Krvave salvete i “non paper” Tuđmana i Miloševića

Krvave salvete i non paper Tuđmana i Miloševića

Trideset godina nakon Karađorđeva (3)

Ovoga 25. marta navršilo se 30 godina od susreta Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu, kada su dogovorima i vojnički definitivno počeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu. 

Građani BiH do danas trpe posljedice ovog dogovora dva diktatora. Punih 30 godina kasnije ništa se promijenilo nije kod naših susjeda i komšija osim nasljednika aktera iz Karađorđeva. I danas Bosni prijete podjelama Dodik, Čović i srbijanski i hrvatski zvaničnici u Beogradu i Zagrebu.  

Zanimljivo je da su ovi dogovori za podjelu BiH bili poticani od Rusije. Oni te akcije nisu krili. Dogovori su se odigrali u Karađorđevu, Titovom odmaralištu i lovištu udaljenom 40-etak kilometara od Beograda.Bilo je to mjesto dogovora i pogroma nad pripadnicima hrvatskog nacionalnog pokreta „Maspoka“. Sada je pripremljeno nešto daleko krvavije.     

Desetine vrhunskih svjetskih novinara je pisalo o dogovorima Miloševića i Tuđmana. Oni nisu imali nikakvih dilema o tome: Roy Gutman (Roj Gutman), Tim Judah (Džuda), Judy Dempsey (Džudi Dempsej), John Pomfret (Džon Pomfrit), Chuck Sudetic (Čak Sudetič), Lora Silber (Lara Silber), Allan Little (Alan Litl)… O saradnji Miloševića i Tuđmana haška tužiteljica Carla del Ponte nije imala nikakvih dilema.

Kada su 2. maja 1995. Hrvati oslobodili Slavoniju, Owen je zapisao: „Hrvati su pobijedili. Misteriozan je bio izostanak reakcije bosanskih Srba u Banjoj Luci. Oni su bili pas koji te noći nije zalajao“. Oven se sjetio „Tuđmanovog oduševljenja, nekoliko mjeseci ranije kad mu je pričao o Karadžićevoj privatnoj mapi, koju je predložio njegovoj vladi, a koja je velike dijelove Krajine davala Hrvatima“. Dakle, Karadžić daje kao svoje vlasništvo nečiju zemlju i domove.

Dogovor Miloševića i Tuđmana nije dijelio samo BiH, nego dugoročno i Hrvatsku. I to je bio plan za posljednji stadij razgraničenja između ovih zločinačkih velikodržavnih projekata. Niko se nikada nije upitao zašto se masovno i tragično iseljava Istočna Slavonija? Zna to hrvatska mladost koja je svoje utočište pronašla u Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj… Naime, konačan dogovor Miloševića i Tuđmana zahvatio bi daleko više od čitave BiH. Ta granica između tzv. velike Srbije i tzv. velike Hrvatske dogovorena je rijekama Bosnom i Neretvom, a onda bi produžila na sjever, prema Mađarskoj i potpuno otcijepila Istočnu Slavoniju i predala je tzv. velikoj Srbiji.

Već dugo se priča o tome među hrvatskim, pa i srpskim iseljenicima širom svijeta. Niti jedan mladi čovjek nije više lud da sluša mirnodopske prijetnje i čeka konačna ratna rješenja.

Mnogima u BiH će ovo izgledati nerealno i apstraktno, ali je sve to već viđeno u drastičnijem obliku. Recimo, davnog oktobra 1991. godine, HDZ je pokazao da je spreman na sve, kada je u Zagrebu gostovala ekipa srpskih kartografa, akademika SANU. To je kasnije potvrđeno u desetinama svjedočenja i u knjigama samih aktera. Njihov cilj je bio da usaglase mape podjele BiH. Da se na godišnjicu Vukovara podsjetimo: To se događalo u vrijeme najgoreg rušenja grada. U novembru 1991. Po konačnim planovima podjela, nakon napuštanja istočne Slavonije, u tzv. velikoj Srbiji ostao bi niz prelijepih hrvatskih gradova pa i Vukovar.

Milorad Dodik i njegov tim su morali znati da bi bilo kakva Tuđmanova i Miloševićeva konačna  podjela BiH značila i odsjecanje Krajine sa Banja Lukom i njeno priključenje tzv. velikoj Hrvatskoj. Iako se navodno Banja Luka ne bi dirala, znalo se da podjelama rijekama Bosnom i  Neretvom ostavlja Banja Luku u tzv. velikoj Hrvatskoj. Izgleda da su je Karadžićevi Srbi uzalud etnički očistili od Bošnjaka i Hrvata.

Svi ti planovi, nažalost, ostali su živi, pa ih do danas sanjaju u Zagrebu i Beogradu. Znala ih je i zna vrlo dobro ruska politika, koja je bila ključni akter u uvezivanju Miloševića i Tuđmana u cilju podjele BiH. Međutim, BiH je opstala devedesetih i pokvarila planove svojim kasapinima.

