Možeš li nam reći nešto o sebi i porodici? Odakle dolaze tvoji tata i mama?
Našim najdražim čitateljima, moje ime je Axelle Hannan Dervišević i ja sam trenutni predsjednik Upravnog odbora New England Friends of Bosnia and Herzegovina (https://nefbih.org/bs/), i trener za transformacijski wellness, fokusiran na tijelo, duh i dom. Kao multietnički balkanski amerikanac, bila sam motivisana ljudskom patnjom i time kako kolektivna svijest može neizmjerno pridonijeti kapacitetu ljudskog duha. Moj otac je rođen i odrastao u Višegradu, BiH, a moja mama, amerikanka iz prve generacije srpsko-slovenskih, provela je život u Novoj Engleskoj. Ja sam prva osoba s očeve strane familije rođena u Sjedinjenim Američkim Državama, i svojim postojanjem upoznavala sam ga sa drugačijom sociološkom pozadinom od one u kojoj je odgojen, istovremeno dok se je i sam upoznavao sa novim okruženjem. Njihova strast prema Balkanu gotovo je zajedno odgojila tri djevojke, i moje sestre i ja smo se upoznale s filantropskom porodicom koja je imala za cilj uspostaviti ekonomsku stabilnost, gostoprimstvo, pa čak i slavlje za balkansku dijasporu.
Trenutno si predsjednik New England Friends of Bosnia and Herzegovina, možeš li predstaviti ovu organizaciju našim čitaocima?
New England Friends of Bosnia and Herzegovina je neprofitna 501 C 3 organizacija sa sjedištem u Kembridžu, osnovana 2012. godine, koju vodi grupa strastvenih volontera, posvećenih služenju zajednice u zemlji i inostranstvu kroz inovativne, održive i efektne programe.
Primarni fokus NEFBiH je:
- Promoviranje bosanskohercegovačkog naslijeđa, kroz kulturne, obrazovne i svečane programe.
- Zaštita i promocija bosanskog jezika kroz NEFBiH školu bosanskog jezika.
- Podizanje svijesti o genocidu kroz kampanje za ljudska prava, predavanja i komemoracije.
- Podsticanje partnerstava i saradnje sa organizacijama koje imaju slično mišljenje, državnim i gradskim institucijama u Sjedinjenim Državama, Bosni i Hercegovini i drugdje.
Tvoj otac Azem je ratni heroj, najmlađi komadant Armije BiH u Sarajevu. Postoji priča kako je upoznao tvoju majku, veoma interesantna priča, koja je i o tebi je mnogo, pa nam reci kako je sve počelo?
Moji mama i babo su se upoznali tokom rata u Bosni, pod frakcijom koju je kontrolisala armija gdje je bio moj babo. Kada sam bila mala, vjerovala sam da je njihova priča temelj sudbonosno povezanih duša, priča o tome kako su dvije osobe prevazišle nasilje koje se događalo na linijama fronta, uključivši ljubav i otpornost. Njihova priča me motivisala da duboko pogledam kroz objektiv žrtve i počinioca, da razumijem šta uzrokuje masovne incidente nasilja i teoriju drugosti. Ako sam ja mogla pomiješati različite dijelove sebe i pokušala pronaći mir, zašto onda i svijet ne može vidjeti valjanost i snagu predloženog mira na Balkanu?
Moj otac je bio hrabar borac, nevjerovatan vođa i stalni podsjetnik kako zajedničke inicijative mogu dovesti do izlječenja traume. Moja mama, vrlo znatiželjna i strastvena žena, me je podsjećala o patnjama žena, posebno u vrijeme rata. Njena priča o zarobljavanju i silovanju u više navrata u zamjenu za njen život učinila me svjesnom kako, u vrijeme rata, još jedan rat javlja se među ženama, a to je onaj koji ugrožava njihovo senzualno samopouzdanje i dalje utiče njihove odnose u životu, osim toga što su žrtve i što doživljavaju ozljede i nasilje. Njih dvoje su bili zadivljujuće impresivan par, i svojim izborom da mene imaju su namjeravali su dalje stvarati „Axelle Hannan“, čije značenje je saosjećajni milosni mir njihovim međugeneracijskim traumama i globalnoj dinamici koja se bori za prosperitetne životne uslove.
