Prošao je praznik i prilika da svi manifestiramo svoj odnos prema domovini i da se takmičimo u egzibicionom patriotizmu. I vlasti i opozicija dobili su priliku da čestitaju i upute verbalne poruke javnosti. Što bi rekli predstavnici međunarodne zajednice kad ne žele ništa konkretno poduzeti: „treba prekinuti i sa tom retorikom“ ljubavi. Jer patriotizam zasnovan na verbalnom junačenju i zapodjevanju kavge ne rješava situaciju, već je samo komplicira.
Bez namjere za relativizaciju odgovornosti onih koji su radikalizirali permanentnu krizu, navodno zbog nametnutih izmjena Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida, moramo se kritički osvrnuti na sve ono što je institucije Bosne i Hercegovine dovelo u blokadu.
Borba za opstanak, slobodu i integritet Bosne i Hercegovine ne vodi se već 25 godina oružanim sredstvima, već u njenim institucijama. A institucije Bosne i Hercegovine nisu samo na državnom nivou, već od općinske vlasti, jer ako se ne pokaže dužna odgovornost prema ustavnosti, zakonitosti i funkcionalnosti svih njenih organa i organizacija, dovodi se u pitanje i urušava cijeli sistem.
Ako se dozvoli da se vlade na kantonalnom nivou formiraju protivno odredbama kantonalnih ustava, jer nema ko blokirati neustavne odluke, blokade će doći tamo gdje ima ko blokirati.
Ako se dozvoli i javno priznaje da se desetine presuda ustavnih sudova samo u Federaciji BiH ne provodi, a to pitanje se ne postavlja od kako je 07. jula 1998. godine Ustavni sud Federacije, na zahtjev tadašnjeg premijera FBiH Edhema Bičakčića, presudio da je neustavno u svim kantonima koristiti termine „županija“ i „bošnjački“ jezik, a ti se termini i danas koriste u službenoj upotrebi, u nazivima institucija i na njihovim memorandumima, onda je neko dopustio da se sve ovo vrijeme krši Ustav i zakoni i da postoji izgovor za svako nepoštivanje institucija BiH na ovom i drugim nivoima. Zato je pogrešno kao sa švedskog stola birati pojedine odluke ustavnih sudova za provođenje, već treba sistemski izvršiti sve po redu, jednu po jednu, bez obzira na to kome odgovara, a kome ne.
Ako se dozvoli da se javno priznaje da javna preduzeća, rudnici, željeznice, komunalna preduzeća duguju stotine miliona za javne prihode, poreze i doprinose koje su radnici zaradili, šta to govori o odgovornosti izabranih da zakonito upravljaju javnim dobrima? Kako je moguće da se za uvezivanje staža, odnosno plaćanje penzionog osiguranja rudara u sedam rudnika duguje skoro 300 miliona maraka i znači li to da ove federalne vlasti koje već osmu godinu upravljaju nisu nikako plaćale za penziju rudarima? Ili su prešutno odobrili direktorima, koje ne žele smijeniti, da to ne rade? Čak i da su kao Vlada to naslijedili od prethodnih vlasti, morali su imati program kako da to saniraju. Kako je moguće da u situaciji u kojoj se često, uglavnom bez mnogo argumenata, spominje rat, rudnici i termoelektrane imaju rezerve uglja samo za osam dana a zimska sezona je tek počela? Postoje li strategije koje nas neće dovesti u političku ovisnost zbog energetske inferiornosti? Planira li se išta?
Državni sistem se sastoji od onih koji donose zakone i onih koji te zakone provode. Poput velikog društvenog eksperimenta pokazalo se da, zakonodavci na nivou države i FBiH skoro pa i ne moraju raditi, jer je njihov učinak u proteklih četiri godine blokade i „tehničkih mandata“ vlade minoran, ali se većina zakona provodi – plaćaju se porezi, kazne, rade bolnice, sudovi, policija, škole… Samo je važno donijeti budžet ili privremeno finansiranje i sve funkcionira, a oni za nerad primaju plaće.
Ali, osim skupština i vlada, postoje na desetine agencija, direkcija, ombudsmena, odbora i komisija koje imaju svoje odgovornosti, ali ograničene ovlasti, pa se od vladajućih stranaka tretiraju uglavnom kao zbir fotelja koje treba popuniti svojim kadrovima i podijeliti kao plijen zadobijen na izborima.
Posljednji događaji sa tragičnim posljedicama u privatnoj klinici koja nije imala certificiranu opremu ukazuje na jedan gori primjer. Javna je tajna da je još 2017. godine direktor Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru odbio verifikaciju medicinskih uređaja u toj bolnici. Srećom, nema dokaza ni prijava da je neko stradao zbog neispravnih uređaja, kako se to desilo u privetnoj klinici. Ali, pred Ustavom i zakonom nisu samo ravnopravni narodi i građani, već i svi oblici svojine i ne smije biti diskriminacije prema privatnim firmama.
Godišnji izvještaji revizora o poslovanju javnih i državnih institucija i preduzeća puni su negativnih mišljenja revizora ili mišljenja s rezervom koja se pokazuju neobavezujućim i često se ponavljaju iz godine u godinu. A radi se o stručnim i mjerodavnim upozorenjima na nezakonito poslovanje. Rijetki su slučajevi da tužilaštva pokrenu istragu povodom negativnog revizorskog izvještaja, jer kažu da to nije obaveza. Da se zaista brine o odgovornom i zakonitom poslovanju javnih i državnih institucija, zakonodavci bi zakonom uspostavili vezu između revizora i tužilaštva i time pojačali vjerodostojnost ove državne institucije.
Stiče se dojam da i druge institucije, poput ombudsmena za ljudska prava, više nerviraju izabrane poslanike upozoravajući na kršenje zakona u toj oblasti, nego što su ovi spremni poduzeti nešto više od „primanja k znanju godišnjih izvještaja“.
Na sva ova pitanja odgovor je jednostavan – onaj ko se bori za mjesta u skupštinama na svim nivoima, a u vremenu smo zahuktavanja predizborne kampanje, mora znati da preuzima odgovornost za institucije – neke od njih zanemarene, zaostale u razvoju, namjerno zapuštene, ignorirane, i za rješavanje svih problema koje nasljeđuje, jer svijet ne počinje njihovim dolaskom.
Ne postoji nevažna institucija i još će ih biti kako se budemo približavali Evropi u integrativnom procesu, a ta borba će, kao i one koje su 25 godina iza nas, zahtijevati najbolje, najčestitije i najposvećenije ljude.
Država se danas i sutra brani u institucijama.
