Negiranje zločina protiv čovječnosti i naročito zločina genocida, je historijski revizionizam koji je u svim civliziranim državama strogo kažnjiv.
Dok pitaju ljude koji potpisuju po RS da su za negiranje genocida, oni govore da je to sloboda mišljenja. Ono što je u civliziranom svijetu nezakonito i strogo kažnjivo, nemoralno i sramotno, to je u Dodikovoj RS sloboda izražavanja mišljenja.
Riječ je o presudama međunarodnih sudova i međunarodnoj pravdi. A tu su potpuno nemoćni bosanski nacionalni lideri, koji su upravo objavili bojkot radu državnih institucija, vjerovatno po dogovoru sa njihovim mentorom Aleksandrom Vučićem.
Vjerovatno oni i ne znaju da Tribunal u Hagu i njegov nasljednik Mehanizam za međunarodne sudove imaju značajnu obavezu u borbi protiv poricanja genocida i revizionizma. Prije ravno 17 godina Claude Jorda, tadašnji predsjednik Tribunala u Hagu rekao je: „…Kroz uspostavljanje prave istine, na osnovu koje se društvo može graditi, Međunarodni sud mora spriječiti sve historijske revizionizme“.
Njegov nasljednik, predsjednik Međunarodnog suda u Hagu Carmel Agius je objasnio u julu 2015. godine da je Tribunal u Hagu pravosudni način borbe protiv revizionizma:
„Pravila dokazivanja koja se koriste u sudskim postupcima, kao i zahtjev da se presude temelje na provjerenim činjenicama izvan razumne sumnje, neizostavni su dio u kreiranju legitimiteta i otežavaju društvu da se upušta u svoje fantazije poricanja.”
Tribunal je zatražio javno priznavanje žrtava i otkrivanje istine. „To je temeljni alat za borbu protiv poricanja zločina i revizionizma“, rekao je predsjednik suda Karmel Agius.
Carlem Agius godinama upozorava na posljedice negiranja genocida i drugih zločina na balkanske narode.
“Jedino moralno rješenje je da se otkrije istina i da se počinioci dovedu pred lice pravde. Dok se oni koji su pripremali, naređivali i vršili ne izvedu pred lice pravde, dok god se zločini negiraju i nema suočavanja sa istinom, nema i neće biti pomirenja. Kako mogu oni čiji su voljeni nestali kao žrtve tih stravičnih zločina da prihvate pomirenje ukoliko istina nije izrečena i pravda zadovoljena. Bilo bi nemoralno, nepravedno i to ne bi doprinijelo pomirenju“, kaže Agius.
Jedan od najgorih poricanja zločina naveden je kao „Izvještaj o predmetu Srebrenica“, koji je prije sedam godina napravio Darko Trifunović, a naručila Vlada Republike Srpske. Međunarodni sud u Hagu je izvještaj opisao kao „jedan od najgorih primjera revizionizma u odnosu na masovna pogubljenja bosanskih muslimana počinjena u Srebrenici u julu 1995. godine“. Bijes i osude brojnih balkanskih i svjetskih zvaničnika na kraju je prisilio Republiku Srpsku da se odrekne tog izvještaja.
Kako tad tako i poslije sa formiranjem komisija za negiranje genocida. U toj komisiji su prednjačili izraelski historičari, što je bilo stravično u odnosu na tragediju Holokausta, koji je izložen stalnom negiranju.
Nevjerovatno je da se jevrejski historičari stavljaju u službu negiranja genocida, a ne vide desetljećima da se nešto slično odvija u Srbiji.
Jaša Alfandari, predsjednik Jevrejske zajednice Crne Gore, koji je preminuo u julu prije tačno tri godine, autor je pisma koje govori o stradanju Jevreja u Srbiji i o stalnim pokušajima rehabilitacije zločinaca nad njegovim narodom. Alfandari upravo ističe zločine Dimitrija Ljotića.
“Nepunih pola godine po završetku aprilskog rata njemačka komanda u Beogradu, sa upravom grada, odlučila je da se osnuje jevrejski logor, na mjestu gdje je do početka rata bio izložbeni prostor beogradskog sajma. Tehnički gledano, Sajmište je bilo smješteno na teritoriji NDH i NDH je dala dozvolu da se tu logor i napravi. Logor je ubrzo počeo da radi, i u njega su svaki dan pristizale na hiljade jevrejskih žena i djece, dok su muškarci odvođeni u logor Topovske šupe i tamo likvidirani po kratkom postupku. Ovom lovu na Jevreje svesrdno je pomagala beogradska tajna policija Dragomira Jovanovića kao i policijske snage i žandarmerija Dimitrija Ljotića”, stoji u ovom pismu Jaše Alfandarija. On nastavlja:
”Jevrejska populacija Beograda, koju je sačinjavalo 17.000 duša, izbrisana je za manje od godinu dana i zatro joj se svaki trag. Naravno, sve ovo je praćeno opštom pljačkom jevrejske pokretne i nepokretne imovine i to po rasnim zakonima Nedićeve Vlade”.