Imaš nekoliko identiteta, američki, bosanski, slovenački, srpski… koji su te učinili veoma posvećenom i jakom. Praktično u svakodnevnom životu, postoji li svađa između njih ili je sve u savršenom redu?
Odnos unutar Balkana i njegov odnos sa Međunarodnom zajednicom biće stalna diskusija sve dok većina građana zemlje ne osjeti utjehu. Dejtonski mirovni sporazum nije potvrdo patnje koje su Bosanci proživjeli tokom rata, kao što ni Međunarodna zajednica nije izložila informacije o ratu preko masovnih medija, na način na koji nas današnji društveni mediji povezuju sa tragedijama koje se razvijaju u današnjem modernom svijetu. Političko osnaživanje mora započeti ekonomskim osnaživanjem i nažalost, politička kriza u Bosni i Hercegovini ne teži ovom pitanju u progresivnom smislu. U toku su psihički i fizički zdravstveni problemi sa kojima se suočavaju naši građani, a koji često ne mogu biti zbrinuti bez finansijske pomoći zajednice dijaspore. Lideri širom Balkana moraju prepoznati da smo jaki onoliko koliko su jaki naši najmanje zdravi članovi, integrirajući možda optimističnu posvećenost svojim građanima van političkih dispariteta kojima oni trenutno doprinose.
Tvoj otac je iz Višegrada, njegova šira porodica je bila žrtva užasnih ratnih zločina i etničkog čišćenja tog regiona, kako se osjećaš kada odeš tamo? Šta je rijeka Drina i Bosna i Hercegovina tebi?
Bosna i Hercegovina će uvijek biti dom za koji osjećam da nikada nisam mogla u potpunosti doživjeti ali je moju dušu učinila zdravijom samo time što sam bila povezana s njom. Moja nana i nekoliko članova porodice koji su mi na dohvat ruke, podsjećaju me na moju povezanost sa svijetom starijim od onog koji ja doživljavam u Sjedinjenim Državama, i uvijek sam cijenila ručno izrađenu, robusnu odlučnost mog naroda. Iz sigurnosnih razloga na rijeci Drini nisam bila dok nisam ušla u svoje dvadesete, nisam imala priliku sjediti u Višegradu, niti stajati na zemlji na kojoj je odhranjen moj otac. Prvobitno smo više vremena provodili u Goraždu i Sarajevu, mjestima gdje je mnogo ljudi iz Višegrada također doselilo nakon i za vrijeme rata.
Posjećujući našu zemlju više puta u dobi od 5. do 30.te godine, još uvijek postoji u meni jasna i direktna poveznica sa tragedijama koje su se dogodile 1990.-ih i ranije. Naša zemlja je spomen gdje je previše mrtvih pokopano i previše pojedinaca nosi teške traume i tugu koju su njeni ljudi iskusili. To me podsjeća koliko je ravnoteža važna, koliko su vitalne veze sa prirodom, i što je najvažnije, kako je nevjerovatno imati povezanu zajednicu u kojoj se porodice međusobno druže, a komšijama je dozvoljeno da žive u miru, uprkos njihovim društvenim, ekonomskim, političkim ili vjerskim razlikama.
Često se borim sa rodnim disparitetima koji su ugrađeni u našu kulturu, i to me je dovelo do toga da snažno cijenim progresivizam, rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena. Osjećam da sam prkosno strastvena prema ženskim pravima i privučena vezama koje promoviraju osnaživanje svih polova. Dok razumijem zastarjelu metodologiju gdje muškaraci slijede svoje snove o karijeri, a žene preuzimaju ulogu domaćice, moje napore da budem ženski preduzetnik koji bi jednog dana mogao pomoći mojoj porodici i ocu, su iznad tog razumijevanja i bilo kojeg laskanja navedenoj dinamici, i priželjkujem Bosnu i Hercegovinu koja poštuje ne samo ženska, nego i rasna i queer prava jer društvo teži da bude inkluzivnije.
