Dok se opozicioni političari zabavljaju zadovoljavanjem svojih sujeta i samokandidiranjem za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz bošnjačkog naroda dovršava se zajednički plan B teritorijalizacije velikodržavnih projekata kroz izborno zakonodavstvo.
Ne sam protiv dvojice
Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH) Dragan Čović vrlo samouvjereno je najavio da će prijedlog njegove stranke za novi izborni zakon biti usvojen po hitnom postupku u Domu naroda, a ubrzo su to potvrdili iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika.
U svom najvažnijem dijelu prijedlog se odnosi na izbor članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH i izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH tako da on garantira teritorijalizaciju “legitimnog predstavljanja naroda” isključivo u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime se oživljavaju secesionistički snovi utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatskog vijeća obrane i “hrvatske zajednice Herceg Bosne”, presuđenih na Međunarodnom tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu za udruženi zločinački poduhvat.
Besmisleni posao prijavljivanja desetak kandidata koji zamišljaju kako mogu biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka dokazuje kako je malo ozbiljnih političara sa karakteristikama državnika, spremnih ličnu sujetu i poneki princip svoje stranke žrtvovati zbog spasa teritorijalnog integriteta domovine. Morali bi priznati da ne postoji nijedan koji bi mogao sam u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine štititi interese svih građana i države Bosne i Hercegovine protiv dvojice koji dokazuju da su spremni na sve da bi je razorili u realizaciji velikodržavnih planova “matičnih zemalja”.
Samostalna BiH za HDZ je “manje loš izbor”
Od osnivanja i političke likvidacije patriotskog i istinski bosanskohercegovačkog rukovodstva HDZ-a BiH sa Stjepanom Kljuićem na čelu, zagrebačka centrala je nastojala učiniti sve da sa beogradskim partnerom podijeli Bosnu i Hercegovinu, negira njeno postojanje i nastoji to dokazati na terenu.
HDZ je projekt samostalne Bosne i Hercegovine smatrao privremenim rješenjem ili prijelaznim oblikom političke tvorevine koji će poslužiti njihovim interesima sve dok se ne uspostave povoljne okolnosti za pripajanje „povijesnih hrvatskih zemalja“ matici Domovini. „Upravo je taj povijesni kontekstualni pritisak pretvorio njihovo optiranje za Bosnu i Hercegovinu u „drugi najbolji izbor“, ili u „manje loš izbor“, ili u „izbor manjeg zla“.
Hrvatski politolozi pišu da se “dvostruka strateška igra HDZ-a u Bosni i Hercegovini najbolje ogleda u uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u studenom 1991. godine i njenom preoblikovanju u Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu početkom 1993. godine. Naime, HDZ BiH svoj je strateški cilj teritorijalizacije Bosne i Hercegovine i pripajanja Hrvatskoj onih dijelova na koja su Hrvati “polagali svoje povijesno pravo“ nastojao prikriti opravdanjem kako je nastanak hrvatske zajednice bio „odgovor na organiziranje srpskih autonomnih oblasti“. HDZ BiH osnivanjem Republike nastojao je, s jedne strane, zaštititi Hrvate od srpske agresije, ali je isto tako, kad za to dođe pogodno vrijeme, smjerao pripajanju hercegbosanskih teritorija Republici Hrvatskoj.”
“Povjesno pravo” i “humano preseljenje”
O tome svjedoči činjenica da od 26. juna 1992. godine, osim časnog izuzetka postrojbi HVO-a u Orašju koje su odbile naredbu iz Zagreba za povlačenje preko Save i predaju koridora srpskim snagama, HVO nije vodio oružane borbe protiv jedinica srpskih pobunjenika do novembra 1994. i operacije Cincar izvedene sa jedinicama Armije RBiH kojom je oslobođen Kupres. Uglavnom je čuvao “dijelove na koje su Hrvati polagali povjesno pravo”. Oni koji su bili izvan tih područja morali su prihvatiti Tuđmanovu strategiju “humanog preseljenja”.
Zagrebački advokat Ante Nobilo, kojem su bili dostupni mnogi dokumenti za odbranu Tihomila Blaškića, navodi da je Tuđman postavio teoriju o “humanom preseljenju”.
