nije bio ni u najpjanijem stanju. Znači, babo mu imao više islamskog ahlaka sa čašom rakije u ruci nego sin mu na postekiji.
To govori koliko smo otišli u helać.
Ovo o čemu pišem i govorim je i neka matrica koja nas neumitno vodi u zaključak da nam je propast neminovna, ako ne dignemo glas i ne kažemo dosta ovom polusvijetu u našim redovima.
I nemojte misliti da će taj glas dići naši političari, vrh naše uleme, ili naši akademici. Ili možda oni izrasliji i racionalniji kulturnjaci i „sportnjaci“ koji još uvijek misle da se neki hair može tražiti u Beogradu i Zagrebu. Ovo Beogradu je i mimo Vučićeve vakcine, onako za muštuluk. Ko da nam nije taj beogradski muštuluk izašao na nos hiljadu puta do sada.
Malo ko od tih nema oraha u džepu. Glas trebaju dignuti oni koji nisu svoju krv lili da neko piša po našim najvećim svetinjama. Glas treba dići onaj koji hoće da vidi i svoju djecu i unučad ponosnim na svoje porijeklo, historiju i činjenicu da pripada narodu koji nikad drugom nije učinuo zlo. Glas trebaju dignuti naše majke, supruge, sestre koje nemoralni i kriminalni poslodavci, sa obaveznom vezom sa šefom stranke, ‘inače njihovim ličnim prijateljem’, kako bi rekao late actor Žan Marolt, iskorištavaju i ponižavaju svaki dan.
Svaki ponor jednog društva kreće onog momenta kada niko ne digne glas protiv. Znači, uveliko smo mi svojom šutnjom dobro utrli ovaj prvi korak našem polusvijetu.
Putujem, razgovaram i sa službenim i neslužbenim američkim diplomatama, ljudima koji se pitaju u USA i State Departmentu. Oni su već deceniju i više pridodali na svoju listu i treću stranu u razbijanju naše države…Korupciju… Izvršitelji, naši, bošnjački političari, pojedinci, visoki službenici najvećih stranaka… Sa korupcijom u našim redovima sada upotpunosti imamo udruženi zločinački poduhvat protiv države Bosne i Hercegovine. Cilj tog poduhvata je; da je nejma cijele, da je ima u komadima, torovima, od Bašačaršije do Marin Dvora…
Jer eto, najbolje za romantična sjećanja je da je ona, naša BiH, čista kao u našim srcima. I da je opjevavamo, u grču, u hropcu, u suzama sve dok ne pukne i zadnja žica na šargiji. A Bosne nema od Une do Drine, od Save do mora. Ima je u nekoliko strmih avlija kao onih na Kovačima, sa visokom ogradom. I gdje se Šehidsko mezarje i mezar predsjednika mogu vidjeti sa balkona. Proučiti Fatiha. I to je sve… Države nema, naroda nema. Nema ni ćevapa, postali mljevenici, a nema ni sevdaha. Ništa nego, gotovo je, „Mujo je u zaleđu“.
Odavno ne sluti na dobro.
I svi to znate i ako se ne trgnete, neka buduća generacija vas i neće proklinjati na ovom svijetu, jer neće imati svoju avliju u Bosni, i neće znati ni jezik kletve na novom jeziku kojeg će pričati. Čitaće knjige o Bosni kao one o Andaluzu. A te knjige će možda i neko drugi pisati…
Kao što je o muslimanima Španije pisao naše veliki romansijer Isnam Taljić
koga harno ne zna ni ova generacija BiH, a kamoli potomci andaluskih muslimana.
„Ne plači i ne kukaj sine…
kada nisi znao da sačuvaš zemlju, narod i islam“, rekla je majka zadnjeg vladara muslimanske Španije. Nije valjda da nam se isto može desiti.