Očigledno, kao novoizabrani predsjednik New England friends of Bosnia and Herzegovina, jedne od najmlađih bosansko-američkih i najobrazovanijih neprofitnih organizacija u Sjevernoj Americi, šta je vaš primarni cilj i plan za blisku budućnost?
Izvan mojih osnovnih ciljeva u karijeri, moja trenutna uloga predsjednika23/24 New England Friends of Bosnia and Herzegovina me je učinila svjesnijom o tome kako je naša trenutna potrošačka kultura promijenila način na koji pojedinci komuniciraju s filantropskim inicijativama. Iako je važno nastaviti promovisati poruke i lekcije naše zemlje kroz humanitarne i obrazovne inicijative, zajednice koje su doživjele traumu žude za ravnotežom između izlječenja svojih domovina ali i doživljaja zabave i veselosti. Moj najjači cilj kao predsjednika upravnog odbora NEFBiH, je povećati naš ukupni angažman i pokazati našim članovima da ih slušamo i uvažavamo kao jedna zajednica koja nastavlja svoje uranjanje u Sjedinjene Države.
Da bi imali uspješnu organizaciju koja opskrbljuje naše inicijative za prikupljanje sredstava i programiranje, ljudi moraju osjetiti potrebu za uključivanjem u naše aktivnosti. Posao koji radi naš odbor je volonterski i nema naknade, ali za to mora postojati intrinzična volja za učešćem koja proizilazi iz njihovog hranjenja filantropske i slavljeničke potrebe. Ovo uključuje postavljanje stabilnog tempa između osnova, poput naše škole jezika, folklornog programa i tekućih prikupljanja sredstava, ali i uvođenje kontinuirane validnosti zabave! 2023.-2024. predstavlja naša dva predstojeća projekta: Projekat srce i duša, te projekat mozak i tijelo, koji se spajaju kako bi osnažili naše strateške inicijative i temelje, a istovremeno izazivaju saosećanje i oživljavaju dušu naše zajednice. Ako se to postigne, ne budimo samo posvećenost naših učesnika već postavljamo samoodrživo tlo koji dokazuje stalnu izvodljivost u našoj drugoj deceniji operacije.
Za kraj, kakvu poruku želite da pošaljete svim Bosancima u našoj domovini i inostranstvu, posebno mlađim generacijama?
Ima djece koja su izgubljena u tekućem etničkom sukobu na Balkanu koja mole da budu viđena da bi se stvorio svijet u kojem se osjećaju cjelovitije sa svojim identitetom. To ne umanjuje iskustva koja ste prošli, ali ih liječi, kada na ono što se dogodilo na Balkanu možemo gledati kao na jedno od mnogih načina na koji bogati pojedinci imaju za cilj traumatizirati svoje civile kako bi ostali pod ekonomskom kontrolom. Naš narod pati, iznova proživljava svoje tragedije zbog političkih izbora koji se nastavljaju. Dok neki mogu vjerovati da djeca poput mene imaju “nečistu krv” jer su multietnička, na taj način odričući se naših potreba, to su često samo stereotipi sa kojima su se upoznali tokom svojih razvoja, i lišeni su etičkog značenja.
Postoji toliko mnogo resursa kojima ljudi u Sjedinjenim Državama imaju pristup da to pojedinci u Bosni i Hercegovini ili ne razumiju ili nisu u stanju da se uključe. Pristup informacijama o ishrani, psihologiji, fiziologiji i ostalom, od vitalnog je značaja za ekonomsko osnaživanje, jer ljudi ne mogu vidjeti postojanje mimo onoga što znaju, a da nemaju regulisan nervni sistem, nešto za što mnogi koji su preživjeli traumu ne osjećaju. Moramo pronaći način za izlječenje kako bismo dosegli potencijal naše zemlje i postigli mir na Balkanu. Kada se to dogodi, naša djeca i mladi mogu pronaći nadu za svoju budućnost, i kontinuirano se izgrađivati kako bi postali aktivni sudionici u svijetu koji ima za cilj da im pomogne, umjesto da ih povrijedi.