“Uz cijepanje Bosne i Hercegovine i pripajanje njenih dijelova, Tuđman je smatrao da bi trebalo doći do premještanja stanovništva, kako bi svi Hrvati iz BiH prešli na teritorij koji bi došao u sastav hrvatske države, Srbi na kontra teritorij, a Muslimani da se koncentriraju negdje oko Sarajeva, Tuzle u centralnom dijelu, koji bi eventualno pripao državi pod vođstvom Alije Izetbegovića. U svakom slučaju, humano preseljenje je faktički jedan ovako blagi izraz, po meni, za etničko čišćenje, odnosno genocid, jer nitko ne napušta svoj dom bez velike nevolje. Kad je on postavio teoriju o humanom preseljenju, onda se našlo nekoliko mudraca u Bosni i Hercegovini, od Ante Valente nadalje, koji su mu dolazili sa kartama i crtali iz kojeg grada ili regije bi tko gdje trebao biti preseljen, dakle jedan čisti etnički inženjering. A kad su političari postavili taj etnički inženjering, oni malo primitivniji, koji su imali oružje, shvatili su da je potrebno malo pomoći tu migraciju stanovništva, a pomagalo se na način da su se radili zločini. Jer, ako napravite zločine u nekom kraju, onda, naravno, u krugu ne znam koliko kilometara narod bježi za slučaj da se zločin ponovi. Dakle, ti zločini koji su se dešavali u BiH nisu bili ekscesi, nego su bili u direktnoj funkciji etničkog čišćenja određenog kraja od “nepoželjnog” stanovništva”, kazao je Nobilo.
Osim toga, HVO nije, kao što bi mu ime moglo govoriti, vojna postrojba, već de facto vlada “hrvatske republike Herceg Bosne”. Hrvatsko vijeće obrane bilo je nositelj izvršne i upravne vlasti u HRHB. U statutarnoj odluci, tu dužnost HVO je nosio privremeno do uspostave redovne izvršne i upravne vlasti i bilo je odgovorno Predsjedništvu Herceg-Bosne.
Kao nositelj izvršne i upravne vlasti HVO je imao organizirane odjele u različitim segmentima koji su imali nadležnosti ministarstava.
Konfederacija s Hrvatskom mamac za Washington
Washingtonski sporazum je trebao biti samo prva faza dogovora, dok je druga faza trebala biti uključivanje srpske strane u pregovore. Prema toj zamisli, Republika Srpska je trebala nestati, a Bosna i Hercegovina bi na cijelom prostoru bila kantonalno uređena zemlja. U nekoliko svojih javnih istupa ovo je potvrdio i potpisnik sporazuma Krešimir Zubak, koji je između ostalog i zbog toga odbio potpisati Dejtonski sporazum, no kasnije su Amerikanci odustali od te ideje.
Spornih dijelova je bilo nekoliko, kao što je dogovor o konfederaciji Republike Hrvatske sa Federacijom Bosne i Hercegovine, koja nikada nije zaživjela. Tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić navodi kako je prihvatio taj prijedlog iako je bio svjestan da, ako se i postigne, nikada neće zaživjeti. Granić je kazao da je bila riječ o obmani predstavnika HZHB.
Dokumentom je dopušten ustroj “vijeća hrvatskih županija” koje bi “koordiniralo politiku i aktivnosti u pitanjima od zajedničkog interesa”, no taj pokušaj je 2001. visoki predstavnik Wolfgang Petritsch zaustavio.
Početkom oktobra 2000. OSCE-ova Privremena izborna komisija donosi nova pravila za izbor zastupnika u Dom naroda Federacije BiH koja ne omogućavaju da zastupnici jednog naroda u kantonalnim skupštinama sami biraju zastupnike tog naroda za spomenuti dom (Barryjevi amamandmani). To je bio povod za tzv. “Hrvatsku samoupravu”, koja je nakon reakcije međunarodne zajednice propala.
Dvadeset godina kasnije, ponovo je izborni zakon povod za pokušaj teritorijalizacije “legitimnog predstavljanja naroda”.
Čuvajte Republiku Srpsku – i Hrvatsku
“Čuvajte Republiku Srpsku. Toliko ste emocija iznijeli ovdje da vam svi mogu zavidjeti”, reći će 1. februara 2022. godine Dragan Čović u Narodnoj skupštini RS. A posljednjih 17 godina čuvao ju je i on sam.
Slijedeći ideju Franje Tuđmana o humanom preseljenju, nikada nije postavio pitanje prognanih Hrvata iz Banje Luke i Posavine niti reagirao na vapaje banjalučkog biskupa Franje Komarice zbog napada na sve manje povratnika, čak ni kada je i sam bio na meti brutalnih napada Milorada Dodika.
U pričama o “trećem entitetu” nikad nije spomenuta Derventa ili Bosanski Brod.
