Zašto unitarizam ne stanuje u “političkom Sarajevu”?

Propagandna mašinerija nadstranačke krovne političke nevladine organizacije predvođene Hrvatskom demokratskom zajednicom BiH financirana iz Zagreba lansirala je novu sintagmu za političke protivnike etničke segregacije skrivene iza eufemizma “legitimno predstavljanje” “konstitutivnih naroda”. Tako je snažno lansirana i nebrojeno puta opetovana da je dobila eho sa najvišeg mjesta u Zagrebu.

Skoro sve države su unitarne

To je rulja, nahuškana rulja. Unitaristička rulja, nema drugog naziva”, kazao je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović o protestima održanim u Sarajevu.

Unitarizam – u politologiji i političkoj filozofiji, politička ideja i doktrina koja označuje težnju za postizanjem potpunoga jedinstva različitih (političkih, etničkih, vjerskih, kulturnih i dr.) dijelova i njihova uključenja u novu ili višu cjelinu bez obzira na međusobne suprotnosti i razlike ili unatoč njima.

Unitarizam – organizacijsko načelo prema kojemu su vlast i administrativno odlučivanje centralizirani, a država, u načelu, podijeljena na administrativne jedinice koje imaju veći ili manji stupanj autonomije, ali su odgovorne središnjoj vlasti. Za stvaranja prve jugoslavenske države (1918) unitarizam je označivao koncepciju stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije, čime se nastojala dokinuti svaka posebnost naroda koji su konstituirali državu.”

(unitarizam – Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.)

Unitarna država je država kojom upravlja centralna i jedinstvena vlast pri čemu je ta centralna vlast u konačnici i vrhovna, a sve ostale administrativne jedinice (niži nivoi vlasti) koriste samo ovlasti koje im je dodijelila centralna vlast. Centralna vlast unitarne države može formirati (ili ukinuti) administrativne podjele (podnacionalne jedinice). Većina država na svijetu se može smatrati unitarnim državama. Od 192 države članice UN-a, njih 165 su unitarne države.

U unitarnim ili jednostavnim državama postoji jedinstvena organizaciju vlasti, jedan pravni sistem, jedan princip vladanja (npr. Francuska, Švedska, Mađarska, Rumunija, Grčka i druge). Jednostavne države se također zovu i unitarne. U većini unitarnih država ustav je fleksibilan. To znači da ga je lako promijeniti ili izmijeniti.

Do prije nekoliko godina smatralo se da je Velika Britanija unitarna država. Međutim, u posljednjih nekoliko godina (bilo je diskusija i mnogo ranije) došlo je do burnih rasprava oko toga da li je Britanija unitarna država ili ne. Do prije deset godina ne bi bilo dvojbe, jer je tada Velika Britanija bila visoko centralizirana država sa Londonom kao centrom, dok druge države (Vels, Škotska, Sjeverna Irska) nisu imale svoje lokalne organe uprave. Sve se promijenilo dolaskom laburističke stranke na vlast 1997. godine. Tadašnji premijer Toni Bler obećao je da će savezne države dobiti svoju lokalnu upravu. Obećanje je ispunio. Vels je dobio u Cardiffu svoju lokalnu skupštinu (Welsh Assembly), Sjeverna Irska je također dobila svoju lokalnu skupštinu, dok je u Škotskoj Edinburgh dobio i svoj parlament. Od tada je svaka od ovih država, a pogotovo Škotska, mogla donositi neke svoje zakone. Iako je London zadržao pravo odlučivanja o porezu i vojsci i drugim bitnim stvarima, izgubio je neke ovlasti koje su dobile ove države. Velika Britanija je prestala biti centralizovana država kakva je bila do tada, te se više ne može za nju reći da je unitarna država.

Slično tome, u Kraljevini Španiji prenesene ovlasti delegirane su putem centralne vlade. Mnoge unitarne države nemaju područja s nekim stepenom autonomije. U takvim državama, podnacionalne regije ne mogu imati vlastite zakone. Primjeri su Rumunija, Irska i Norveška.