Dušan Bilandžić, veliki Tuđmanov saborac i prijatelj je o tim dogovorima napisao:

„Srpskoj sam strani govorio da je u (Bosanskoj)Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjalučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banja Luke bez (Bosanske) Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: ‘Naši predsjednici su dogovorili da cijela Posavina pripadne Srbiji’.“

Mnogo kasnije će se u Dejtonu uvjeriti i prof.dr. Ivo Komšić i Krešimir Zubak koliko su precizni i čvrsti dogovori Miloševića i Tuđmana. Kada su vidjeli da od Bosanske Posavine nema ništa, da je prodata, u kraćem odsustvu Tuđmana uoči jdne sesije, pokušali su to nametnuti američkim pregovaračima. Ali, tek što su se pobunili, začuo se glas Miloševića: „Posavina je završena. Ja i Franja smo se o tome davno dogovorili.“   

Kad su oni to dogovorili, još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića na sceni.

Potom je 6. maja 1992. U javnost je isplivao i Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu. Zagrebački „Večernji list“ je tim povodom objavio da „više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.“

Rat se vodio za Konavle, pitomu dolinu između Dubrovnika i granice Crne Gore. Ustvari, ubrzo se dogodilo progonstvo Konavljana, jednog starog i pitomog naroda, što će kasnije David Owen prvi put ozvaničiti kao „etničko čišćenje“.

Ključno pitanje je bilo kako je moguće podijeliti Bosnu i Hercegovinu rijekama Bosnom i Neretvom a da iza leđa, duboko u hrvatskom teritoriju ostane nekakva Kninska krajina? Ili Banja Luka? To je samo po sebi bilo apsurd.

O tim je činjenicama najviše znao Milan Babić, funkcioner Republike Srpske Krajine. On se nakon svega ubio. Babić se protivio zbližavanju sa Karadžićem jer ga je smatrao lažovom i prevrtljivcem. Na Pale je, ipak, morao ići. Jednom prilikom, kada je za pomoć moljakao Aleksu Buhu, tzv. ministra vanjskih poslova tzv. Srpske Republike, on mu je odbrusio: „Ne traži hljeba preko pogače, jer nam Tuđman nudi šest posto teritorija Bosne više ukoliko odustanemo od Krajine“.

To je značilo da je Bosna već bila podijeljena između srpskog i hrvatskog fašizma. I to tako kartografski precizno da se njenom teritorijom može trgovati u procentima.

Saradnja Tuđmana i Miloševića dovela je do strašnih tragedija sva tri naroda u Bosni i Hercegovini. Još početkom 1994. Tuđman i Milošević su dogovorili otvaranje predstavništva u Beogradu i Zagrebu. Tako je odlučeno da se srpsko predstavništvo otvori u Mesićevoj ulici na Šalati, a hrvatsko u Čakovskoj ulici na Dedinju.

Valja se prisjetiti Stenograma, kada je neostvareni velikodržavnik Franjo Tuđman tvrdio sa podsmijehom pred hrvatskim političkim liderima tzv. Herceg-Bosne: „Ispod Konjica i Jablanice zelena će biti samo trava“.

Sve ono što se danas događa sa Neumom i morskom obalom Bosne i Hercegovine samo je dio davnog ratnog scenarija. Hrvatska je ušla u gradnju tzv. Pelješkog mosta kako bi napravila kompaktnost svoje teritorije, a u isto vrijeme, protivno međunarodnim zakonima, zatvara Bosni i Hercegovini slobodan pristup otvorenom moru. Pitanje je šta se iza svega krije? Dobar dio evroatlantskog faktora bi se mogao šokirati sa konačnim rješenjem ove neobične priče, a u suštini velike igre sa, naravno, još većom geopolitičkom pozadinom.

O tome šta su za Neum stvarni planovi Hrvatske i njenih poslušnika iz HDZ-a BiH potvrđuju upravo Stenogrami koje je Tuđman u predsjedničkim dvorima uredno vodio sa svojim saradnicima iz Hrvatske i tzv. Herceg-Bosne. Davnog 15. septembra 1993. u njegovom kabinetu je rekao:

„Ja sam odbio bilo kakvu pomisao da bi Muslimani mogli dobiti Neum… Umjesto Neuma, rekao sam im ili slobodna zona u Pločama, ili čak mogućnost da sebi izgrade luku na Neretvi, pošto je plovna do Metkovića, a vjerovatno se može učiniti plovnom još par kilometara gore“, kazao je Tuđman.

Dakle, ništa zeleno, osim što su daleko sjevernije Tuđmanove crvene linije za Bošnjake.

„Neum ne dolazi u obzir, ali izlaz na more mogu imati u slobodnoj zoni ili ako to ne bi zadovoljavalo, da se može razmotriti izgradnja luke na njihovom području, to su Tasovčići ili tu negdje“, predlaže Tuđman. Tasovčići u BiH su kopneno područje, iznad Čapljine i 20 kilometara daleko od ušća Neretve u more. Tek kasnije će Tuđman skratiti ovu relaciju niz Neretvu kojih desetak kilometara niže i ponuditi naselje Čeljevo, malo ispod Čapljine. Ali i to će biti, po Tuđmanu, lažno obećanje.

