Gledam rezultat Amela Tuke u Madridu. U gradu u kojem je doživio velike uspjehe stigao je tek jedanaesti. U Madridu, u Dijamantskoj ligi je dva puta pobijedio, 2015. i 2016. godine. Jednom sa vrhunskim rezultatom 1:43,84. Prije samo pet mjeseci bio je u Madridu četvrti i za centimetre mu je izmaklo pobjedničko postolje.
Naš najuspješniji sportista, na svjetskim prvenstvima u Pekingu i Dohi bronzani i srebreni. Šesti na olimpijskim igrama. Njegova disciplina je nakon sprinta najpopularnija u atletici koju ne zovu uzalud „kraljicom sportova“. U svojoj disciplini na 800 metara ima rezultat koji je među deset najboljih svih vremena – 1:42,51. Postavio ga je u Monte Karlu ostavivši iza sebe Amana i Sulejmana, koji nakon trke dugo nisu mogli doći sebi zbog tipa iz Bosne i Hercegovine koji je proletio kroz cilj kvareći im slavlje. Te trke će se mnogi ljubitelji svjetske atletike dugo sjećati. Amel je sa pretposljednje pozicije krenuo u žestok finiš, kao što je često znao. Počeo je obilaziti svoje rivale.
Oni koji znaju tvrde da je u obilaženju protivnika izgubio više od 50 stotinki. Naravno da sam poskočio sa svog mjesta, kao i mnogi koji su gledali tu trku. Sjećam se i komentatora iz komšiluka koji su ga iznenada primijetili dok je grabio prema cilju. Bili su šokirani tim čudom koje se događalo pred očima sportskog svijeta. Na kraju je to bio deveti rezultat svih vremena.
Mnogi sad prognoziraju kraj njegove sportske karijere. Ali mnogi znaju. I u njegovoj 32. godini Amel se neće predati. On još može iznenaditi, kao što je to radio u svim svojim utrkama. Kraja neće biti, može biti samo novi početak.
Čovjek koji je osvojio svjetske medalje i napravio historijske rezultate zna najbolje šta treba mladim sportistima željnim uspjeha da se vinu tamo gdje je on, još uvijek u svjetskom vrhu sa svojim rezultatima. Taj unutarnji motiv koji se rađa u vlastitoj duši i koji koji se pretvara u svakodnevni fanatičan rad i disciplinu.
Baš kao što to radi mostarska djevojčica Lana Pudar. Evropska juniorska i seniorska šampionka. Trenutno je u plivačkim borbama na Svjetskom prvenstvu u dalekom Japanu. Ne znam je li se adaptirala na novo vrijeme u Fukuoki. Razlika je 7 sati. Druge takmičarke su već bile u Japanu kad je Lana sa svojom mladom reprezentativnom rajom stigla iz BiH.
Uz druge reprezentacije su vrhunski trenerski timovi, nutricionisti, ljekari, maseri, psiholozi… Naša Lana, još nema ni bazen u svom Mostaru. Bazena mora biti, ali njegovu gradnju svjesno rastežu gradske vlasti, koje imaju novac na računu. Može se ispostaviti i zašto to rade.
Istina, ni Lanine rivalke ne treniraju u bazenima. Svoju brzinu jačaju u specijalnim komorama kakve se mogu vidjeti samo u naučnofantastičnim dokumentarcima. Bazen im dođe kao rekreacija, opuštanje. Ne znam šta će uraditi dijete koje fanatičnim radom postiže čudesne pobjede za ovu BiH, ali znam da njeno vrijeme tek dolazi, da ona grabi prema ciljevima i da sa takvom upornošću i talentom njenim rivalkama neće pomoći nikakvi specijalni timovi, tretmani, niti specijalne komore.
Amel je uvijek govorio da je sve što čini, čini to u ime BiH. Baš kao što vidim Lanu na postolju dok drži zastavu BiH i zahvaljuje se armiji onih koji je prate i podržavaju. Njih dvoje nam poručuju: Budimo uz Bosnu i Hercegovinu i kad se pobjeđuje i kad se gubi. Jer pobjeda je uvijek biti uz svoju Bosnu i Hercegovinu.
