Opasnost od Schmidtovog prekrajanja Bosne i Hercegovine nije prošla, samo je odgođena. Realna je opasnost da će Schmidt završiti posao koji su pokrenuli Milošević i Tuđman dogovorima i ratom protiv Bosne i Hercegovine.
U tom cilju Plenković Milanović nastavljaju sa pritiskom na Schmidta. Naši politički stručnjaci zadovoljili su se postignutim, pa šute ili se spremaju na godišnje odmore. Umjesto replika ovom dvojcu i držanja teme ‘vrućom’ povukli su se u hladovinu. Umjesto proaktivnog odnosa na sceni je pasivni. Nijednog prijedloga rješenja nema sa bh. strane. Zašto ne predlože nešto pa neka to Čović sa dvojcem iz RH odbije, što je radio i do sada? Ovako se ne igra utakmica za odbranu BiH.
Schmidtov manevar i odgađanje odluke o nametanju vjerovatno je tempiran pred izbore, a samim time i vrlo opasno projektovan. Dobro informisana baronesa Nerminka Helić tvrdi da je Scmidtova namjera podržana od neiskrenih prijatelja BiH, tj. EU, Amerike i Engleske. Bošnjaci bi mogli biti bačeni u još veću nevolju.
Schmidt je, dakle, ultimativno zatražio da se lideri dogovore a ovi sarajevski odgovaraju lakomisleno da je to nemoguće pred izbore. Kao da Schmidt ne zna da je pred izbore izrazito nepovoljno ozračje za politički dogovor. Znao je, dabome, ali je ipak zadao ‘nemoguću misiju’. Zašto? Zato što mu treba alibi za teror koji je spremio za Bosnu i Hercegovinu. Zar nije sve jasno bilo kada je zaprijetio da će donijeti odluku već početkom septembra?
Ovdašnji lideri naivno kažu „ne“, kako Schmidt i očekuje, umjesto da iznesu svoje prijedloge, makar oni bili ‘nemoguća misija’.
Ako bi nekom prijedlogu probosanskih stranaka Hrvatska strana rekla „NE“, onda se ide na rezervni položaj, tj. iznosi stav da se izborna reforma odgađa poslije izbora, u skladu sa Briselskim sporazumom.
Hrvatski dvojac napada Izetbegovića i probosanske faktore da su izbornim reformama pristupili neiskreno i opstruktivno sa krajnjim ciljem da se ne postigne bilo kakav dogovor. To su ozbiljne i vrlo lukave optužbe koje ulaze u ‘zapadne uši’ sa razornim posljedicama.
Treba uzvratiti na napade iz RH. Jasno je k’o dan šta rade Plenković i Milanović. Hrvatsku se mora optužiti za grubo miješanje u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine, protivno članu I stav 2. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, međunarodnog ugovora čiji je Hrvatska potpisnica, a kojim se obavezala da će poštovati POLITIČKU NEZAVISNOST BIH. (Član I. stav 2. Dejtonskog sporazuma: „Strane će posebice potpuno poštovati međusobnu suverenu jednakost, rješavati sporove mirnim putem, te se suzdržati od svake akcije prijetnjom ili upotrebom sile ili NA DRUGI NAČIN, protiv teritorijalne cjelovitosti ili POLITIČKE NEOVISNOSTI Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države.“
Milanović i Plenković svakodnevno krše ugovorenu međunarodnu obavezu drskim javnim i tajnim lobiranjem protiv političke neovisnosti BiH. Zašto na ovo pristaju velike sile koje su garanti Dejtonskog sporazuma? Zašto postaju saučesnici u ovim rabotama protivnim međunarodnom pravu? Zar im nije bilo dosta sramne uloge koju si odigrali tokom agresije na suverenu i međunarodno priznatu državu BiH, pa istu ulogu nastavljaju igrati 30 godina poslije?