Devetog decembra 1993. u Lovačkom domu Dobanovci kod Beograda sa Davidom Owenom i Torvaldom Stoltenbergom sastala se srpska delegacija sa Miloševićem, Karadžićem i Momčilom Krajišnikom i hrvatska sa Hrvojem Šarinićem i Miletom Akmadžićem. Temu razgovora su označili kao pitanje: „Kako dogovoriti pristup moru Muslimanima Bošnjacima i srpskoj republici“. 
Tuđman nije dao Neum, pa se trgovina preselila na plodnu dolinu Konavala u Hrvatskoj, koja se proteže do Herceg Novog i granice prema Crnoj Gori.

Šarinić je tada rekao da su u Ženevi izneseni stavovi da se preko teritorija Konavala Muslimanima omogući izlaz od Molunta do Vitaljine, a Srbima od Vitaljine od rta Oštro. Karadžić je zagalamio: „Zašto ne može do Popovića, pa predsjednik Tuđman mi je to obećao!“ 

U daljim raspravama oko Owen – Stoltenbergovog plana, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman organizirao je 19. decembra 1993. godine sastanak sa vođama tzv. Herceg-Bosne. Sastanku su prisustvovali i Hrvoje Šarinić, tadašnji šef Tuđmanovog ureda,  Mate Granić, ministar vanjskih poslova i Željko Dobranović, brigadir, savjetnik Tuđmana za vojna pitanja. Razgovara se i o Neumu i pomicanju granica.

Tuđman tada priznao svojim saradnicima da je sa bošnjačkom stranom govorio o morskoj obali samo da bi zaustavio rat u kojem je HVO doživljavao poraz za porazom. To je bilo karakteristično za njega kad je govorio o Bošnjacima. Iskren i tačan je bio sam sa Miloševićem.

„ Mogli bi (Bošnjaci) kod Čeljeva luku izgraditi, s tim da je jasno u perspektivi izgradnja te luke na vrbi svirala“, rekao je Tuđman. Čeljevo je inače više od 10 kilometara uzvodno od ušća Neretve prema Čapljini.

Za riječ se javlja Mile Akmadžić, koji je radikalniji od Tuđmana i predlaže da „granica ide prema Muslimanima sjeverno, dalje prema Stocu, od Bune, Blagaja pa sjevernije. Da ih, predsjedniče, potpuno eliminiramo, barem do Čapljine“. Sa ovom pričom o lukama na Neretvi, valja se prisjetiti mostarskih pregovora bh. Srba i Hrvata iz juna 1991. godine. Dogovoreno je: Srbima lijeva, a Hrvatima  desna obala. „A gdje ćemo sa Muslimanima“, upitao je neko? „Pa u Neretvu“, rekao je jedan visoki HDZ-ov dužnosnik uz opći smijeh. Tada se nije mislilo na pristanište. Pošto je Neretva inače preljepe zelene boje, to je izgleda bila ta HDZ-ova „zelena transverzala“.

Na tom istom sastanku Šarinić je u dilemi:

„Šta ako Srbi pristanu na Neum i izlaz na more“, a zatim dodaje: „Mi smo Srbima ponudili onaj dio od 5,5 kilometara, dole, ali oni su htjeli do Molunta… Srbi kažu, odričemo se prava na Neum, ukoliko nam ovdje (Konavli) date, nećemo vam praviti probleme“.  

„Ako bi pristali na dio u Neumu, onda je stvar riješena“, dobacuje Gojko Šušak, Tuđmanov ministar odbrane.

Kada se spomenu Bošnjaci u Neumu, onda to Tuđman i Šušak odbijaju bez razmišljanja, to je „na vrbi svirala“. Kad se spomenu Srbi, onda može i mora sve.

To je, dakle, vrijeme kada se i u Ženevi raspravlja o trodiobnoj podjeli BiH, tačnije o uniji tri republike. U pitanjima i odgovorima zašto Dodik podržava Čovića i Čović Dodika, neki se razlozi i motivi daju naslutiti. Ukoliko bi se ostvario treći entitet, uslijedili bi i zahtjevi za trodiobom 24 kilometra duge morske obale BiH, koja bi entitetima dodijelila po osam kilometara. Bošnjački dio obale bio bi „na vrbi svirala“, kako reče Tuđman, dok bi srpski bio vrlo realan izlaz na Sredozemlje. Tih osam kilometara za Dodika, istovremeno bi bili i izlaz na more Srbiji, a Ruskoj Federaciji savršen poklon iz snova.

Dušan Bilandžić, partizan i saradnik Josipa Broza Tita, bio je dugogodišnji blizak prijatelj sa Tuđmanom. Kada je svojevremeno, pred samu smrt, progovorio o apsurdnom i zločinačkom dogovoru Tuđmana i Miloševića u podjeli BiH, očajni novinar mu je dobacio: „Ali u Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.“

Bilandžić odgovara: “To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam ga pitao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobijeno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.”

(U sljedećem nastavku:“Konvoji nafte iz Hrvatske za Mladića i Karadžića“)