Alfandari se obratio komisiji za očivanje historijskog sjećanja u Srbiji: “… “Molio bih gospodu iz komisije da ne menjaju istoriju, mada je to veoma isplativo…”
Bilo kakvu vjerodstojnost Dodikovih komisija ne dozvoljavaju najugledniji ljudi svjetskog pravosuđa. Predsjednik suda u Hagu Agius je upozorio: „Borba protiv poricanja i revizionizma ne može biti samo zadatak međunarodnog suda, a po mom mišljenju postoji još dosta neprijatelja istine o tome šta se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, a oni su i dalje vrlo aktivni. Borba protiv negiranja zločina i revizionizma mora biti zajednička i mora postojati spremnost i volja da se prihvati istina i traži pomirenje“, rekao je Karmel Agius.
Carmel Agius je rekao ključne istine u julu 2020. u Srebrenici: “Dok su ICTY i Mehanizam isporučili pravdu na međunarodnoj razini, hiljade osumnjičenih za zločine nisu još uvijek pred sudom u njihovim državama, dok su njihove žrtve progonjene od strane onih koji pokušavaju negirati ono što su oni sami preživjeli, samim tim i samo njihovo postojanje. Revizionisti žele zakopati istinu istom žestinom koja je pobila skoro 8.000 muškaraca i dječaka hladnokrvno i bacila u plitke jame”, naveo je Agius.
Kako u Bosni i Hercegovini spriječiti historijski revizionizam?
Politika zvaničnog Beograda rehabilitira najgore ratne zločince generala Dražu Mihailovića, vojvodu Nikolu Kalabića, Milana Nedića, te promovira i Dimitrija Ljotića, kojeg je pokojni Alfandari isticao kao najgoreg ubicu svog naroda, što je najgori mogući historijski revizionizam. Kod Banje Luke se podiže spomenik vojvodi Lazaru Tešanoviću. Slično je i na ustaškoj strani, gdje rehabilituju Juru Francetića i druge zločince. Ustaštvo i četništvo zajedno koračaju. Četnici i ustaše hrane jedni druge svojim radikalizmima i provokacijama. I površan čovjek bi vidio zajedničku režiju ovih ispada nacizma i fašizma.
Ravnodušan odnos je i zvaničnog Zagreba prema nacističkim ispadima kakav su Tompsonovi koncerti, koji su tu da hrane i održavaju napetost. Pjevanje nacionalističkih pjesmica, čak i od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ima svoju pozadinu.
Zašto to rade zvanični Beograd i Zagreb? Historijski revizionizam je uvijek bio priprema za nove zločine.
Prekopavanje grobnica i razbacivanje kostiju u sekundarne, tercijarne i ine grobnice je najgori pokušaj historijskog revizionizma. I to je bio jedan od ključnih dokaza međunarodnim istražiteljima o najgorim zločinima i genocidu koji se pokušava sakriti od vlasti u RS.
Sljedeće će negiranje genocida i zločina nad Bošnjacima će zasigurno biti brutalnije i podsjećati na onog 14. godišnjeg dječaka Senada Beganovića iz Bratunca, čije su kosti nađene u pet masovnih grobnica. Nestao je u julu 1995. U jednoj masovnoj grobnici 1998. pronađen mu je donji dio tijela, uključujući donje udove. U drugoj grobnici 2000. godine pronađen mu je trup i gornji udovi. U trećoj grobnici 2005. pronađena mu je donja vilica. U četvrtoj masovnoj grobnici 2007. pronađen mu je dio lubanje. Senadovi ostaci su u nekoj petoj masovnoj grobnici. Grobnice su međusobno udaljene nekoliko desetaka kilometara.
Možda bi dobro bilo da potpisnici ove peticije u RS protiv genocida novim mlađim generacijama u svom narodu objasne razloge za stotine premještenih sekundarnih grobnica… Oni mladim generacijama i ostavljaju te kosti bošnjačkih žrtava. Te kosti neće dalje od porodičnih ormara.
Ako imaju časti i hrabrosti neka svojim nasljednicama progovore istinu. Ova peticija i izgleda samo kao novi pokušaj skrivanja kostiju žrtava.