Zato je zvanični stav Bosne i Hercegovine o nastavku gradnje Pelješkog mosta više nego dvotrećinskom većinom proglašen vitalnim interesom RS i tako blokiran. Otuda razumijevanje predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića za Dodikove “probleme sa Sarajevom”.
Kad se ustavi usaglase nastane konstitutivnost
Dobra namjera nekadašnjeg predsjednika Stranke demokratske akcije i prvog predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića da u pravima izjednači sve građane, pripadnike svih naroda, a posebno povratnike u mjesta iz kojih su ranije prognani, sažeta u zahtjevu od 12.2.1998. godine za ocjenu suglasnosti ustava entiteta sa Ustavom Bosne i Hercegovine, dobila je neobičan epilog.
Umjesto da se ubrza provedba Aneksa VII Ustava BiH o povratku, te da se povratak učini održivim tako što bi u institucijama i javnim preduzećima bilo zaposleno onoliko pripadnika svakog naroda koliko procenata je u svakoj općini živjelo prije rata.
Zbog opstrukcija lokalnih vlasti, prije svega u Republici Srpskoj, ovaj se propis nikad nije realizirao, ali je Odluka Ustavnog suda U-5/98 iz jula 2000. godine, o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH vremenom dobila novu dimenziju. Umjesto da se oba entiteta pretvore u zaista multinacionalne entitete, konstitutivnost naroda postala je omiljena sintagma boraca za isključivo etničko političko predstavljanje.
Znaci ideološkog raskola u “Trojki”
Na posljednjim lokalnim izborima etničko političko predstavljanje pretrpjelo je u Federaciji snažan udarac od građanske opozicije, izgubivši izbore u nekoliko većih općina, što je uz poraz SNSD u Banjoj Luci i Bijeljini bio signal koji najavljuje promjene.
U nekoliko kantonalnih skupština došlo je do prekompozicije vlasti u kojoj je SDA izgubila vladajuću poziciju, što je partnerima u državnoj vlasti dalo očigledan primjer šta se može dogoditi na općim izborima.
Iako je opozicioni blok ideološki raznorodan, neke aktivnosti u djelovanju u dijaspori i lobiranju kod međunarodnih faktora odavali su dojam jedinstva, sve dok dio njih nije uključen u pregovore i prihvatio “potrebu za etničkim predstavljanjem”, što je, uz “paradu ponosa”, najveći znak ideološkog raskola unutar “Trojke” ili šire demokratske opozicije.
Čak se i SDA, možda ponajviše zbog garancija pruženih DF-u Željka Komšića, zalagala za građanski pristup izbornoj reformi, dok su Narod i Pravda (NiP) i Savez za bolju budućnost (SBB) pokazali razumijevanje za legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda. Potpuno je legitimno to što sebe vide na mjestu SDA, koja se dosad smatrala vodećom strankom u Bošnjaka, ali će to morati dokazati na izborima. I legitimno je da se predsjednici stranaka prijave kao protukandidati predsjedniku ili predstavniku SDA.
“Pokazna vježba” i važno je pobijediti
Moraju, međutim, biti svjesni činjenice da postoji varijanta koja im ne garantira glasove građanskih stranaka i njihovih glasača, bez obzira na koaliciju. Također, moraju znati da će više protukandidata povećati šanse kandidatu SDA, ali smanjiti potporu građanskom kandidatu za člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Toga mora biti svjestan i Željko Komšić koji je ponovo najavio kandidaturu, bez obzira na navedene činjenice i konflikte koje je imao sa svim strankama građanske opozicije.
HDZ-ov zakon bez podrške Bošnjaka u Parlamentarnoj skupštini BiH ne može proći, ali ako zakon ne prođe, može se dogoditi da u naredne četiri godine jedino oružje članu Predsjedništva BiH koji brani državu bude blokada svih odluka. On je “pokazna vježba”, kao i glasanje protiv Zakona o zabrani negiranja genocida, šta će se događati kad se udruže dvije strane sa sličnim interesima i ciljevima.
Zato SDP i Naša stranka moraju odlučiti hoće li samo “olimpijski učestvovati” ili žele pobjedu, jer građanski koncept u ovom historijskom trenutku zahtijeva kandidata iz reda Hrvata koji može pobijediti. Ako se tome pridruže druge građanske stranke i birači, to bi moglo garantirati i napredak u skupštinama i u domovima naroda.
Ako je legitiman etnički, legitiman je i građanski koncept. Ako je legitimno u kontinuitetu djelovati za teritorijalizaciju velikodržavnih planova susjednih zemalja, onda je još legitimnije čuvati državu svim političkim sredstvima.
