Povodom 27. jula “Dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine”, javno, prvi put nakon 31 godinu, objavljujem pismo koje smo ja i supruga dobili desetak dana prije progona iz rodnog mi grada Bosanske Dubice.
16.11. 1992.
DRAGI NAŠI,
Koristim priliku, dok ste još ovdje da bar ovako komuniciramo. Volim što ste još ovdje, ali bi u isto vrijeme više voljela da ste već prešli i da ste se javili da je sve dobro prošlo. To govorim zbog toga što se bojim ovih promjena, što su zli duhovi smijenili one manje zle, pa se crni oblaci navlače, a iza tih oblaka može da pukne grom na to gore “Brdo”, pa da oluja ne zahvati i taj dio “dolje”. Ne želim da vas plašim-nego upozoravam na nove mogućnosti, a vjerujem da razumijete o čemu govorim.
Tvoje pismo nas je rastužilo – isplakali smo se a stvari koje ste poslali zaprepastile. Niste trebali, ali smo se dogovorili da sve lijepo sačuvamo za neka bolja vremena za vas, dok vas neki srećniji vjetar ne donese opet ovamo, a iskreno se nadamo da hoće, pa će vas sve ovo čekati, ili ćete doći u goste nama ili mi vama, jer sve ovo mora jednog dana završiti. Ja mislim da je sve ovo užasan nesporazum koji mora prestati-da ne stradaju nevini ljudi. Svi mi na neki način stradamo a znam da je vama najteže jer morate ići iz svog gnijezda koje ste s toliko ljubavi pravili i uspjeli napraviti.
Međutim, ma koliko to boljelo, to su ipak samo stvari i vi ćete steći nove i ljepše i živjećete ljepše i bogatije nego ovdje do sada. Ja sam uvjerena u to jer ste oboje inteligentni, komunikativni, lijepi i dobri i brzo ćete steći nove i dobre prijatelje. Znam da ovo zvuči kao fraze ali nisu – ja i mi obadvoje tako mislimo i to vam u istinu želimo.
Teško je čovjeku naći prave riječi u pravo vrijeme – i izraziti tačno ono što osjeća i to ovako na brzinu – kada on stoji više mene, da ponese pismo.
Hvala Vam za sve, za prijateljstvo, pomoć i druženje i što ste znali pravilno protumačiti prave prijatelje. Nadam se da nas nećete zaboraviti tamo daleko – mada će vrijeme učiniti da sve izblijedi – ali u isto vrijeme će zaliječiti sve rane. Dignite glavu i naprijed u novi život. Neka vas u tome prati sreća i naše iskrene želje.
Starce ćemo obilaziti ukoliko bude mogućnosti-a znate da hoćemo. Srećno i do skorog viđenja.
M
Objašnjenje:
Pismo je upućeno iz Knežice, 18 kilometara od mog već okupiranog i blokiranog grada od strane srpske vojske i paravojske.
Od, u onom ratu potkozarske siročadi Milke i Dragoljuba Dragog Tešinića. Mojih istinskih prijatelja. Poznatih prosvjetnih radnika. Partizanske djece. Antifašista do kraja života. Koji su propatili teško protivljenje srpskim zločinima u našem kraju.
Kod njih sam prije progona ostavio i arhivu porodičnih fotografija, koje sam kasnije dobio. Ko je god ponio bilo kakve fotografije i videa je pretučen na srpskom prelazu u Bosanskoj Gradiškoj. Naravno poslije uništenja istih. Preko 8.000 mojih sugrađana nesrba je protjerano iz grada u periodu od juna 1992. do januara 1993. U sadržaju pisma stoji između rečenica i riječi upozorenje šta se dešavalo i šta nam se još sprema. Bilo je to vrijeme kada su za progon, zlostavljanje i ubistva Bošnjaka i Hrvata, čak i Srba koji su bili protiv odluka Srpskog Kriznog štaba srpski vojnici i policajci napredovali u službi. Nakon 14 godina sam se vratio rodnoj kući i susreo sa svojim već ostarjelim i bolesnim prijateljima.
U zagrljaju i suzama su mi rekli: “Ne znam kako će se Srbi moći izviniti za zločine koje su vam uradili”. Dragoljub i Milka Tešinić su prvi Srbi, u mom kraju koji su izgovorili ove riječi. Kasnije su se pridružili i nekoliko njih. Velikih i časnih.
Ne masovno, naravno. Ali njihova imena izgovaramo sa ljubavlju.
Moji vrli i časni prijatelji su umrli.
U njihovu čast izgovaram na ovaj veliki dan:
SMRT FAŽIZMU, SLOBODA NARODU
PS.
Original pisma je u dvije slike.
Čuvam ga i danas.
Ono je pisani svjedok teškog vremena i ljudi koji uvijek znaju
DA NEMA TEŠKOG VREMENA ZA DOBRE LJUDE.