Can you tell us something about yourself, family? Where your dad and mom are coming from?
To our dearest readers. My name is Axelle Hannan Dervisevic, and I am the current board president of New England Friends of Bosnia and Herzegovina (https://nefbih.org/), and a Transformational Wellness Coach, focusing on the body, spirit, and home. As a multi-ethnic Balkan American, I was motivated by human suffering and how a collective consciousness can contribute immensely to the capacity of the human spirit. My father was born and raised in Visegrad, BiH, and my Mama, a first-generation Serbian-Slovenian American, spent her life in New England. I was the first individual on my father’s side of the family born within the United States, introducing him to a different sociological background than the one he was brought up in, all while learning the nuts and bolts of a new country. Their passion for the Balkans almost raised three girls together, and my sisters and I were first introduced to a philanthropic family that aimed to establish economic well-being, hospitality, and even celebration to the diaspora Balkan community.
Presently you are a president of New England Friends of Bosnia and Herzegovina, can present this organization to our readers?
New England Friends of Bosnia and Herzegovina is a 501 C 3, Cambridge based, non-profit organization founded in 2012, led by a group of passionate volunteers, dedicated to serving the community here and abroad through innovative, sustainable and impactful programs.
NEFBiH primarily focuses on:
- Promoting Bosnian-Herzegovinian heritage, through cultural, educational and festive programs.
- Safeguarding and promoting Bosnian language through NEFBiH’s Bosnian Language School.
- Raising genocide awareness through human rights campaigns, lectures and commemorations.
- Fostering partnerships and collaborations with likely minded organizations, State and City institutions, in the United States, Bosnia and Herzegovina, and elsewhere.
Your dad Azem is a war hero, the youngest Bosnian Army commander in Sarajevo, there is a story how he met your mother, very interesting story, it is about you very much too, tell us how it started?
My mama and babo met during the War in Bosnia, under the faction controlled by my father’s army. When I was young, I believed their story to be the foundation of star-crossed lovers, a tale of how two individuals transcended through the occurring violence on the front lines, to involve love and resilience. Their story motivated me to look deeply into the victim-perpetrator lens, to understand what causes mass incidents of violence and the theory of otherness. If I could mix the different parts of myself and attempt to find peace, then why can’t the world also see the validity and strength of proposed peace within the Balkans?
My father was a brave fighter, an incredible leader, and a constant reminder of how communal initiatives can lead to trauma healing. My mother, a curious mind with strong passions, reminded me of the suffering of women, especially during times of war. Her story of being captured and raped repeatedly in exchange for her life made me aware of how, in times of war, another war occurs amongst women, one that threatens their sensual confidence and impacts their relationships outside of being witness to and experiencing injury and violence. The two of them made an admirably formidable pair, and with their choice to bring me to life, they intended on creating “Axelle Hannan”, meaning Compassionate Merciless Peace to their intergenerational trauma and global dynamics struggling with prosperous living conditions for all of their citizens.
You have several identities, American, Bosnian, Slovenian, Serbian…and they made you very dedicated and strong. Practically in every day’s life is it a fight between them or everything is in perfect order?
The relationship within the Balkans and how it relates to the international community will be an ongoing discussion until solace is felt by a majority of the country’s citizens. The Dayton Peace Accords did not validate the suffering the Bosnians experienced during the war, nor did the international community have exposure to the war across mass news outlets, the way that social media has connected us with developing tragedies in today’s modern world. Political empowerment must start with economic empowerment and, unfortunately, the political crisis in Bosnia and Herzegovina has not tended to this issue in a progressive. There are ongoing psychological and physical health issues experienced by our citizens, ones that can often not be attended to without financial assistance from the diaspora community. Leaders across the Balkans must recognize that we are only as strong as our least health-filled members, integrating a, perhaps optimistic, commitment to their citizens outside of the political disparities that they are currently contributing to.
Your dad is from Visegrad, his families were a victims of horrified war crimes and ethnically cleansing from that region, how you feel when you go there? What is Drina river and Bosnia and Herzegowina to you?
