Donosimo oproštajne riječi Selene Seferović, ugledne autorice, edukatorice i aktivistice za Bosnu i Hercegovinu u SAD i poznatog bh. novinara Velida Džinde.
Svoje sjećanje na Mujka Erovića, Selena Seferović, počinje kao o bliskom porodičnom prijatelju i saradniku: “Prije nekoliko dana dogovaram se sa Mirzetom Džuburom, Samirom Biščevićem i Mirsadom Alibašićem, Mujkovim rođakom, da ga posjetimo u njegovom domu, jer je već dugo teško bolestan. Bilo je pitanje da li može da nas primi. U Čikagu smo od januara i jos se nismo ni vidjeli ni čuli, a prošle su i moja i Sanjina promocija bez njega. Znam da bi se radovao našim knjigama kao što smo i mi njegovim, jer smo bliski saradnici već nekoliko decenija. Još od njegovog zaposlenja u World Reliefu gdje smo zajedno radili nakon njegovog preseljenja u Čikago sa Floride, gdje je jedno vrijeme živio sa bratovom porodicom.
Mujkova saradnja sa našim ocem Mensurom bila je takođe plodonosna. Otac je bio glavni urednik u Zambaku, BH Odjeku za koji je Mujko redovno pisao, potom i u Tribini Bošnjaka, da bi pokrenuo svoj porodični privatni list “United Bosnia”, za koji smo nas troje pisali tekstove i učestvovali u raznim akcijama u čikaškoj zajednici. Potom je opet mojim stopama krenuo u čikaške državne škole gdje je radio u specijalnom obrazovanju i pisao važna pravna akta raznih organizacija koje je osnivao i pokretao na ovom kontinentu.
Mi smo zajedno učestvovali, poslijednji put, u panel diskusiji o bosanskom jeziku u Americi.
U vrijeme korone – online, povremeno bismo razmijenili poruku i uvijek se radovali sljedećem sustetu. Prijateljstvo mog oca i gospodina Erovića bilo je duboko i prisno, znali su da ponekad ukrste i žučno brane svoje argumente ukoliko bi se ponekad razilazili u mišljenju, uvijek u namjeri da se iskristališe istina i jasno i glasno saopšti u člancima koje su pisali. Nezaobilazno je bilo skoro svako predstavljanje knjiga u Bosanskoj biblioteci u Čikagu. Mujko je mnogo čitao i lijepo pisao, bio je prirodno duhovit i prijatan sagovornik, lijepo je usmeno govorio. Biću mu zauvijek zahvalna za njegov govor na očevom 90. rođendanu, ali i nad grobovima naših roditelja i uvijek je znao da o njima iskaže njihovu suštinu, baš ono što ih je karakterizovalo i činilo posebnim. U našoj zajednici su često govorili da nas dvoje imamo i nešto zajedničko a to je da smo uglavnom na većinu naših skupova dolazili, ja sa svojim roditeljima, on sa svojom majkom, što je ipak bila rjeđa pojava. Često smo se i porodično okupljali za bogatim trapezama naših majki. Mladi su se školovali, stvarali svoje potomstvo pa je i Mujko doživio radost i sreću sa svojim unucima.
Mujko je sigurno bio jedan od najobrazovanijih, najpismenijih i najangažovanijih ljudi u našoj zajednici u Sjevernoj Americi. Hvala mu za ‘trag u beskraju’ koji je ostavio o sebi i svojima, ali i svima nama u Americi, nadahnuto je napisala Selena Seferović.
“Bosanac i patriota, prijatelj i veliki insan, bile bi riječi koje najbolje pristaju ovom imenu”, piše Velid Džindo. “Mujko je rođen 16. marta 1956. godine u Ohridu, Sjeverna Makedonija. Čitav svoj radni vijek nesebično je trošio na polju znanja i na polju promocije bosanstva. Srcem i dušom živio je za Bosnu kao i za Bosance i Hercegovce širom svijeta a posebno one u Sjedinjenim Američkim Državama.
Mujko Erović, magistar pravnih nauka, veći dio svoje karijere, prije dolaska u Ameriku, proveo je baveći se pitanjima i pravima mišićnih distrofičara u Evropi i bio je jedan od najcitiranijih pravnika po tom pitanju. Bio je osnivač i prvi generalni direktor Zavoda za distrofičare u Banja Luci, preduzeća za radno osposobljavanje i zapošljavanje invalida.
Značajan dio životnog vijeka proveo je u Čikagu (SAD) gdje niže zapažene angažmane u svim društvenim sferama javnog života. Prije svega, bio je profesor u školi u Čikagu, te je radio sa djecom sa posebnim potrebama. Također, bio je dugogodišnji urednik i voditelj radija “Glas Bošnjaka” u Čikagu, član uređivačkog odbora periodičnog lista “Zambak”, član uređivačkog odbora bosansko-američkog časopisa “Tribina Bošnjaka”, potom izdavač i vlasnik “Ujedinjene Bosne i Hercegovine”, mjesečnih novina u Čikagu, i to sa 17 godina trajanja i preko 170 izdanja. Ostavio je i neizbrisiv trag u dokumentiranju tragedije Bosne i Hercegovine (1992-1995.), gdje se posebno ističe kao izdavač i pisac djela: “Zašto je uništena 1001 džamija u Bosni” kao i “15 godina susreta i 10 godina Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike”.
Mujko Erović, veliki patriota i čovjek Bosne, bio je i jedan od osnivača “Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike”, te je bio i predsjedavajući prve skupštine “Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike”, kao i autor Statuta KBSA 2000. Također, bio je i član agencije “Odgovor na genocid”, gdje je između ostalog dao i veliki doprinos prikupljanju sredstava za tužbu BiH protiv bivše SFRJ. Zapažen angažman imao je u mnogim kulturnim i humanitarnim akcijama naše zajednice, uključujući i saradnju sa konzulatom BiH u Čikagu (SAD).
Mujko Erović, veliki Bosanac i patriota, preselio je na ahiret u 67. godini života. Njegovim odlaskom bh. zajednica u Americi izgubila je mnogo, a Bosna i Hercegovina previše. Za njim ostaju trajna djela gradnje boljeg i pravednijeg svijeta, jačanja kulturnih i svih drugih veza našeg iseljeništva sa domovinom, kao i nebrojeni naučni radovi u specifičnim oblastima njegovog angažamana. Neka je Rahmet njegovoj dobroj duši i sabur neutješnoj porodici i zajednici za koju je živio”, zapisao je Velid Džindo.
IT IS WITH A HEAVY HEART THAT I WRITE THIS
I lost my dad, my grunci, our gogo yesterday. He was an incredible man, who lived through a war and other adversities and brought his family across the ocean from Bosnia to have a chance at survival and a better life. He worked hard to provide us and never lost his wonderful sense of humor, his humility, or his compassion for everyone. He was a pilar of the Bosnian community in Chicago, and operated a newspaper for over 10 years that brought news from home and delved into issues and goings on in the diaspora. My grunci was a lawyer, a founder of a muscular dystrophy center, a teacher, a writer, an avid reader, a world traveler, someone who could make you laugh with his wit and humor, and most importantly he was your friend. He cared deeply about the people in his life and loved his family fiercely. I miss him so much already and he leaves a big hole in our hearts. Lovim te puno grunci. Tvoja Dilka.”
Edita Erovic Geary
