Progon iz Bosanske dubice onda, a danas kao suživot. Đavo odnio ovu riječ

Prije 30 godina u ovo vrijeme, je počeo masovni progon mojih sugrađana.
Progonjeni su bili neSrbi a progonitelji su bili Srbi. Naše komšije, prijatelji, učitelji,
profesori, doktori, sugrađani, radne kolege, prike, kumovi, suigrači, članovi
familija… Čak i kolege sa pecanja na Uni. U uniformi ili civilki. Po naređenju kao
"Srpskog kriznog štaba". Bio je tu i jedan Dragan koji je oženio Ajšu. Iz Leptihora.
Francuskog dijela grada. Kud mu ženi ime Ajša pa još i puncu Muhamed. Ugrožen
do kraja. I zato je stao na isturen položaju zvaničnog progonitelja rodbine svoje
žene… Dosljedni izvršitelji jednog od ciljeva stvaranje čistog etničkog prostora.
Tzv. velike Srbije. Samo za njih. Srbe. Ili koju siću, procentualno, za one koji će im
biti politička ikebana, ili vojnik njihove vojske. Za druge nije bilo mjesta.
Tako je to bilo. Onda. Danas 30 godina poslije, je sve drugačije. Ili nije. Srbi,
potomci onih progonitelja ili sami progonitelji, ako su još uvijek živi i nisu umrli od
loših snova i straha kada će im oni iz Haga pokucati na vrata, nisu se baš previše
usrećili. Život nije lak. A kako će i biti kada se sreća mislila napraviti na nesreći
drugog. Oni neSrbi koji su se vratili, sretni su tako – tako. A kako bi i bili kada još
uvijek žive okruženi sa onima koji misle da je u ratu sve dozvoljeno. Ubij, protjeraj,
opljačkaj i zapali. Da se ne vrati. I za to ćeš biti proglašen srpskim nacionalnim
junakom. Dobiti Obilićev vijenac.
Na grad se navukla kletva promjenjenog imena u Kozarsku Dubicu. Vrelina dana i
bistrina rijeke Une je još jača. Danas. I obala rijeke se dijeli na dvije plaže, za nas i
kao za njih. Voda ne može. I nikad nije mogla. Hroničari događaja koji pamte i pišu
nisu baš prispjeli ni kod progonjenih nekad, a pogotovo kod progonitelja. A svi
znaju da se nikad javno riječ izvinjenja za brutalne zločine i na pravdi Boga progon
nedužnog bosanskodubičkog stanovništva nije čula od srpskih zvaničnika grada. A
30 godina je od toga. Koliko im još treba, da makar na uho kažu riječi izvinjenja.
Ne moraju klečati ispred onog zajedničkog šehidskog nišana u dvorištu gradske
džamije. Ili moraju, kakve su zločine uradili. Barem da kažu gdje je mjesto

smaknuća još desetak mojih sugrađana civila koje su odveli od njihovih najmilijih i
mučki ubili.
Nekako se čini nakon svega da je tišina kao najbolji način da ponovo bude kao
neki suživot.
Ja, pisac naš ovdašnji, moram kao slaviti ovu riječ suživot. Đavo je odnio. Ova riječ
suživot je najveća glupost, ubleha što se može izgovoriti. Ja bih je izbacio iz svih
rječnika. Život treba živjeti a ne suživotariti. A da bi se život živio neko mora reći i
napisati ko ga je skrnavio. Da mu kosti jednog dana niko ne nosi i proglašava ga
svetim.
Moji sugrađani su još od vremena sa ove slike starog grada uvijek živjeli život. A ja
sam hvala Bogu živi svjedok i hroničar takvih dana. I dugo ću, ako Bog da, to još
biti. Imam velike planove. Vrane mi nisu popile mozak. Još uvijek radi kao
vekerica.