Bosnia and Herzegovina will always be a home that I feel I have never been able to fully grasp but has made my soul sounder just by being connected to it. My nana and several family members who remain at arm’s reach remind me of my connection to a world older than the one I experience in the United States, and I have always appreciated the handcrafted, rugged determination of my people. Due to safety reasons, I did not meet the Drina River until I was in my twenties, not having the opportunity to sit in Visegrad, nor stand on the land my father was raised on. We originally spent more time in Gorazde and Sarajevo, places where many people from Visegrad also immigrated after and during the war.
Visiting our land repeatedly from the ages of 5 to 30, there is still a clear pathway linking directly to the tragedies that occurred in the 1990s and beforehand. Our land is a memorial, one where too many dead are buried and too many individuals heavily bear the weight of the trauma and grief that its people have experienced. It is a reminder to me of how important balance is, how vital connections with nature are, and most importantly, how amazing it is to have a connective community where families get to engage with one another and neighbors are allowed to live in peace, despite their socio, economic, political, or religious differences.
I often struggle with the gender disparities embedded within our culture, and that has led me to have a strong appreciation for progressivism, gender equality, and women’s empowerment. I find myself defiantly passionate about women’s rights and attracted to relationships that promote empowerment across the genders. While I understand the dated methodology of having men pursue career dreams, and women take on the role of homemaker, my efforts to be a female entrepreneur that could someday help my family and father financially overtake any will to flatter the above dynamic, and I wish for a Bosnia and Herzegovina that honors not only women’s rights but also racial and queer rights as society aims to be more inclusive.
Apparently, as o new elected president of New England friends of Bosnian, one of the Bosnian American youngest and the most educated non-profit organization in North America, what is your primary goal and plan for the near future?
Outside of my basic career goals, my current role as the 23/24 New England Friends of Bosnia and Herzegovina president has made me more aware of how our current consumer culture has altered how individuals interact with philanthropic initiatives. Although it’s important to continue promoting the lessons of our country through humanitarian and educational initiatives, communities that have experienced trauma not only crave a balance between healing their country but also experiencing fun and frivolity. As the NEFBiH board president, my strongest aim is to boost our overall engagement and to show our members that we are listening to their ongoing needs as the diaspora community continues its immersion into the United States.
To have a successful organization that feeds our fundraising and programming initiatives, people must feel as if it is tangible to engage with our activities. The work that our board does is free of payment, and there must be an intrinsic will to participate that comes from feeding their philanthropic and celebratory needs. This involves setting a steady pace between the fundamentals, like our Language School, folklore program, and ongoing fundraising, but introducing a continuous appreciation for fun! 2023-2024 introduces our two upcoming projects: The Heart and Soul Project and the Brain and Body Project, which merge to empower our strategic initiatives and foundation, while also evoking compassion and enlivening the soul of our community. If this is accomplished, we not only awaken the commitment of our participants but set a self-sustaining landscape that proves ongoing feasibility into our second decade of operations.
At the end what kind of message you want to send to all Bosnian, in our homeland and abroad, especially to the young generations?
There are children lost within the ongoing ethnic conflict in the Balkans that beg you to see them and create a world in which they feel more whole with their identity. It does not diminish your experiences, but heals it, when we can look at what happened in the Balkans as one of the many ways wealthy individuals aim to traumatize their civilians to remain in economic control. Our people are suffering, reliving their tragedies recurringly due to the political choices that continue to be made. While some may believe children like me have “dirty blood” by being multi-ethnic, thus disclaiming our needs, that is often just the stereotypes they were introduced to during their development, and devoid of ethical meaning.
There are so many resources that people in the United States have access to that many individuals in Bosnia and Herzegovina either do not understand or are unable to engage in. Access to information about nutrition, psychology, physiology, and more is vital to economic empowerment, as people cannot see an existence past what they know without having a regulated nervous system, an action many survivors of trauma do not have the privilege of feeling. We must find healing to reach the potential of our country and achieve peace in the Balkans. When this occurs, our children and young adults can find hope for their future, and continuously build themselves to become active participants in a world that aims to help their civilians, rather than hurt them.