Oni drsko i bezobrazno neprestano vrše pritisak na visokog predstavnika na tri pravca: diplomatskom, političkom i medijskom, s ciljem da udovolji njihovim zahtjevima koji su potpuno suprotni evropskim standardima i vrijednostima. Traže čak i selektivan pristup da se provede samo presuda Ustavnog suda u „slučaju Ljubić“, (za koju je prethodni visoki predstavnik kazao da je već provedena), a da se zanemari provođenje brojnih presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Šlaku, Pudarić…
Ne samo Hrvatska, nego i sve te svjetske sile svjesno odbacuju prava Ostalih, kojih je gotovo koliko i Hrvata i koji znače istinsku potvrdu multietničke historije Bosne.
Narodski rečeno: Daj nam Schmidte samo ‘legitimno predstavljanje’ Hrvata, jer se njih ne tiče zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer su oni ‘konstitutivniji’ od Ostalih koje bi politički majorizirali. Sa Schmidtovim rješenjima u federalnom Domu naroda HDZ i sateliti bi dobili konstitutivne ‘ključeve’ od Federacije BiH, ali i od države BiH. Dakle, ne radi ni o kakvoj zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, jer ta zaštita nikada u poslijeratnoj BiH i nije bila sporna. Zar se Čović nije hvalio kako je izborna reforma samo važan korak do cilja: „Stvaranja trećeg, ekskluzivno hrvatskog entiteta u BiH?“
Zašto Hrvatska kao članica EU i NATO projicira nestabilnost miješajući se u unutrašnje stvari BiH iako je po riječima Plenkovića riješila sve svoje nacionalne zadaće? Zašto to rade svim političkim i diplomatskim sredstvima? Nije tajna da je tzv. ‘legitimno predstavljanje’ neustavna priča iskonstruirana prema političkim potrebama za postizanje ekskluzivnog nacionalnog statusa.
“Nema tu nikakvih tajni koje javnost ne bi smjela čuti. Ja sam govorio o problemima BiH, koja je sigurnosni problem i nešto što nam život u susjedstvu čini nestabilnim i lošim i što ugrožava barem pola miliona državljana EU, što su Hrvati u BiH, i želim da se to riješi. Ko je čuo, čuo je i ja puno dalje od toga ne mogu”, rekao je predsjednik Hrvatske Milanović na samitu NATO u Madridu.
Pola miliona državljana EU koji žive u BiH treba ustavno zaštititi evropskim principima, praksama i standardima, u čijem je središtu njegovo veličanstvo građanin, a ne na komunističkim principima konstitutivnosti naroda.
I poslije izborne reforme, kakva god da bude, pola miliona državljana EU-Hrvata u BiH će i dalje biti privilegirano u odnosu na svoje sugrađane u BiH.
Zar nije čudno što su Plenković i Milanović, iako se, bajagi, slažu k’o pas i mačka, jedinstveni u pogledu izmišljenog koncepta ‘legitimnog predstavljanja’? I kako to da obojica podržavaju četverogodišnju blokadu konstituiranja vlasti u FBiH i prijeteću retoriku Dragana Čovića?
„Ne bude li legitimnog predstavljanja neće biti ni Bosne i Hercegovine“, prijetio je Čović nestankom države BiH. On je zaprijetio i nemirima na jugu BiH, u svojoj guberniji.
I naravno, nemoguće je, makar nakratko, spojiti ovdašnje probosanke stranke potrebom za rješenjem kojim će dati odgovor Schmidtu, nakon što je pokazao da je ultimatvno spreman na konačno razaranje ove države. Beskrajne primitivne svađe i sukobi ovdašnjih stranačkih lidera i onoga što vidimo po društvenim mrežama odvraćaju i zdrav razum pred ozbiljnim prijetnjama po državu. Vjerovatno je te ovdašnje svađe i sukobe neko ozbiljno uračunao u krajnji ishod Schmidtovih prijetnji.