Neodrživa usporedba sa Jugoslavijom

Kad bi i bila istina, šta je to sporno i nelegitimno da i Bosna i Hercegovina bude kao i ogromna većina drugih država? Zašto je propagandni spin, maskiran politikološkim terminom, zloupotrijebljen samo u njegovom pežorativnom značenju i to kroz anahroni primjer “koncepcije stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije” iz 1918. godine? Odgovor je sasvim jasan – da bi se uspostavila neodrživa usporedba Bosne i Hercegovine sa nekadašnjom Jugoslavijom. A zašto ne sa nekom od 165 postojećih unitarnih država, među kojima je i Hrvatska? Zato što bi funkcionalna središnja vlast stabilizirala državu i onemogućila uspostavljanje etničkih “teritorijalnih autonomija” autoritarnog tipa, koje bi bile samo prijelazni stupanj ka secesiji i priključenju susjednim “matičnim” unitarnim državama.

Sa debaklom Stranke za BiH Harisa Silajdžića, koji je prethodno pobijedio pod izbornim motom “100 posto BiH”, nestalo je i relevantnih političkih subjekata koji su u svom programu navodili zalaganje za unitarnu organizaciju države. Naprotiv, skoro svi ostali su u programima navodili suglasnost sa projektom “Evropa regija”, odnosno regionalizaciju Bosne i Hercegovine prema evropskim načelima, “uvažavajući geografske, ekonomske, komunikacijske, kulturne i socijalne karakteristike regija”. U ranijim raspravama o racionalizaciji administrativnog uređenja, makar u Federaciji BiH, smanjivanje broja administrativnih jedinica sa sadašnjih 10 kantona na četiri ili pet regija, koje neće biti ekskluzivnog etničkog sastava, nije prihvaćeno upravo zbog želje za zaokruživanjem etničkog teritorija, što kantoni ostavljaju kao mogućnost.

Danas se, tek kao odgovor na radikalno dovođenje u pitanje funkcioniranja države prema postojećem Ustavu, spomene povratak na prethodno ustavno uređenje Republike Bosne i Hercegovine.

Etničko i građansko – pluralno

Dodatni argument protiv propagandne upotrebe termina unitarizam, koja ima namjeru da dodatno zaplaši pripadnike naroda da će država Bosna i Hercegovina “dokinuti svaku posebnost naroda koji su konstituirali državu”, demokratska struktura i ideološka disperzija političke scene koju secesionističke politike pogrdno zovu “političkim Sarajevom”.

Pod izgovorom ugroženosti nacionalnih interesa, HDZ je u Hrvatskom narodnom saboru (HNS), “krovnoj političkoj organizaciji Hrvata BiH, koja okuplja stranke s hrvatskim predznakom”, okupio navodno 14 stranaka, među kojima je teško utvrditi značajnu ideološku razliku. Manipulirajući pitanjima etničke ugroženosti HDZ je autoritarno skoro u potpunosti ugušio oporbene glasove. Uz to, HDZ postaje sve netolerantniji prema građanskim strankama ideološke provenijencije i mješovitog etničkog sastava. Simplificirajući političko i ustavno ustrojstvo na “tri konstitutivna naroda”, a naglašavajući svoje “pravo” na metode blokade institucija, HDZ optužuje te stranke da za račun Stranke demokratske akcije i bošnjačkog naroda ugrožavaju pravo Hrvata na “legitimno predstavljanje”.

Politička disperzija Bošnjaka na pluralizam stranaka cijelog političkog spektra od etničke desnice, preko desnog centra, lijevog liberalnog centra do socijaldemokrata razbija dosad uobičajeno trostrani koncept etničke podjele. Činjenica da je, i pored raznovrsnih pritisaka tokom pregovora o izmjenama Izbornog zakona i Ustava, SDA potvrdila da nije ekskluzivni politički predstavnik Bošnjaka, pomrsila je konce pokušajima da se etnički princip cementira kao jedini i isključivi u ustavnoj, a onda i teritorijalnoj organizaciji, a u pregovore je  uključila više jednako relevantnih faktora koji o tome odlučuju. Istovremeno, političke grupe iz Evropskog parlamenta, kao i parlamenti nekoliko vodećih zemalja Evrope podržali su građanski model izmjena u Izbornom zakonu i Ustavu. Tu podršku treba tražiti i od drugih.

Razlike u viđenjima nekoliko važnih političkih subjekata istovremeno potvrđuju da je unitarizam, o kakvom trubi Hrvatski medijski servis financiran iz Zagreba, ne stanuje u “političkom Sarajevu”. Jedinstveni su samo u tome da etnički princip ne može biti jedini i isključivi model političkog, ustavnog, teritorijalnog i administrativnog ustrojstva države.